Konačno, nakon 18 dana čekanja u Damasku, dobili smo dozvolu za obilazak bušotine Jihar na kojoj su do prije tri mjeseca radili Inini radnici i stručnjaci. Naime, uz dozvolu ministarstva informiranja Sirije i ministarstva nafte, trebala nam je i dozvola civilne i vojne obavještajne službe i vojske jer je to područje proglašeno vojnom zonom zbog straha od sabotaže. Uza sve te dozvole, uvjet je bio da idemo sami jer nam nitko nije mogao jamčiti siguran prolazak kroz više od 200 kilometara pustinje.
Nije nam bilo teško pronaći taksi – u vrijeme kad taksisti imaju jako malo posla, 100 dolara je poput dobitka na lutriji. Krenuli smo jako rano, da barem malo izbjegnemo nepodnošljivu vrućinu koja vlada danju u pustinji, a i zato što taksiji u Siriji nemaju klimu, put Jihara, koji je udaljen 290 kilometara od glavnog sirijskog grada. Iako nismo očekivali lagano i sigurno putovanje, punktova sirijske vojske i obavještajne službe bilo je toliko da smo se osjećali sigurno.
Pukovnik i narednik
Sedamdesetak kilometara od Damaska skrenuli smo prema pustinji. Prvi punkt na kojem nas je zaustavila sirijska vojska bio je kod mjesta Al-Karyatana, koje je poznato po čestim sukobima sirijske vojske i pobunjenika te kao selo koje je uništila moderna civilizacija. Naime, to je selo bilo jedino u Siriji u kojem su na istom groblju pokapani muslimani i kršćani, ali prije 20-ak godina grobove su razdvojili cestom. Na punktu je bilo 10-ak vojnika pod punom ratnom opremom. Kad smo im predočili hrvatsku putovnicu i kazali da idemo na naftne bušotine, nakon što su pretražili naš auto, okupili su se oko nas te nas zasuli komplimentima. Zapovjednik punkta, pukovnik Haidar kroz smijeh je kazao:
– A što, Hrvati se vraćaju na bušotine? To je jako dobra vijest jer Hrvati su izuzetan narod, darežljiv i pošten. Žao mi je što su uopće otišli i nadam se da će se brzo vratiti.
Dok nam je pukovnik Haidar dijelio komplimente, došao je i narednik Loyai te kazao:
– Hrvati su izuzetno darežljiv narod. Nikada nitko nije prošao punkt a da nam nije donio piće i cigarete. Znate li gospođu Vesnu? Ne znate? E, kada je Vesna vidjela da se noću smrzavamo u pustinji jer je bila nestašica goriva, odmah nam je donijela loživo ulje da se možemo grijati. Nedostaju nam ti ljudi i njihova pozitivna energija. Poručite im da se vrate, a mi ćemo ih čuvati više nego sebe. Uvjeren sam da će se vratiti, Sirija je njihova zemlja i uvijek su dobrodošli!
Poželjeli su nam sretan nastavak putovanja te poslali pozdrav gospođi Vesni i ostalim djelatnicima Ine. Na 50 punktova na kojima smo se zaustavljali do samog cilja svi su imali samo pohvale za Hrvate i djelatnike Ine te govorili da im žele brz povratak u Siriju.
Vojnici i tenkovi
Nakon tri sata vožnje kroz pustinju stigli smo na naftno polje Jihar, koje izgleda kao prava vojna utvrda okružena visokim pješčanim zidom duž kojeg su vojnici i tenkovi, a kao dodatno osiguranje vojni helikopteri cijelo vrijeme kruže nad bušotinama. Nakon dugotrajne provjere ušli smo u krug bušotina. Dočekala su nas dva voditelja – inženjeri Ahmad Barakat Mohammad i Abdul Karim Issa.
Obilazeći bušotine, ne osjeća se da Inini djelatnici nisu više tu. Naime, u sobama su još uvijek zidovi oblijepljeni hrvatskim simbolima, zastavama i grbom, slikama hrvatskih gradova, a radnici koji tamo rade nose kombinezone s oznakama Ina Naftaplina. Financijski direktor, inženjer Ahmad Barakat Mohammad kazao je:
Bolni trenuci
– Pogledajte, iako su radnici Ine otišli, još uvijek su tu. Ne zbog simbola koje vidite, nego su u našim srcima i svaki dan očekujemo njihov povratak. S njima smo provodili vrijeme više nego sa svojim obiteljima. Bili to izvrsni stručnjaci, dobri radnici i, prije svega, ljudi. Kada su Inini radnici dobili obavijest da moraju otići, svi smo plakali, i mi i oni. Mogu vam reći da je to za mene i moje radnike bio izuzetno bolan trenutak. Što da vam kažem? I dandanas, kad se sjetim, poteku mi suze. Većina radnika čak je htjela ostati raditi i na svoju odgovornost, međutim, odluka je bila takva i morali su otići. Svaki se dan dopisujemo mailovima i znamo kolika je njihova želja i volja da se vrate, ali politika je politika i nikoga ne zanima što ti ljudi sada ne zarađuju ni 10% od onoga što su ovdje zarađivali. Računali su na svoje plaće, podigli su kredite, koje sada nemaju čime otplaćivati .
Direktor proizvodnje, inženjer Abdul Karim Issa kaže da proizvodnja nije stala otkad su otišli Hrvati, a zbog sankcija morali su je čak i povećati.
– Dnevno u Jiharu proizvodimo više od četiri milijuna kubika plina koji su namijenjeni industriji i energetici, a proizvodnju plina za kućne potrebe, tzv. LBG, povećali smo za 10-ak tona dnevno. Isto je tako i s naftom. Po mojoj skromnoj procjeni, Ina svaki dan gubi oko 5 milijuna dolara, ne računajući oko pola milijuna eura koje su Inini djelatnici dobivali za plaće. Za isti posao za koji je Inin radnik dobivao 6000 dolara plaće sirijski radnik danas dobiva 600 dolara. Iako se proizvodnja povećala i Sirijci imaju veću zaradu i uštedu, svi bismo mi voljeli da se Hrvati vrate jer oni su tu s nama bili od samih početaka. Moramo priznati da je, zahvaljujući njima ovo polje danas u funkciji – kazao je inženjer Karim Issa.
Samo dva Indijca
Voditelja smo upitali je li upoznat s informacijama da će Jihar završiti u rukama Kineza ili Rusa?
– O tome nema govora. Proizvodnja ne trpi i nema razloga da dođu druge kompanije jer Ina je tu uložila velik novac. Zasad smo uzeli samo dva indijska inženjera koji nam pomažu, ali mi očekujemo povratak naših prijatelja i braće Hrvata. Nadam se da će sirijska agonija uskoro završiti i da će se oni vratiti – istaknuo je inženjer Abdul Karim Issa.
Preuzeto sa www.vecernji.hr
