Mirela Artuković stručnjakinja je s dugogodišnjim iskustvom u edukacijsko-rehabilitacijskoj praksi.
Njezin profesionalni put započeo je nakon završene srednje medicinske škole, nakon čega je godinama radila u centru “Marija – Naša nada” u Širokom Brijegu, gdje je stekla golemo praktično iskustvo. Tijekom tog razdoblja prošla je kroz brojne specijalizirane edukacije koje su joj omogućile kontinuirano usavršavanje u struci. Radila je i u Domu zdravlja Mostar, a danas svoje znanje i stručnost primjenjuje u grudskom Centru “Ivan Pavao II.” – ustanovi koja pruža individualne terapijske tretmane stručnjaka za djecu od najranije dobi, kao i usluge poludnevnog boravaka, pristup obrazovnim i rehabilitacijskim programima za djecu i mlade s teškoćama u razvoju.
Večernji list: Iza vas je više od 20 godina rada u edukacijsko-rehabilitacijskoj praksi. Kada pogledate unatrag, s kakvim su se izazovima djeca s teškoćama u razvoju i njihovi roditelji susretali tada, a što su ključni izazovi s kojima se suočavate danas?
Tijekom više od dva desetljeća u radu s djecom s teškoćama svjedočila sam značajnim promjenama na našem području kako u razumijevanju razvojnih teškoća tako i u sustavima podrške djeci i njihovim obiteljima. Ranije su najveći izazovi bili povezani s kasnijim prepoznavanjem teškoća, nedostatkom dostupnih stručnih usluga te ograničenim mogućnostima rane intervencije. Roditelji su često prolazili dug put do postavljanja dijagnoze i ostvarivanja odgovarajuće podrške, koja na našem području tada nije bila dostupna, zbog čega su nerijetko bili primorani odlaziti u Hrvatsku kako bi dobili adekvatne informacije, ali i podršku. Isto tako, društvena stigma i nedovoljna informiranost dodatno su otežavali njihovu situaciju.
Danas bilježimo značajan napredak u području dijagnostike, ranog prepoznavanja razvojnih odstupanja, stručnih intervencija. ali i svijesti društva i uključenosti djece s teškoćama.
U radu Centra “Ivan Pavao II.” u Grudama posebnu pozornost posvećujemo upravo individualiziranom i cjelovitom pristupu djetetu. Izazov nije samo osigurati kvalitetne terapijske usluge nego i pružiti kontinuiranu podršku obitelji kao ključnom čimbeniku djetetova razvoja, stoga naš pristup uključuje osnaživanje roditeljskih kompetencija i izgradnju partnerskog odnosa s obitelji. Ono što je od iznimne važnosti, moram istaknuti, jest i suradnja koju imamo sa zdravstvenim i odgojno-obrazovnim sustavom na našem području, s ciljem pružanja kvalitetne podrške djeci i njihovim obiteljima.
Lošija pažnja, koncentracija
Večernji list: Nedavno provedeni screening djece u dobi od četiri godine u Grudama privukao je pozornost javnosti?
Upravo iz ranije spomenute suradnje proistekla je inicijativa za provedbu screeninga u Domu zdravlja Grude s ciljem detekcije mogućih razvojnih odstupanja te uključivanja u adekvatnu podršku. Važno je naglasiti da screening nije dijagnostički postupak, nego alat koji detektira potrebu za dodatnom procjenom razvoja djece i eventualnog uključivanja u određen oblik podrške. Rezultati su pokazali da određen broj djece treba biti ili je već uključen u podršku od različitih stručnjaka, ali i značajnu potrebu za edukacijom i savjetovanjem roditelja o nošenju s izazovima današnjice, načinima poticanja urednog razvoja djece kod kojih se, iako bez potrebe za daljnjom procjenom i podrškom, uočava lošija pažnja i koncentracija, nedovoljno razvijene motoričke i grafomotoričke vještine, kao i izazovi u govorno-jezičnom razvoju. Ističem da ovim rezultatima ne želim izazvati zabrinutost, nego uputiti na potrebu za osnaživanjem mladih obitelji i onih koje to planiraju postati kako bismo bili spremni osigurati adekvatnu podršku svojoj djeci u njihovu rastu i razvoju.
