Večernji List - najnovije vijesti iz Bosne i Hercegovine, svijeta, sporta, kulture i showbiza
Naslovnica Vijesti

Živim sa ženom u selu. Posvadimo se, pa se mirimo. I tako dani prolaze...

22. studenoga 2020. u 14:50 0 komentara 433 prikaza
žumberak

Šljivu je najbolje popiti – ispod šljive. Tu je najfinija. Ispod drveta, za stolom kod žumberačkog biskupskog vikara Mile Vranešića (69), “frontmena” ovog kraja, pijemo šljivu, jedemo jabuke i šalimo se. Pitamo ga kakav je noćni život Žumberka, a on samo što se ne zagrcne. – Vrhunski! Oko 21 sat se tu dolje otvara diskoklub. Striptizete dolaze u ponoć. Nekad i oko 23 sata. A kad zvoni s crkve sv. Jurja, tamo u 5.30, onda se razilazimo veselo kućama – priča Mile Vranešić, koji je gotovo pola stoljeća svećenik i poznaje svakog stanovnika ovoga kraja. Genijalac, “frontmen” Žumberka tjera šalu. Što će drugo... Tema je tužna sudbina Žumberka, kraja u kojem su sela pusta. I gladna su tu usta. A diskoklub koji spominje samo je pusta želja. O striptizetama da i ne govorimo...

Ne da nema golišavih plesačica, nego nema nikoga. Nigdje nikoga. Kad bismo brojili čak i sjene, na prste jedne ruke mogli bismo prebrojiti stanovnike nekih sela u istočnom Žumberku. U Šimrakima živi dvoje, Ivica i Ljubica. U Delivukima Đurđa i Milan, u Đurašinima Zdravko i pas Garo, Dušan je sam u Pavlancima, kao i Evica u Višoševićima, piše Večernji list. U selu Selcu su sestre Marta i Zlata, u Jelenićima par Drago i Mare, u Kravljaku Janko i Marinko... U osam sela – 13 ljudi. Nigdje nikoga. Sami u selu...

Ljudi koji su tu rođeni, tu su ostali i tu su i zaboravljeni. Svaki sa svojom pričom, svaki sa svojim križem.

– Neki od njih na leđima nose križ, neki i cijelu katedralu – kaže Vranešić.

Vratit ćemo se kod njega u Stojdragu, no krećemo najprije prema selima u kojima su usamljene duše. One su tema.

Nema ceste, vode, mobitela

Prvo do sela Jelenići. Među par urušenih i napuštenih kuća, iz jedne izlazi dim. Tu je tulum. Za cijelo selo! Za oboje! Mara slavi 81. rođendan sa suprugom Dragom.

– Eh... Nisam mogao po poklon supruzi za rođendan. Da sam išao do Samobora i natrag, izgubio bih dane... – priča Drago Jelenić (81). Njegov su 81. rođendan već proslavili.

Žive ona i Drago cijeli život bez vode. Vodovod je na njih zaboravio.

– Znaš što, na Žumberku ti dobro živi onaj tko ima novca. Onda se da živjeti, pa čak i tu. A mi, siromasi, nama je to već izazov – govori Drago pa spominje mirovinu od tisuću i sitno kuna.

– Kako ću od tih par kuna živjeti?

Živi u kući koja je starija od 200 godina. Fasade dugo već nema. Nema ni ceste, makadam je do sela. A i cesta koja je na potezu Bregana – Gornja Vas nije uređivana 30 godina. Opasna je za život ako idete automobilom, ni o njoj se nitko ne brine. Samobor, Županija i država ne mogu se dogovoriti tko bi je trebao urediti... Tu koji god kamen digneš, iskoči neki problem.

– Vidiš, ja sam rođen tu, u ovoj kući. U moje doba nije bilo rodilišta, a danas je medicina jaka... – priča dok sjedi na studenom suncu.

Baba vas je porodila?

– A da, nešto su babe prtljale... Ali tu sam! A danas smo moja Mara i ja stari ko stari panji. Da nemamo kćeri, bili bismo gladni kruha – govore.

Pomažu vam?

– Jedna nam je kći u Zürichu, spremačica je u bolnici... Pošalju nam nešto, kažu: “Tata, gladni ne smijete biti, to nećemo dopustiti...

Društvo im prave mačak Miki i pas Cigo.

– Crni je... Zato Cigo – ističu.

Tko vam je društvo?

– Prođe neki planinar, netko na biciklu, neki izletnici pa popričamo. Ali, fali nam društvo. Tu je i susjeda Danijela sa sinom. Oni su malo tu, a malo u gradu - priča za 'Večernjak'.

