Do kraja desetljeća svaki će proizvod u Europskoj uniji dobiti svoju digitalnu putovnicu; dovoljno će biti skenirati kod na ambalaži i doznati gdje je i kako proizveden, od kojih materijala, koliko traje te kako ga popraviti ili zbrinuti. Sustav se uvodi ciljano, u sektorima s najvećim utjecajem na okoliš, resurse i sigurnost potrošača. U prvom valu obuhvaćene su industrije s velikim volumenom proizvoda, složenim sastavom i dugim ili rizičnim životnim ciklusom. Za baterije tako obveza počinje 2027., dok se za ostale kategorije predviđa fazno uvođenje do kraja desetljeća.
I građani BiH koji često kupuju u susjednoj Hrvatskoj se pitaju što ih čeka i što trebaju učiniti da budu spremni kada digitalna putovnica zaživi.
Kako piše Jutarnji.hr, riječ je o jednom od najambicioznijih regulatornih zahvata u novijoj povijesti, koji bi trebao temeljito promijeniti odnos potrošača i proizvođača prema cijelom životnom ciklusu proizvoda, poručuje se javnosti. No, iako se projekt već intenzivno razvija, dobar dio industrije u susjednoj Hrvatskoj još nema jasnu sliku o tome kako će sustav u praksi funkcionirati. Od tehničke implementacije i troškova do stvarnog opsega obuhvata i rokova prilagodbe nepoznanica je mnogo, .
Kako funkcionira digitalna putovnica
Kako objašnjavaju iz Agencije za komercijalnu djelatnost (AKD), u praksi će digitalna putovnica proizvoda (DPP) funkcionirati kao digitalni zapis povezan s fizičkim proizvodom putem nosača podataka, najčešće QR koda (standardiziranog na razini EU, poput GS1 Digital Linka), a u nekim slučajevima i RFID/NFC čipa. Oznaka će biti otisnuta na proizvodu, ambalaži ili tehničkoj dokumentaciji, a njezinim skeniranjem korisnici, od potrošača do servisera i regulatora, dobivaju pristup strukturiranim podacima putem interneta.
DPP će sadržavati standardizirane informacije o sastavu materijala, porijeklu sirovina, ugljičnom otisku, energetskoj učinkovitosti, mogućnosti popravka, dostupnosti rezervnih dijelova, uputama za recikliranje te usklađenosti s regulativama EU, uz različite razine pristupa kako bi se zaštitile poslovne tajne. Za točnost i ažuriranje podataka tijekom cijelog životnog ciklusa odgovoran je gospodarski subjekt koji proizvod stavlja na tržište EU, najčešće proizvođač, dok dobavljači osiguravaju ulazne podatke, a u slučaju uvoza odgovornost preuzima uvoznik.
Digitalna putovnica proizvoda neće se odnositi na sve proizvode odjednom, a postoje i jasna izuzeća. Kako objašnjavaju iz AKD-a, hrana, hrana za životinje, lijekovi i motorna vozila trenutačno su izvan ovog okvira jer podliježu posebnim regulatornim pravilima.
Prvi su na redu, dakle, proizvođači baterija, osobito industrijskih i onih za električna vozila (odnosno Rimac Automobili), za koje primjena počinje 2027. godine. Ubrzo nakon toga slijedi tekstilna industrija, s naglaskom na odjeću i obuću, a za građevinske materijale i proizvode ugrađene u zgrade i infrastrukturu predviđa se postupno uvođenje tijekom druge polovice desetljeća.
Planirano je da se sustav proširi i na elektroničke i ICT proizvode, od kućanske elektronike do IT opreme, kao i na automobilski sektor i povezane komponente, u skladu s budućim provedbenim aktima. Uz to, u obvezu će sukcesivno ulaziti i industrije poput željeza i čelika, aluminija, guma za vozila, deterdženata, boja, maziva i kemikalija, ovisno o prioritetima Europske unije u razvoju kružnog gospodarstva.
Financijsko opterećenje
Trenutačno ne postoji jedinstvena službena procjena troška implementacije DPP-a koja bi vrijedila za sve sektore i vrste poduzeća. Troškovi će ovisiti o vrsti proizvoda, količini i granularnosti traženih podataka, postojećoj razini digitalizacije, prilagodbi IT sustava, označavanju proizvoda, verifikaciji podataka te povezivanju s dobavljačima kroz lanac opskrbe. Industrija već upozorava da bi posebno osjetljiva pitanja mogla biti kibernetička sigurnost, obvezne sigurnosne kopije podataka i korištenje trećih pružatelja usluga.
