Naslovnica Kolumne

Izgubili smo bitku za povratak. Hoćemo li i onu za opstanak?!

21. kolovoza 2018. u 07:00 0 komentara 1758 prikaza

Stotine milijuna uložene su u BiH kako bi se obnovilo i izgradilo ratom porušene kuće, crkve, samostane... Nejasni su i kriteriji kako se i komu pomagalo. Oni što su bili nenametljivi još uvijek na svojoj zemlji obilaze ruševine. Zato su napravljeni mnogi objekti u kojima nitko ne živi. I znalo se kako neće. Od početka rata do danas nekadašnji izbjeglice asimilirali su se u novim sredinama. Tamo su izgradili nove kuće, stekli prijatelje, zaposlili se... Ne pomišljaju na povratak. A njihovu djecu malo što veže uz rodni kraj roditelja.

Vjerojatno je pod takvim dojmom p. Anto Lozuk na Plehanu u propovijedi upozorio kako “mi u Bosni više smo se posvetili izgradnji ‘mrtve crkve’, crkvi, samostana i objekata, a zaboravili smo ‘živu Crkvu’, povratak vjernika, a sada je kasno na ‘živu Crkvu’ misliti jer navrijeme nismo to činili”. Zaključio je: “Vjernike poslije rata trebali smo odmah vratiti, sad je za to kasno”. Riječi ovoga propovjednika prošle subote na svečanoj proslavi petorice franjevaca “jubilaraca” gorka su istina, koju hrvatske strukture nerado ističu. Pričom o obnovi stvaraju alibi kako se radi na povratku. Istodobno, “narodni zaštitnici” vrište kako ništa nije urađeno. Traže i dalje bez ikakvoga kriterija ulaganja u “mrtve objekte”, bez empatije prema onima koji bi živjeli u njima kada bi ih mogli izgraditi.

Čim je rat završio, trebalo je sve učiniti da se obnovi što veći broj porušenih kuća i u njih odmah vrate prognanici. Pri tomu su vlasti morale imati jasnu strategiju njihova ostanka. Gradnja nije dovoljna bez osiguranja uvjeta u kojima bi obitelji živjele bez straha od novih progona i imale izvor prihoda. Istodobno s gradnjom obiteljskih domova morala su se otvarati poduzeća u koja bi se zapošljavali. Poput Podravke, koja sada razmišlja o otvaranju pogona u BiH. Nova radna mjesta ono su što privlači povratnike, a domicilne veže uz rodnu grudu. Da se kojim slučajem novac i druga sredstva, umjesto u kuće bez stanara, planski ulagalo u projekte održivoga ostanka, danas smo mogli imati još nekoliko stotina ili tisuća obitelji koje ne bi napustile domovinu. Ovako, obnovljene domove će zajedno sa zemljom buduće generacije prodavati susjedima Srbima, Bošnjacima... ili “nekim strancima” koji čak i ciljano žele hrvatsku zemlju.
Nažalost, i danas, četvrt stoljeća od rata, ne želi se realno sagledati stvarno stanje. Nitko se ne usudi poput propovjednika na Plehanu priznati kako je priča o povratku na ovakav način uglavnom završena. Konačno se, uz borbu za povratak, mora strateški investirati u ostanak. U protivnom, preostala “živa Crkva” u BiH bit će sve malobrojnija. A obnovljeni “mrtvi objekti” tek će biti spomenici jednom narodu koji, nakon ratnog, doživljava i mirnodopski egzodus. Ostat će samo pusta zemlja na kojoj će odzvanjati optužbe onih koji će i time prikrivati svoju krivnju što su građene kuće za prodaju, a ne za življenje. 

Napišite prvi komentar!

Za komentiranje je potrebna prijava/registracija. Ako nemate korisnički račun, izaberite jedan od dva ponuđena načina i registrirajte se u par brzih koraka.