Sami ste sa suprugom u selu...

Dosta se puta i posvadimo. Pa se onda moramo miriti. I tako prolaze dani.

Nemate se s kime drugim svaditi...

– Svadio bih se ja i s drugima, zašto ne, ali ih nema... (smijeh) Bio je susjed Vlado, umro je prije četiri godine. Nakon nas, više neće biti nikoga.

Neće više biti ni svađe u Jelenićima?

– Neće... A nekad je tu u selu bilo djece ko zobi u vreći. Bilo nas je i 40 u selu.

Je li vas strah same?

– Ne! Iako, što znaš... sami smo.

Jeste li glasali na predsjedničkim izborima?

– Naravno! Nekad je u našoj kući bilo glasačko mjesto. Danas više nije...

Kad ste bili zadnji put na Jelačić-placu?

– Bandića vidim i na televiziji. Ne moram ići... Politika me ne zanima, to je sve tanko. Svi obećavaju, pa i ovi iz Vodovoda. Pa nikad ništa.

Pijete vino? Gemišt? Čime se okrijepite. Vode nema...

– Vina sam pio i previše. Popijem katkad pivo. Ali, nema ga tko donijeti.

Drva ste sami nacijepali?

– A tko bi drugi. Nego, znaš... da sam mlađi, ja bih još i ukrao koju bukvu, ali u ovim godinama bi mi lugar odmah bio za vratom. (smijeh)

Svađe danas nema, rođendan je?

– Tako je! Nema je sad tjedan dana! Slavimo...

Idemo u Delivuke. U selo u kojem je još tužnije. Tu slavlja nema. Samo bolest. U krevetu je brat Milan, razbolio se, a Đurđa muku s bolesti muči cijeli život.

– Meso i mlinci bili su za ručak – govori za Večernji list Đurđa Delivuk (63).

I njima društvo prave psi.

– Gari, Lumpi i Aks. Oni su naši!

Brat je godinama radio u gradu, brinuo se o roditeljima i sestri, a nije se ženio, već se vratio kući. Pomoći joj. Sad se on razbolio.

Kako vam je samima i bolesnima?

– Pusto. A navikla sam, cijeli sam život provela u Delivukima, rođena sam u ovoj kući. Majka Ana me tu rodila... – priča pa pokazuje na kuću.

Selo se urušilo, krovovi kuća leže na travi, u neke se ne može više ni ući koliko su zarasle. Trava raste do visine prozora, pa iz prozora, pa iz krova... Priroda je ovdje pojela kuće. Na jednom urušenom krovu u Delivukima i – kotač od automobila. Netko ga je nekad tamo stavio i ostao je. Ta se stara guma još u selu najbolje drži.

Đurđa vješa rublje ispred susjedne razrušene kuće, prizor kao iz filmova. Njima je to svakodnevica.

Kako se hranite? Automobil nemate.

Crveni križ nam donosi hranu. Jednom tjedno dolaze iz Samobora, stigne brašno, mlijeko...

Vino?

– Ne. To ne.

Ni vi ni brat se niste ženili?

– Nismo. Ispalo je tako. Sestra Ankica se udala, ona je u Zagrebu. Odem nekad do nje, to me veseli. Ili kad ona dođe k nama.

Imate li vode?

– Ne.

Mobitel?

– Ne.

Nastavljamo dalje. U selima, pogotovo u doba epidemije, situacija nije laka. Iako zabačeni i udaljeni oko 50 kilometara od metropole, i oni su u strahu. Neki i s respiratornim problemima. Tko zna, možda je netko od prolaznika i njima donio nešto.

U Rajićima nema nikoga

Kraj je ovo prekrasan, ali zaboravljen. Mnoga su sela, Tisovac, Tihočaj, Osredak pa čak i Rajići, već prazna i napuštena, nema nikoga tu u istočnom Žumberku.

Ni u raju nema nikoga – šale se domaći u razgovoru s novinarom Večernjeg lista.

Žumberak je idealan za planinare, s mnogih mjesta vidi se i Triglav.

Štoviše, planinari su jedini koje srećemo u šumi. I oni su ovim usamljenim stanovnicima jedino društvo.

– Mi Žumberčani smo skromni ljudi. Radišni, ponosni, tvrdoglavi. Često smo i cinični – pričaju u Novom Selu.

Tu ih ima više. Pile se drva.

