U sklopu programa “Razgovor s umjetnikom” u Sveučilišnoj galeriji u Rodoču održan je razgovor sa Zlatkom Kopljarom, hrvatskim multimedijalnim umjetnikom međunarodnog renomea.
Razgovor je vodio ravnatelj Nacionalnog muzeja moderne umjetnosti iz Zagreba, povjesničar umjetnosti i likovni kritičar Branko Franceschi.
Kroz razgovor je predstavljen opus ovog istaknutog vizualnog umjetnika i performera Zlatka Kopljara, čija stvaralačka strategija provocira etičke dvojbe umjetničkog stvaralaštva, kulturnog sustava i civilizacije u kojoj se razvijaju, piše Večernji list BiH.
Simbolična poniznost
Nazočnoj publici predstavljena su i njegova dva filma: “K15” i “K16”, od kojih je prvi rekonstrukcija povijesnog klečanja njemačkog kancelara Willyja Brandta u Varšavi, čime je po prvi put odan pijetet nacističkim žrtvama iz Drugog svjetskog rata na najvišoj razini njemačke državne uprave, a u umjetničkom smislu simbolično i univerzalno žaljenje zbog kolektivne krivnje (u romantizmu se javio pojam svjetske boli, “Weltschmerz”, koji označava opće suosjećanje čovjeka prema čovječanstvu). Posežući za dokumentarnim materijalom, odnosno videozapisima, Kopljar je rekonstruirao sve poznate elemente Brandtove komemoracije nacističkim žrtvama u varšavskom getu 7. prosinca 1970. Uz mizanscenu prenesenu u noćni ambijent današnje Varšave, radnju pratimo od dolaska vlaka u Varšavu, Brandta (u ovom slučaju Kopljara) koji silazi iz vlaka, posjeta spomen-obilježju pa sve do polaganja vijenca i kancelara koji kleči u tišini okruženog pukom, političkim uglednicima i novinarima.
Ulogu Brandta tumači sam Kopljar, što mizansceni ovog filma daje osjećaj izvedbe: Kopljar je odjeven u luminiscentno odijelo koje je koristio u svojim drugim filmskim “nastupima”. S nedvosmislenom simboličkom porukom, Kopljar ponavlja gestu koja je u svijetu ostala zapamćena kao gesta simbolične poniznosti pred žrtvama zločina, odgovornost za koju se, kako politička, tako i moralna, snosi kolektivno.
Filozofske ideje
Drugi film, “K16”, prikazuje Kopljara kako kopa duboku rupu na rubu Europe.
Na kraju filma Kopljar nestaje u kvadratnoj rupi koja predstavlja neriješenu duboku povijest, rupu koja treba zgaziti svakodnevnu stvarnost. Franceschi je dao naglasiti važnost Kopljarovog stvaralaštva kroz kratki presjek njegovog djelovanja te značaj koji umjetnost performansa ima u svijetu. Zlatko Kopljar umjetnik je koji je trajno zaokupljen etičkim i egzistencijalnim temama. U stalnom je istraživanju filozofskih ideja iskupljenja, žrtve, traganja za vlastitim identitetom i onostranim. Hrvatsku je predstavljao na Bijenalu u São Paolu 2004., a samostalno je izlagao u Ljubljani, Pragu, New Yorku, Grazu, Veneciji, Berlinu, Milanu, Kölnu i Antwerpenu. Okupljenoj publici prepričao je najvažnije crtice iz svoga profesionalnog života, ali i anegdote vezane za nastanak pojedinih djela. Istaknuo je kako nikada nije štedio truda, vremena ni novca u realizaciji svojih umjetničkih djela. Na kraju je dodao kako “umjetnost treba shvaćati beskompromisnom, zato vas nešto drugo treba hraniti, kao što se ja cijeli život paralelno bavim grafičkim dizajnom za novac”.
Sveučilišna galerija se serijom gostujućih predavanja renomiranih likovnih umjetnika i kritičara želi otvoriti akademskoj i široj zajednici, a prvenstveno umjetničkom krugu kojemu gravitiraju nastavnici i studenti Akademije likovnih umjetnosti, mostarski slikari i povjesničari umjetnosti, likovni kritičari i kolekcionari te biti dinamični nositelj umjetničkih zbivanja u suvremenom trenutku.•
