Večernji List - najnovije vijesti iz Bosne i Hercegovine, svijeta, sporta, kulture i showbiza
Naslovnica Kolumne

Bosno moja, behara ti tvoga

26. listopada 2020. u 12:00 0 komentara 750 prikaza
snježana kopruner

U nekoliko posljednjih kolumni doticao sam se pitome i čarobne središnje Bosne, njezinih većih i manjih gradova, mjesta i naselja: Travnika, Guče Gore, Nove Bile, Doca, Viteza, Kiseljaka, Kreševa i Fojnice.

Na stranicama objavljenih kolumni pisao sam o nekoliko zanimljivih osoba.

Pisao sam o nobelovcu Ivi Andriću, znanstvenici dr. Zlati Bartl, opernoj megadivi Srebrenki-Seni Jurinec te mlađim naraštajima – znanstvenici dr. Sanji Kolendi i lašvanskoj glazbenoj nadi, sopranistici Loreni Grubešić.

Pisao sam o veličanstvenim franjevačkim samostanima koji po srednjobosanskim krajolicima svijetle poput najboljih Vartinih svjetiljki.

Svijetle stoljećima!

Središnja Bosna rasadnik je umnih, skrušenih i posebno darovitih ljudi. Oni, na svakome mjestu i u svakoj prigodi, ruše nametnuti stereotip.

Bosna je ovakva, Bosna je onakva! Uglavnom govore oni koji ne znaju o čemu pričaju. I najglasniji su!

Legendarni travnički slavuj Vajta pjeva: “Od kada je stari Travnik nastao, takav cvijet još nije rastao…” Eto, svako od ovih mjesta i svaka od ovih osoba o kojima sam pisao u rever bluze ili sakoa može staviti Vajtin ukras i s njim ponosno bijelim svijetom hoditi. Na tome bijelom svijetu, s jednog na njegov drugi kraj, teško je naći književno pero dostojno imena Ive Andrića, stas i glas primadone Sene Jurinec. I jedno i drugo u djetinjstvu su milovali hladni vjetrovi s Vlašića.

Prije nekoliko dana u dnevnom tisku pročitao sam da je travnička poduzetnica gospođa Snježana Kopruner odlučila, svojim novcem, obnoviti rodnu kuću Ive Andrića. Odlučila je spriječiti njezino daljnje urušavanje. I propadanje. Odlučila je svijetu pokazati gdje je rođen književni genij koji bi u svakoj normalnoj državnoj zajednici bio dostojno slavljen. Baš onako kako se u Beču slavi Wolfgang Amadeus Mozart (1756. – 1791.) ili u Frankfurtu Johann Wolfgang von Goethe (1749. – 1832.). Na ovu radosnu vijest nisam mogao ostati nijem.

Gospođi Kopruner uputio sam prigodno pismo i čestitku.

A taj Ivo Andrić cjelokupan iznos Nobelove nagrade u iznosu od ondašnjih milijun dolara darovao je Bosni i Hercegovini za razvitak njezina knjižničarstva. Darovao ga je za opismenjivanje i kulturno uzdizanje naroda i ponavljao: “Bosna se u svijetu ne može pročuti po ovom ili onom, ali kulturom može. Moramo biti svjesni da odvajanje novca za kulturu nije uzaludno bacanje novca.”

A danas ta ista domovina nije u stanju obnoviti njegovu rodnu kuću, na ulazu i izlazu iz Travnika postaviti panoe s njegovim imenom. Da svatko zna da je ušao i da je boravio u gradu jednog nobelovca. Zato će svojim novcem to učiniti jedna svjesna, poslovna i društveno odgovorna žena.

“O, sram i grdoba!”, pjeva veliki crnogorski pjesnik Njegoš.

