Tema je nezasluženo ozbiljna, pa ćemo se na početku malo zabaviti jednom pričom. Dakle, kad je legendarni reporter Radio-Zagreba Ivan Tomić, koji je zbog svojih duhovitih prijenosa nogometnih utakmica bio jednako popularan kao i Dinamo i Hajduk te najbolji igrači, prvi put uporabio riječ “zaleđe” umjesto “ofsajd”, žestoko ga je kao nacionalista napao Stipe Šuvar, pa je na poslu suspendiran.
Srećom, Tomić je poznavao u Partiji i državi iznimno moćnog Juru Bilića, s kojim sigurno nije dijelio politička uvjerenja, ali ponekad jest kavanske stolove, pa ga je zamolio da nešto učini da ga vrate na posao. Bilić mu je rekao da dođe na iduću utakmicu u Maksimir i da u loži sjedne do njega. Tako je i bilo. Poslije utakmice Tomić upita Bilića hoće li što učiniti, a ovaj mu odgovori: “Pa već jesam. Sjedio si uza me, oni koji su to trebali vidjeti vidjeli su i sutra se vraćaš na posao." I sam sam u Večernjem listu dok sam u komunizmu radio kao lektor imao nevolja jer bih propustio neku “sumnjivu” riječ, a znam da su zbog uporabe nekih “ustaških” riječi pojedinci kažnjavani na sudu. Tisuće riječi iz svakidašnjeg govora i pisane uporabe, iz različitih nazivlja – vojnog, političkog, ekonomskog, medicinskog, sportskog... - nagrnulo je devedesetih godina prošlog stoljeća u javnost kao oslobođeno roblje, te bi se dao napraviti cijeli rječnik takvih riječi. Spominjem to u povodu nezapamćene ljevičarske hajke na Dubravku Šuicu, koja je navodno na virtualnoj sjednici Predsjedništva HDZ-a tvrdila kako mediji pokušavaju rušiti HDZ što se “vidi i iz toga što Banovinu zovu Banijom”. Neću odmah o valjanosti stajališta poznate hadezeovke, potpredsjednice Europske komisije, ali dalo bi se lako otkriti da su napadi na nju dolazili iz istog miljea kakav je bio u komunizmu, miljea što ga čine potomci jezičnih policajaca koji su progonili mnoge hrvatske riječi i ljude koji su se njima koristili.
Pokušavaju se iskoristiti nevolje i sentimenti stradalih, pa se kaže kako se političari i mediji svađaju oko nebitnih stvari dok oni pate. No siguran sam da većinu onih koji su navalili na europarlamentarku ne zanima ni potres ni ljudi koje je pogodio nego pošto-poto opravdavanjem riječi “Banija” žele pravdati i vrijeme u kojem je ona bila jedina, a riječ “banovina” nitko nije smio ni izustiti, a nekmoli da bi u javnosti bilo svađa i dvojbi oko uporabe tih naziva. Danas je svakome na volju hoće li rabiti jednu ili drugu inačicu, obje su hrvatske, napravljene s različitim nastavcima, a jednih i drugih ima u podosta riječi. Lijevi mediji i javnici radije pišu i govore “Banija” a desni “Banovina”, pa oko toga nitko ne pravi probleme. Ako ih pravi Šuica, ne čini to kao represivka koja bi kažnjavala, dapače, sama je dobila teške batine. Potpredsjednik Vlade Boris Milošević, koji kaže da osobno govori “Banija”, dao je možda najrazumniju izjavu u povodu Šuice, rekavši:”Jedva čekam vrijeme kad će nam jedina briga biti je li Banija ili Banovina”. Ako je očito da mnogi ljevičari sotoniziranjem Šuice žele iskupiti vrijeme svojih ideoloških predaka, pitanje je koliko ima iskrenosti a i istine u njihovim žestokim napadima na vlast zbog nedjelotvornosti nakon potresa. Koliko, na primjer, ima istine u tome da su se sve kuće obnovljene posije rata u potresu rušile kao “kula od karata”. U toj hajci i na Šuicu, i na Šeksa, i na HDZ prednjače portali koje su pokrenula djeca i njihovi očevi koji su bili posljednji prozivači i progonitelji hrvatskih domoljuba u 1980-im. Ne znam je li se Plenković nadao da će pomicanjem HDZ-a ulijevo otupiti oštrice napada slijeva, no dok god se HDZ zove HDZ on će za ljevičare ostati “stranka opasnih namjera”.
