Večernji List - najnovije vijesti iz Bosne i Hercegovine, svijeta, sporta, kulture i showbiza
Naslovnica Kolumne

Dossier Mostar: Zašto su sve vlasti Hrvatima htjele oteti grad na Neretvi

23. lipnja 2020. u 07:00 2278 prikaza
Foto: pixell

Teško je mnogima objasniti zašto je Mostar bio “grad slučaj” pa i zašto su žitelji grada na Neretvi, jedini u BiH, a vjerojatno i u Europi, 12 godina bez prava da sami biraju lokalnu vlast.

Jedan od najmultietničnijih gradova u bivšoj i sadašnjoj državi doživio je devedesetih sudbinu mnogih drugih. Prema popisu iz 1991. godine, u Mostaru je živjelo nešto više od 126 tisuća ljudi. Broj Hrvata i (tadašnjih) Muslimana bio je gotovo jednak – po 43 tisuće. Srba je u Mostaru pred rat bilo približno 24 tisuće, dok su četvrti po brojnosti bili Jugoslaveni (13 tisuća). Etničku sliku komunisti su izbalansirali tako što su većinski bošnjačku Drežnicu i srpske Jasenjane udaljene 40 kilometara od grada pripojili Mostaru, a većinski hrvatski prigradski Ljuti Dolac odvojili od Mostara i pripojili ionako 99-postotnom hrvatskom Širokom Brijegu. Tako je smišljeno smanjen broj Hrvata u Mostaru i povećan broj Muslimana (Bošnjaka) i Srba.

Godinu nakon popisa etnička slika Mostara opet je nasilno promijenjena. Ovoga puta ratom. Prvo su ga razarale JNA i srpske snage, da bi onda tijekom hrvatsko-bošnjačkog sukoba postao poprište žestokih bitki. Iz rata je Mostar izišao podijeljen na zapadni, većinski hrvatski, i istočni, većinski bošnjački. Mostarski Srbi kraj rata uglavnom su dočekali u istočnoj Hercegovini ili izvan granica BiH i prestali su biti znatniji politički čimbenik, dok su se “Jugoslaveni” uglavnom vratili svojima. Proces administrativnog i fizičkog ujedinjenja najvećega hercegovačkog grada prolazio je kroz razne eksperimente, čiji su rezultati najbolje vidljivi kroz činjenicu da grad 12 godina nema izbora. Dok ih je bilo, uglavnom su predstavljali neslužbeni popis stanovništva koji je jasno upućivao na to da su u poslijeratnom Mostaru Hrvati brojniji od Bošnjaka. Uostalom, i jedini pravi poslijeratni popis stanovništva, onaj iz 2013., to je potvrdio. Od približno 106 tisuća stanovnika, Hrvata je u Mostaru blizu 48,5, a Bošnjaka 44,2 posto. Frustracija Hrvata bila je i zbog činjenice što im se želi politički oteti i ta polovina jedinoga većeg grada u kojemu žive, dok Srbi imaju Banju Luku, Trebinje..., Bošnjaci Sarajevo, Tuzlu, Bihać, Zenicu... i druge veće centre. Pod izgovorom stvaranja uvjeta za međunacionalno pomirenje i izbjegavanja dominacije jednog naroda nad drugim, Europska unija nakon rata imenovala je svoga povjerenika Hansa Koschnicka koji je, praktički, upravljao gradom podijeljenim na šest općina (po tri većinski hrvatske i bošnjačke) te posebne zone u gradskom središtu. Ovakav ustroj, kao i nametnuti gradski Statut te izborna pravila, išao je naruku Bošnjacima jer im je omogućavao jednak udio u vlasti i odlučivanju, unatoč njihovoj malobrojnosti u odnosu na Hrvate.

Ni drugi nametnuti gradski Statut, u režiji visokog predstavnika Paddyja Ashdowna iz 2004. godine, nije riješio probleme jer je i dalje Bošnjacima omogućavao privilegiran status. Hrvatski predstavnici nisu se htjeli pomiriti s činjenicom da glas birača u većinski bošnjačkim izbornim jedinicama vrijedi više od onog u većinski hrvatskim pa su se obratili Ustavnom sudu BiH koji 2010. godine poništava izborna pravila za Mostar, a time i gradski Statut. Od tada pa sve do prije tjedan dana politički predstavnici mostarskih Hrvata i Bošnjaka nisu mogli naći rješenje za nova izborna pravila. A onda je dogovoren kompromis koji bi trebao omogućiti građanima Mostara da nakon 2008. ove jeseni prvi put ponovno biraju lokalnu vlast. Dakako, ako izbore ne zaustavi korona ili njihovo financije.

No, sada je najvažnije da su čelnici HDZ-a i SDA Dragan Čović i Bakir Izetbegović, uz posredničku ulogu EU i SAD-a, objelodanili sporazum koji uključuje način izbora gradskih vijećnika u Mostaru, proceduru usvajanja novog gradskog statuta, ali i spremnost da se do kraja iduće godine usvoji cjelovita reforma izbornog zakonodavstva. Ako se ispoštuje sve ono što je potpisano, Bošnjaci će, unatoč tome što ih je manje u Mostaru, imati važnu ulogu u upravljanju gradom, dok bi Hrvati, kao malobrojniji na federalnoj i državnoj razini, dobili mehanizme koji će im jamčiti da sami biraju svoje legitimne predstavnike na tim razinama. Hrvati neće donositi odluke bez Bošnjaka u Mostaru, ali ni Bošnjaci više neće nametati Hrvatima nacionalne predstavnike u Federaciji i državi BiH. Hrvati također očekuju da se isti princip zaštite nacionalnih prava osigura i u drugim mješovitim lokalnim zajednicama, poput Travnika, što je svojedobno čak bilo i propisano.

Dogovor o Mostaru svakako će barem malo relaksirati odnose u BiH. Pomoći će u izgradnji porušenih hrvatsko-bošnjačkih mostova. Neretva je nekako premoštena, ali kako prijeći sve druge zelene, plave i crvene rijeke u BiH, koje teku i prema istoku i zapadu? Zahtjevan je to projekt jer su mostograditelji, za razliku od minera, sve manje na cijeni. Zato je cijela BiH već odavno, poput Mostara, “država slučaj”.•