Može Republika Austrija i njezina drevna prijestolnica Beč ustanoviti svjetsku nagradu Zlatni prsten Sena Jurinec, a njezinu rodnom gradu, ni deset godina nakon smrti, na pamet nije palo glazbenu ili neku drugu školu, trg ili ulicu krstiti njezinim imenom. Osnovnoj glazbenoj školi u Novom Travniku, ja tako mislim, prirodnije je ime rođene Travničanke Sene Jurinec nego splitskog skladatelja Jakova Gotovca. A, opet, tko sam ja da sudim, kako jednom prigodom reče papa Franjo.

Inače, središnja Bosna doima se kao staro stablo na osami. Kao da je odlazak hercegovačkih franjevaca iz Kreševa (1844.) povukao nevidljivu crtu odvajanja, koja do dana današnjeg nije zacijelila. Svake godine u okviru Mostarskog gospodarskog sajma održi se Večer Posavine u Hercegovini. A opet, u neko doba godine, isto tako, velika Večer Hercegovine u Posavini. Zanimljivo je da za 20 godina sajma u Mostaru ni jednom nije održana večer središnje Bosne u Mostaru ni večer Hercegovine u gospodarski moćno stasalom Vitezu. Kao da između središnje Bosne i Hercegovine nedostaje stožerna poveznica. Onakva kakva je nekada u Kreševu bio hercegovački franjevac fra Grga Martić (1822. – 1905.).

Naša domovina mala je zemlja. Ali, opet, ona je poput hercegovačkog šipka: puna povijesti, povijesnih događaja i lomova. I danas, kao i prije šest stoljeća, nameće se pitanje: što je Bosna i Hercegovina, koji narodi u njoj žive, kakva se politika prema njoj vodi i kakva je sudbina njezinih granica? Ja nemam pretenziju odgovoriti na ovo pitanje. Mišljenja moćnih i utjecajnih ljudi različita su.

Ali i običan čovjek vidi da se Bosna i Hercegovina nalazi u ringu iz kojega prema njoj sijevaju aperkati, oni najopasniji udarci “odozdo do gore”, nekada ispod pojasa, ispod svake mjere, kriterija i obzira. Uglavnom, danas dobra nema. A kako će biti kada je prije nekoliko dana jedan svećenik pregazio pješaka i pobjegao s mjesta nesreće, a bolničar došao, povezao ga vozilom hitne pomoći i opljačkao.

U petak, 16. listopada u televizijskom razgovoru uzoriti kardinal Vinko Puljić reče:

“Požalio sam se tvorcu Daytonskog sporazuma gospodinu Hoolbrooku i rekao mu da ovo nije pravedno rješenje. A on mi reče: ‘Vi ste u pravu, ali mi smo moćni, mi odlučujemo…’”

Toliko o uvezenoj međunarodnoj demokraciji i pravdi! Zato Ivo Andrić piše:

“Nego – ovo kruha i ovo dana što je kome ostalo da proživimo u miru i da nas Bog ponovno sačuva krupnih gostiju i velikih događaja.”

Zapravo, nije to nikakvo čudo.

Od davne 1463. godine i pada moćnog Bosanskog Kraljevstva, oko naše zemlje igra se tarapana kolo. U tom kolu i njegovu ritmu znadu zaplesati nevješti plesači koji se pri svakom iskoraku i okretu – sudaraju. U podnožju velikih bosanskih planina stoljećima se sudaraju bezobzirni osvajači željni tuđe zemlje, čistog zraka i bistrih voda s domaćim domoljubnim svijetom, zakon s grubim bezakonjem, pravda sa surovom nepravdom. Zapravo, odigrava se jedna tragična opera s dionicama koje traju i po nekoliko stoljeća.

Književnik Ivan Lovrenović, za mene Krleža našeg doba, savršeno razumije zamršeni bosanski čvor pa piše:

“Davno sam napisao i više puta ponovio da politika Zagreba prema Hrvatima - sunarodnjacima u Bosni i Hercegovini nikada nije bila tako aktivno angažirana kao u vrijeme predsjednika Franje Tuđmana, ali, nažalost, bila je katastrofalna!”