Večernji list: U BiH je primjetan trend rasta broja djece koja trebaju stručnu podršku. Kako kao stručnjakinja tumačite ovaj porast?
Trend porasta broja djece koja trebaju stručnu podršku prisutan je i kod nas. Iako je teško govoriti o jednom uzroku, smatram da je riječ o kombinaciji više čimbenika. S jedne strane, danas imamo bolju informiranost roditelja i stručnjaka, kvalitetnije alate za procjenu te veći naglasak na ranom prepoznavanju razvojnih odstupanja, zbog čega se teškoće otkrivaju ranije i češće nego prije. To je svakako pozitivan pomak. S druge strane, ne možemo zanemariti ni utjecaj suvremenog načina života. Sve više stručnjaka upozorava na posljedice smanjene socijalne interakcije, prekomjerne izloženosti ekranima, užurbanog načina života i drugih čimbenika koji mogu utjecati na dječji razvoj, osobito u području komunikacije, pažnje i socioemocionalnih vještina. Stoga porast broja djece koja trebaju podršku ne treba promatrati isključivo kao rezultat bolje dijagnostike, nego kao složen fenomen koji zahtijeva sustavan pristup, ulaganje u ranu intervenciju i snažnu suradnju obitelji, stručnjaka i zajednice. Podrška djeci s teškoćama nije obveza jedne ustanove ili sustava, već cijele zajednice u kojoj ono raste.
Večernji list: Poremećaji iz spektra autizma sve su češća tema u javnosti i stručnim krugovima. Primjećujete li i u praksi porast broja ove djece i što je ključno za njihovu uspješnu integraciju i napredak?
I u našem svakodnevnom radu primjećujemo veći broj djece kod koje su prisutne teškoće iz spektra autizma ili sumnje na takve razvojne obrasce. Međutim, i ovdje treba biti oprezan u tumačenju podataka. Dio porasta svakako se može povezati s boljim razumijevanjem autizma, preciznijim dijagnostičkim kriterijima i ranijim prepoznavanjem znakova koji su nekada često ostajali neprepoznati. Bez obzira na razloge porasta, najvažnije je da se teškoće prepoznaju što prije. Rana intervencija dokazano daje najbolje rezultate jer omogućuje pravodoban rad na komunikacijskim, socijalnim i funkcionalnim vještinama te pruža podršku obitelji koja ima ključnu ulogu u razvoju djeteta. Kada govorimo o uspješnoj integraciji djece s poremećajem iz spektra autizma, ne postoji univerzalno rješenje. Ključ je u individualiziranom pristupu koji uvažava potrebe, sposobnosti i potencijale svakog djeteta. Jednako je važna suradnja roditelja, stručnjaka, odgojno-obrazovnih ustanova i lokalne zajednice.
Večernji list: Suvremeno djetinjstvo danas je nezamislivo bez pametnih telefona i tableta. Koliko tehnologija i ekrani utječu na rani razvoj govora, motorike i socijalnih vještina te gubimo li zbog toga tradicionalnu dječju igru koja je temelj razvoja?
