Tijekom 1960-ih Krapanj je, kažu statistički podaci, bio najgušće naseljeni otok na Jadranu. Otprilike stoljeće nakon tog slavnog doba, Krapanj bi mogao potpuno nestati. Ne opustjeti iseljavanjem, nego doslovno nestati pod morem.
To je samo jedna od scena koja se javlja kao mogući scenarij nakon čitanja novog izvješća IPCC-a, skupine stručnjaka za klimatske promjene iza čijeg rada, pod okriljem UN-a, stoji 195 vlada svih država svijeta i koja je prekjučer objavila svoje šesto izvješće od 1988., godine svog osnutka. To je “majka svih izvješća” o klimatskim promjenama: ono sadrži sve trenutno znanje ovog svijeta, znanstveno utemeljeno znanje iz više od 14 tisuća studija, o klimatskim promjenama našeg planeta.
To izvješće potvrđuje da su neki aspekti ljudski izazvanih klimatskih promjena nepovratni, odnosno da nema šanse da se zaustave i ponište, odnosno vrate na prirodno stanje, još stotinama ili tisućama godina. Podizanje razine oceana i mora jedan je od tih aspekata. Više se ne može zaustaviti, može se samo kontrolirati koliko će to podizanje razine mora biti brzo i koliko dramatično. To se može kontrolirati radikalnom promjenom u ponašanju svih ljudi na planetu, odnosno njihovih država, vlada i ekonomija. Kažu da bi do kraja stoljeća mogle potpuno nestati neke otočke nacije na Tihom oceanu, ali ista usporedba vrijedi i za nama bliže otoke. Na Krapnju nadmorska visina ne prelazi 1,25 metra. Da ne govorimo o ugroženosti svih onih kuća na rivama i u prvim redovima do mora u svim našim gradovima i selima na obali…
Prema IPCC-jevu izvješću, naime, čak i najpozitivniji scenarij, onaj o zaustavljanju globalnog zatopljenja na 1,5 Celzijevih stupnjeva u odnosu na predindustrijsku eru, donosi podizanje razine mora za 30-60 centimetara do kraja ovog stoljeća. A taj cilj od jednog i po stupnja zapisan je, podsjetimo, kao ambiciozni cilj u Pariškom sporazumu o klimi, za koji bi se svijet, sve države i narodi morali pomučiti i ozbiljno promijeniti da ga ostvare. Ostvarenje tog cilja bio bi, dakle, uspjeh. U ne tako povoljnim scenarijima, u slučaju nastavka nekontroliranog globalnog zagrijavanja iznad cilja od 1,5 stupnja, razina mora mogla bi narasti do čak 150 centimetara.
U 20. stoljeću razina mora rasla je brže nego ikad prije u proteklih 3000 godina, kažu u tom izvješću stručnjaci, uz oznaku da to zaključuju “s visokom sigurnošću”. Od 1901. do 2018., prosječna razina mora globalno se podigla za 20 centimetara. Ali važan je i ovaj trend: dok je od 1901. do 1971. godine podizanje razine mora u prosjeku išlo za 1,3 milimetra godišnje, od 2006. do 2018. godine raslo je za 3,7 milimetra godišnje. Gotovo trostruko ubrzanje. S oznakom “vjerojatno” znanstvenici predviđaju da će barem jednog rujna do 2050. godine Arktički ocean, ili Sjeverno polarno more, osvanuti bez leda. Po prvi put u povijesti planeta kao obično, nigdje zaleđeno more.
Podizanje razine mora je samo jedan od aspekata. Tlo će se nastaviti zagrijavati više nego mora i oceani. Vjerojatno 1,4-1,7 puta više. Toplotni valovi koji su se ranije u nekim regijama događali jednom u 50 godina, u budućnosti, u scenariju s 1,5 Celzijevim stupnjem, mogu biti očekivani jednom u 5 godina. U scenariju s 4 Celzijeva stupnja, pojavljivali bi se svake godine. Govorimo o toplotnim valovima znatno oštrijim od dosadašnjih.
I tako dalje, i tako dalje.
Ovo dosad najarlamntnije stručno izvješće o klimi, koje se pripremalo 8 godina, dolazi u trenutku kad iz raznih dijelova svijeta stižu scene nevjerojatno razornih poplava (u Njemačkoj), divljih požara (u Sibiru ili Turskoj i Grčkoj), toplotnih valova (u Sjevernoj Americi). I dolazi uoči važnog globalnog političkog događaja, 26. UN-ove Konferencije o klimatskim promjenama (COP26) koja se održava u studenom u Škotskoj. To je mjesto na kojem se trebaju donijeti konkretne odluke koje će ubrzati ispunjenje ciljeva iz Pariškog sporazuma o klimi.
Učinci klimatskih promjena vide se, i još će se dramatičnije vidjeti, u svim dijelovima svijeta. Bogatiji dijelovi svijeta će možda bolje proći nego siromašniji u smislu prevencije i saniranja štete. Ali u globalu nitko ne može računati da će biti pošteđen. Ono što svi mogu je potruditi se da šteta od klimatskih promjena ne bude kataklizmična. Ali u svijetu u kojem živimo to je puno lakše reći nego ostvariti.