Iz Ivančice d.d., jedne od rijetkih hrvatskih tekstilnih tvrtki s cjelovitom proizvodnjom obuće, upozoravaju da DPP donosi veće troškove, dodatnu administraciju i pritisak na ionako ograničene cijene. Predsjednik Uprave Siniša Zver ističe da za proizvođače poput njih digitalna putovnica nije samo nova administrativna obveza, nego zahvat koji zadire u same temelje poslovnog modela. Iako je riječ o visoko digitaliziranoj tvrtki, uvođenje DPP-a zahtijeva dodatna ulaganja u sustave za prikupljanje, obradu i strukturiranje podataka u skladu s novom regulativom.
Sezonska kolekcija Ivančice obuhvaća oko 750 artikala, a tzv. karta materijala uključuje između 600 i 700 različitih materijala koje nabavljaju od stotinjak certificiranih dobavljača unutar EU. Svaka cipela u prosjeku sadrži oko 20 različitih materijala; od kože i tekstila do ljepila, potplata i metalne galanterije. Tvrtka već godinama prikuplja certifikate poput REACH-a, LWG-a, OEKO-TEX-a, GRS-a ili Organic Cottona, no sada će te podatke morati dodatno sustavno obrađivati i učiniti dostupnima potrošačima i institucijama, primjerice putem QR koda na ambalaži ili NFC tehnologije ugrađene u proizvod, što predstavlja značajno administrativno i financijsko opterećenje.
Mali i srednji poduzetnici imat će problema
Iz Hrvatske udruge poslodavaca (HUP) smatraju da DPP može biti posebno zahtjevan za mala i srednja poduzeća, te je "važno da se nova pravila uvode razmjerno i uz prijelazni pristup".
- To je prepoznato i u hrvatskom nacrtu zakona, koji naglašava potrebu zaštite povjerljivih i ekonomski osjetljivih podataka te postupnog uvođenja obveza, osobito za MSP-ove. Rizik prelijevanja dijela troškova na krajnje cijene postoji, osobito u sektorima s nižim maržama i kod poduzeća koja tek trebaju veća ulaganja u digitalnu infrastrukturu.
Upravo zato, iz hrvatske perspektive, ključno je da prilagodba ne bude samo regulatorni zahtjev, nego i razvojna prilika uz potporu države. U tom smislu, nacrt Akcijskog plana za provedbu Nacionalnog plana razvoja industrije RH za razdoblje 2027.-2030. već predviđa potpore za uvođenje digitalne putovnice proizvoda u okviru mjere digitalne transformacije industrije - poručuju iz HUP-a.
Spremnost hrvatske industrije za uvođenje digitalne putovnice proizvoda trenutačno je, u najmanju ruku, neujednačena.
Kako kažu iz HUP-a, veći izvoznici i tvrtke uključene u međunarodne lance dobave, osobito oni s razvijenim sustavima sljedivosti i digitalne razmjene podataka, u boljoj su poziciji, dok je za dio poduzeća, posebno malih i srednjih, rok 2027. "vrlo ambiciozan", tim više što brojna tehnička i operativna pravila na razini EU još nisu konačno definirana. Upravo zato naglašava se potreba razmjernog i postupnog uvođenja, uz osiguravanje potrebne infrastrukture i resursa, piše Jutarnji.hr.
Najveći izazovi koje industrija vidi uključuju nedovoljno definirana sektorska pravila, troškove prilagodbe IT sustava i procesa, osiguranje kvalitetnih i provjerljivih podataka kroz cijeli lanac opskrbe, zaštitu poslovno osjetljivih informacija te preklapanje s drugim propisima i bazama podataka. Posebno se ističe složenost prijenosa i ažuriranja podataka kroz više razina dobavljača, primjerice u sektoru željeza i čelika.
Slično poručuju i iz AKD-a; hrvatska industrija još je u fazi osvještavanja, a razina operativne spremnosti procjenjuje se kao niska do srednja. Dok dio većih izvoznika već radi na standardizaciji podataka, većina malih i srednjih poduzeća tek utvrđuje odnosi li se regulativa na njih. Ključni problemi su nedostatak strukturiranih i digitaliziranih podataka o proizvodima, slaba sljedivost u lancima opskrbe te manjak IT i stručnih kadrova za provedbu sustava, iako određenu prednost predstavlja postojanje domaćih stručnjaka i infrastrukture usklađene s europskim standardima.
Otvori KEKS Pay