Suvremena tehnologija postala je neizostavan dio svakodnevice te je danas teško zamisliti djetinjstvo bez pametnih telefona, tableta i drugih digitalnih uređaja. Naime, tehnologija može biti koristan alat za učenje i razvoj ako se koristi primjerno dobi i uz nadzor odraslih osoba, u suprotnom može imati negativne posljedice. Poseban problem nastaje kada ekrani počnu zamjenjivati ono što je djetetu u najranijoj dobi najpotrebnije – neposrednu ljudsku interakciju i iskustva iz stvarnog okružja. Od samog rođenja dijete uči i razvija se kroz odnos s drugima, putem dodira, pogleda, osmijeha, plača, zajedničke igre, kretanja i istraživanja. Upravo su ta svakodnevna iskustva temelj za razvoj komunikacije, emocionalne povezanosti i razumijevanja svijeta koji ga okružuje. U razvoju posebno važnu ulogu ima igra. Kroz igru dijete spontano razvija maštu, govor, motoriku te emocionalne i socijalne vještine. Istodobno uči rješavati probleme, surađivati s drugima, pregovarati, razvijati strpljenje i prilagođavati se različitim situacijama. Zbog toga nijedan sadržaj na ekranu ne može zamijeniti bogatstvo iskustava i učenja koje proistječe iz aktivne igre i neposredne interakcije s ljudima i okolinom. Iz tog razloga smatram da djeca u najranijoj dobi ne bi trebala biti izložena ekranima. U svakodnevnoj praksi sve češće susrećemo djecu koja značajan dio dana provode pred ekranima, a kod dijela njih uočavaju se kašnjenja u govorno-jezičnom razvoju, slabije razvijene komunikacijske i socijalne vještine, poteškoće s pažnjom te određeni izazovi u području motorike i ponašanja. Iako ekrani nisu jedini uzrok navedenih teškoća, sve je više pokazatelja da pretjerana izloženost digitalnim sadržajima može predstavljati jedan od čimbenika rizika. Upravo zato, odgovornost svih nas zajedno, roditelja, odgojitelja, učitelja i stručnjaka je osigurati djeci dovoljno prilika za igru, kretanje, istraživanje i kvalitetne međuljudske odnose. Takva iskustva ne samo da obogaćuju djetinjstvo nego i stvaraju čvrste temelje za zdrav, uravnotežen i cjelovit razvoj djeteta.
Večernji list: Često se kaže da je rana intervencija ključ uspjeha, no ona počinje kod kuće. Koja je uloga roditelja u prevenciji i ranoj detekciji teškoća te kako ih u Centru osnažujete da budu aktivni partneri u rehabilitaciji svoje djece?
Roditelji su najvažniji sudionici u djetetovu razvoju jer upravo oni prvi primjećuju njegove potrebe, snage i eventualna odstupanja u razvoju. Zato rana intervencija uistinu počinje u obitelji kroz svakodnevnu interakciju, igru, komunikaciju i praćenje razvojnih postignuća djeteta.
Kada roditelji navrijeme prepoznaju da razvoj ne teče očekivanim tijekom i potraže stručni savjet, stvaraju se preduvjeti za pravodobnu podršku koja može značajno utjecati na daljnji razvoj djeteta. Važno je naglasiti da traženje pomoći nije razlog za zabrinutost, nego odgovoran korak prema dobrobiti djeteta. U Centru “Ivan Pavao II.” Grude roditelje smatramo ravnopravnim partnerima u rehabilitacijskom procesu.
Večernji list: Roditelji često nisu sigurni razvija li se njihovo dijete u skladu s dobi ili postoji razlog za brigu. Koji su to općeniti, prvi “alarmantni signali”?
Važno je naglasiti da se svako dijete razvija svojim tempom, no postoje određeni razvojni pokazatelji na koje roditelji trebaju obratiti pozornost. Kada govorimo o ovim područjima razvoja koja ste naveli u pitanju, među prvim znakovima koji mogu upućivati na potrebu za stručnom procjenom su izostanak ili kašnjenje u razvoju komunikacije i govora, izostanak interesa za druge osobe ili zajedničku igru, određena neobična ponavljajuća ponašanja i slično. Osim navedenog, zabrinutost može biti i zbog drugih razvojnih područja, kao što su naprimjer motorički razvoj, intelektualni razvoj i slično. U svakom slučaju, preporučuje se potražiti savjet stručnjaka kako bi se bilo sigurni postoji li potreba za podrškom. Ovdje želim navesti i redovite pedijatrijske kontrole kao važan dio ranog prepoznavanja mogućih odstupanja.
Večernji list: Iako se danas puno više priča o teškoćama u razvoju, u javnosti i dalje kruže mnoge zablude. Koje vas predrasude ili krivi stavovi okoline najviše ljute ili žaloste kao stručnjaka koji s tom djecom radi svaki dan?