– Vama iz Zagreba dali smo i gradonačelnika! Nikola Badovinac bio je naš. Pa i akademik Tadija Smičiklas. Imamo i biskupe, dosta je značajnih ljudi ovaj naš kraj dao. Jedino još predsjednika nismo dali! – govore.

– Imamo autobus koji vozi dvaput dnevno. To nam je jedina veza sa Samoborom i svijetom. Spas za starije. Problem je i s djecom i odlaskom u školu.

I tu se priča vraća na cestu.

– Loptaju se s tom cestom, a nitko ništa ne čini. Puna je rupa, jedva se po njoj vozi. Prikupljali smo potpise, pisali peticiju, skupilo nas se više od tri tisuće. I čekamo... Navodno su gradski oci rekli da dignemo ruke, da od toga neće biti ništa. Pogledajte ceste na Visu, na Korčuli, pa sve blista! A tu kraj metropole, nitko ništa. Cesta je to od milijun rupa – govore domaći.

Njih bar ovdje ima. A o kakvom se kraju radi, govori i sljedeći podatak. Na potezu od 120 kilometara, od Gabrovice do Svete Gere, samo je šest birtija. Radić, Slap, Gabrovica, Divlje vode, Žumberački raj i Kršlinov mlin. I to je to...

Tko je najstariji?

– Tu je susjeda koju zovemo Crna, njoj je 98 godina. Čekamo njezin 100. rođendan! Živi u kući koju zovemo Karingtonka, po seriji Dinastija.

Prolazimo pustim krajem, u kojem s vremena na vrijeme osvane kakva nova vikendica, preuređuju se kuće, dolaze mladi. Vikendaši.

– Penzioneri ostavljaju svoje stanove i kuće u Zagrebu djeci i unucima, a oni se vraćaju na Žumberak. To su lijepe vijesti – govore domaći.

Mi se vraćamo pod šljivu, na šljivu kod velečasnog Mile Vranešića. On je živa enciklopedija ovoga kraja.

– Pametni, lijepi, bogati i pobožni žive 50 kilometara od grada. Tako je u Americi, tako je i ovdje na Žumberku... I mladi danas vide da nema budućnosti u gradskoj džungli, zagrebačkoj Sodomi i Gomori, već da je spas u Žumberku – govori Vranešić i nastavlja:

– Vidi, bili su tu Rimljani, uskoci, a živjelo se tu i potkraj brončanog doba. Svjedoči tome brončana kaciga s Budinjaka, koja je treća po vrijednosti iz toga doba u svijetu!

I Kulmerica tu bankrotirala

Zašto baš na Žumberak? Što je ovdje u to brončano doba bilo zanimljivo?

– U stara vremena rijeke Sava, Krka i Kupa često su se izlijevale, bio je to kraj u kojem je vladala malarija. I stanovnici su se povlačili ovdje, na brda, ne bi li dulje živjeli. Zato su dolazili na Žumberak.

Danas, stoljećima kasnije, nema ljudi.

– Bilo je ovdje Sasa, naseljavala ih je grofica Kulmerica, prabaka od Kulmera. Bila je na nekom liječenju u Češkoj, pa tamo vidjela kako se radi staklo. I počela raditi. Nekad je potok Bregana, uz koji se vozite prema Žumberku, bio toliko visok da su njime vozile splavi. I vozile su splavi i radile su tako sve dok nisu posjekli svu šumu, ako se ne varam 4000 hektara. I onda je Kulmerica...

Bankrotirala?

– Bankrotirala.

Danas u potoku nema splavi, ali ima migranata?

– Ima...

– Šalio sam se, naravno, za diskoklub. Mi pogledamo Dnevnik, ugasimo svjetla i idemo spavati. Noć na Žumberku rezervirana je za divlje svinje, čagljeve, jelene, lisice i – krivolovce.

Što se dobro jede na Žumberku?

Nema bolje hrane od one iz krušne peći. Pa da staviš krumpir, meso, zelje... koje je najgore, kad ga izvadiš iz krušne peći bit će najbolje! Povitica je sjajna, pa i prga od kukuruznog brašna. Ali, nema više ni krušnih peći...

I što dalje?

– Dogodit će se nešto. Mora, kažem, ovo je kraj u kojem žive lijepi, bogati, pametni, pobožni... Budućnost života je ovdje. Ne u gradskoj džungli... Sad je tako kako jest, no bit će bolje...

Napišite prvi komentar!

Za komentiranje je potrebna prijava/registracija. Ako nemate korisnički račun, izaberite jedan od dva ponuđena načina i registrirajte se u par brzih koraka.