Je li veliki književnik napravio veliku pogrešku u procjeni minulih desetljeća, pokazat će vrijeme i povijest. Oni nikada neće pogriješiti!

O tragičnim posljedicama zagrebačkog zagrljaja iz 1941. godine sve je jasno i o tome nije potrebno raspravljati. Djeca naše djece i djeca njihove djece na svojim leđima nosit će stigmu Jasenovca i nedjelo sljedbenika dr. Ante Pavelića (1889. –1959.), doktora pravnih znanosti, nažalost – odvjetnika!

U prijelomnom političkom trenutku nije bilo mjesta za drugog politički angažiranog odvjetnika, dr. Vladka Mačeka (1879. – 1964.).

“Dođe vrijeme kada pametan zašuti, budala progovori, a fukara se obogati i osili”, piše mudri nobelovac Ivo Andrić.

Kada putnik i namjernik napusti sarajevsku ulicu koja nosi ime Josipa Broza Tita (1892. – 1980.) i na raskrižju kod Vječne vatre uđe u ulicu sarajevskog pjesnika i ljetopisca Mule Mustafe Bašeskije (1731. – 1804.), onu koja vodi prema tržnici Markale, ima razloga zastati i pogledati lijevo i desno.

S lijeve strane, na padini s koje se pogled prostire dokle oko nosi, može se vidjeti nekoliko vila. Među njima najveća i najraskošnija ona je koja je 1903. godine građena za sarajevskog odvjetnika i političara dr. Nikolu Mandića (Travnik, 1869. – Zagreb, 1945). Vila odudara od arhitekture grada i naše zemlje uopće. Razigrao se slavni arhitekt Karl Paržik (1857. – 1942.). Ukrasio ju ornamentima i elementima zapadnoeuropskog graditeljstva. Nekada oronula, mamila je pogled prolaznika. Vila je obnovljena i, kao Olimpijski muzej, danas je ponos grada Sarajeva.

Njezinu vlasniku, odvjetniku Nikoli Mandiću, bečkom doktoru znanosti, u zreloj životnoj dobi potkrala se politička pogreška i procjena. U svibnju 1945. godine, s čelnicima NDH, povukao se u Austriju. Bio je izručen novoj vlasti.

Ujutro 6. lipnja 1945. godine, zajedno s mostarskim odvjetnikom dr. Pavlom Cankijem i travničkim liječnikom dr. Julijem Makancem, izveden je pred streljački vod. O životnom putu dr. Nikole Mandića, stranputicama i jutru pred streljačkim vodom mogao bi se isplesti velik i uzbudljiv roman.

S desne strane Ulice Mule Mustafe Bašeksije odakle se, kao s dlana ruke, može vidjeti vila dr. Mandića, na obnovljenom pročelju zgrade, koja nosi broj 43, postavljena je spomen-ploča na kojoj piše:

“Na ovom su mjestu srpski zločinci, 28. 8. 1995. godine ubili 43 građana Sarajeva.” Minobacačka granata ispaljena sa srpskih položaja s Trebevića eksplodirala je kod sjevernog ulaza na gradsku tržnicu Markale i pobila nevine osobe koje su došle po komad kruha i litru vode.

Kada će povijest postati učiteljica života?

Kada će pod našim nebeskim svodom umuknuti duh vile dr. Nikole Mandića i utihnuti minobacački projektili s Trebevića, Ozrena, Veleža i sa svake druge, po zlu poznate, kote i uzvisine?

“Zašto je nad nama nebo zatvoreno?

Zašto naša suza nema roditelja?”, davno je pjevao i pitao se naš nobelovac Ivo Andrić.

Napišite prvi komentar!

Za komentiranje je potrebna prijava/registracija. Ako nemate korisnički račun, izaberite jedan od dva ponuđena načina i registrirajte se u par brzih koraka.