Iako je svijest o teškoćama u razvoju danas znatno veća nego prije, još uvijek se susrećemo s brojnim predrasudama koje otežavaju život djeci i njihovim obiteljima. Ono što me kao stručnjaka najviše žalosti jest kada se dijete promatra kroz njegovu dijagnozu, a ne kroz njegovu osobnost, potencijale i sposobnosti. Svako dijete je, prije svega, dijete sa svojim interesima, emocijama i pravom da bude prihvaćeno i uključeno u zajednicu.
Kada govorimo o uključenosti u zajednicu, ovdje su se stvari znatno promijenile u odnosu na prije, ali potrebno je raditi na osnaživanju i pripremanju osoba i sredine u koju su djeca s teškoćama uključena kako bi na obostrano zadovoljstvo podrška bila adekvatna i primjerena bez obzira na to je li riječ o odgojnom, obrazovnom ili nekom drugom sustavu. Traženje podrške nije znak slabosti, nego odgovornosti i brige za dobrobit djeteta, ali svih nas.
Večernji list: Šira javnost zna da Centar “Ivan Pavao II.” postoji u Grudama, ali mnogi nemaju predodžbu o tome što se točno događa iza vaših vrata. Kako izgleda tipičan dan u radu tima s djecom i kako kroz igru i terapiju izvlačite maksimum iz njih?
Rad u Centru “Ivan Pavao II.” dinamičan je i individualiziran. Svako dijete ima svoj plan podrške koji se temelji na njegovim razvojnim potrebama, snagama i ciljevima. Dan obično uključuje individualne i grupne terapijske tretmane kroz motivirajuće i djetetu prirodne situacije u kojima ono spontano uči i razvija vještine. Stručni tim pritom kontinuirano prati napredak i prilagođava metode rada. Ključ uspjeha leži u individualiziranom pristupu, ali i u stvaranju sigurnog i poticajnog okružja u kojem se dijete osjeća prihvaćeno, motivirano i spremno za učenje. Upravo kroz takav pristup kroz igru i strukturirane aktivnosti postižemo najbolje rezultate u razvoju djetetovih potencijala.
Večernji list: U vašem poslu pomaci se nekada mjere u milimetrima – prvi uspostavljeni kontakt očima, prva izgovorena riječ ili samostalno uzeta igračka. Možete li podijeliti neki trenutak iz prakse koji vam je posebno prirastao srcu i pokazao da se trud isplatio?
U ovom poslu doista su najvažniji oni mali, ali za dijete i obitelj iznimno veliki pomaci. To su trenuci koji naizgled mogu djelovati jednostavno, ali iza njih stoji dugotrajan i zahtjevan proces rada, strpljenja i suradnje. Takvi trenuci nisu samo stručni uspjeh nego i duboko emotivno iskustvo, jer svjedočite promjeni koja izravno utječe na kvalitetu života djeteta i obitelji. Ono što ih čini posebno vrijednima je činjenica da se ti pomaci ne događaju preko noći, nego su rezultat timskog rada, upornosti i povjerenja između stručnjaka i roditelja. Upravo zato teško je izdvojiti određeni trenutak jer svaki takav napredak doživljavamo kao potvrdu da je sav uloženi trud imao smisla i da pravodobna i kvalitetna podrška zaista može mijenjati djetetov razvojni put.
Večernji list: Često se fokusiramo na to što mi možemo pružiti djeci s teškoćama u razvoju i kako im pomoći. No kada podvučete crtu nakon 20 godina rada, čemu su zapravo ta djeca naučila vas i vaš tim?
Rad s djecom s teškoćama i njihovim obiteljima istodobno je profesionalni izazov i privilegij. Kroz taj proces ne učimo samo kako biti bolji stručnjaci nego i kako više cijeniti upornost, povjerenje i male korake koji često donose najveće promjene.
Naš rad nam pruža mogućnost da rastemo i kao ljudi s više empatije, razumijevanja i zahvalnosti za ono što uzimamo zdravo za gotovo.
Vjerujem da upravo ta ljudska dimenzija ovom poslu daje posebnu vrijednost i smisao.
Otvori KEKS Pay
