Večernji List - najnovije vijesti iz Bosne i Hercegovine, svijeta, sporta, kulture i showbiza
Naslovnica Kolumne

Kada u dva tjedna korona pokosi 41 Hrvata, kome je još do festivala slobode?

16. rujna 2020. u 16:55 0 komentara 232 prikaza

Tisuće ljudi na najvećoj bikijadi u Radošiću: novi obračun Dinama i Hajduka, ali onih s rogovima... Zagrepčani okupirali Ilicu: pila se kava na tračnicama, šetali napušteni psi, a zvijezde nosile reviju rabljene odjeće... Dani ribe u Kopačevu i ove su godine privukli brojne posjetitelje u srce Baranje: tradicija, pjesma i ples kao i proizvodi lokalnih OPG-ova nudili su se na svakom uglu...

Ove tri vijesti iz samo jednog večernjeg dnevnika – onog RTL televizije proteklog vikenda – na trenutak su, iznenada, zazvučale tako blagotvorno, tako ljekovito, tako... normalno... nakon svega što je ova teška, bremenita i bizarna 2020. godina donijela, a još joj se uvijek ne nazire kraj.

Pa, ipak, točno šest mjeseci nakon što je stao cijeli svijet, pa tako i Hrvatska, neke su se životne stavke, dosad uzimane zdravo za gotovo, iz temelja promijenile. Bliskost susreta i toplinu dodira zamijenila je hladna socijalna distanca, tjeskoba i nemir koje sa sobom nosi samoća.

No neke su pojave posljednjih mjeseci ostale iste. Ponajprije, bijes jednih te istih ljudi prema vodećim hrvatskim epidemiolozima i općenito prema struci, ako hoćete i prema Stožeru, kao da su oni osobno izolirali virus iz kineskih šišmiša i ljuskavaca pa ga iz unajmljenih dvokrilaca bacali iznad Hrvatske.

Sasvim sigurno odgovor znanosti na koronu iz ožujka i rujna ove godine ne može biti isti, jer se o toj bolesti učilo i još uvijek se uči putem. Sasvim je sigurno da mnoge odluke iz današnje perspektive djeluju dvojbeno, čak i nelogično, ali količina generala poslije bitke u Hrvatskoj je uistinu nevjerojatna, baš kao i količina neznanja i otpora prema onima koji znaju i o toj novoj bolesti svakoga dana spoznaju sve više. Znanost, zaboravlja se često, raste i metodom pokušaja i pogrešaka, gradi se provjerama, pa i neslaganjima i polemikama ali unutar znanstvene zajednice, a ne u ostrašćenim raspravama onih koji o virusima nisu učili u školi nego na internetu i društvenim mrežama.

Otkako je otpočeo ovaj sumorni ples s virusom, još je jedna varijabla, nažalost, ostala nepromijenjena. Premda se prema posljednjim podacima koronavirusom zarazilo više od tisuću hrvatske djece i premda stižu vijesti o smrti dosad najmlađeg pacijenta, 42-godišnjeg Riječanina koji je podlegao virusu, ova bolest i dalje gotovo u pravilu kosi starije ljude, naše roditelje, djedove i bake, a podjednako je nepromijenjena ostala i potpuna indiferentnost prema tome podatku. Prije nekoliko dana, u javnosti je gotovo bez odjeka prošla vijest o šest mrtvih, a dan poslije bilo ih je čak sedmero.

Od zasad ukupno 230 smrtnih slučajeva, velika je većina, dakle, starijih ljudi skončala na intenzivnim odjelima bolnica, boreći se za zrak, i uistinu je mučno slušati, pa i čitati brojne komentare na društvenim mrežama gdje se mnogi usude reći kako se “od nečega ionako mora umrijeti”.

Analogijom takve bešćutnosti, možemo li isto reći i za sve one koji se u poznijoj životnoj dobi bore sa svim vrstama karcinoma? Moraju li i oni od nečega umrijeti ili je svaki novi dan života koji dočekaju vrijedan borbe liječnika i nade njihovih bližnjih?

U zemlji kojoj prijeti demografska katastrofa tako smo olako pristali najprije na marginalizaciju, potom i na potpunu diskriminaciju osoba treće životne dobi. Gotovo je postalo općeprihvaćeno pravilo da su starije osobe društvu i gospodarstvu “teško rješiv“ problem što je razvidno u kontinuiranim socijalnim porukama, kako su i zaposlenima i kreatorima socijalne politike starije osobe teret. Ovakvim stavom prije svega mladima se poručuje da su jedina i najvažnija društvena skupina, dok je starost nepotreban teret kojeg se ne možemo riješiti, a k tome, čini se, neke zabrinjava i činjenica da se njihova životna dob sve više produžava. Starci za života postaju samo broj, pa tako i u smrti.

Kada u prva dva tjedna rujna korona u Hrvatskoj pokosi 41 ljudski život, kome je još do festivala slobode? Preispitivanje odluka Stožera koje se reflektiraju na svakodnevni život nitko nikome ne odriče, štoviše, rasprava je uistinu poželjna jer u pandemiji nitko nije svemoguć, ali sloboda koju se u posljednje vrijeme tako gorljivo brani ne smije sa sobom nositi i slobodu da se ne brinemo za one najranjivije među nama. 

Napišite prvi komentar!

Za komentiranje je potrebna prijava/registracija. Ako nemate korisnički račun, izaberite jedan od dva ponuđena načina i registrirajte se u par brzih koraka.