U Domanovićima, među redovima bresaka i vinove loze, živi priča kakvu danas rijetko srećemo. Dok mnogi u mirovini traže mir, 75-godišnji domaćin iz ovoga hercegovačkog mjesta i dalje je svakodnevno u poslu. Sam održava desetke stabala voćaka, obrađuje zemlju, reže voćke, štiti ih od bolesti i na kraju – sve što proizvede proda na tržnici, prenio je ovu zanimljivu priču Glas Hercegovine.
Veliki raznovrsni voćnjak
“Nedavno mi je bio rođendan, napunio sam 75. Radim pomalo, od 12 do 3 – tri sata su mi dosta”, kaže kroz osmijeh dok pokazuje voćnjak koji već godinama njeguje vlastitim rukama.
“Zdravlje me služi, iako sam imao bypass”. Iza njega je težak zdravstveni zahvat – prije sedam godina ugrađeni su mu bypassi. No to ga, kako kaže, nije zaustavilo. “Bogu hvala, nemam se na što požaliti. Radim koliko mogu i koliko mi godi. U voćnjaku je trenutačno 90-ak stabala breskve, među kojima su i sorte redhaven te rane i kasne vrste koje dozrijevaju u različitim terminima. Dio voćnjaka je, dodaje, star sedam godina, a dio je naknadno proširen. Najveći neprijatelj voćara, posebno u Hercegovini, često nije ni suša ni vrućina, nego – led u pogrešno vrijeme. Ove sezone, kaže, rod je gotovo potpuno stradao.
“U ožujku i travnju, kad udari led, nema ploda. Možda 100 kila na 200 bresaka…, gotovo ništa.” Unatoč tome, ne odustaje. Voćnjak traži stalnu brigu: rezidbu, zaštitu od kovrčavosti lista, prskanje bakrom, održavanje tla i uklanjanje trave. “Treba znati i koju granu ostaviti, a koju odrezati. Znaš malo iz iskustva, a nešto ti objasne i u poljoprivrednoj ljekarni.” Sve ide na tržnicu: “Kad je roba dobra – mora se prodati.” Voće i grožđe najčešće prodaje na tržnici u Čapljini. Kaže da se domaći proizvod uvijek prepozna, ali da je tržište sve teže zbog uvoza. “Uvoze sa strane i ubiju nas. Žalosno je da naši proizvodi ostaju, a uvozni se kupuju.” Cijene su, dodaje, godinama gotovo iste. Grožđe je prodavao po 1,50 KM i prošle i ove godine, bez obzira na kvalitetu, dok ostali troškovi rastu. “Materijal i sve drugo je poskupjelo, a ovo stoji.”
Upornost i navika
“Mladi teško da će ovo nastaviti”. Iako radi kao da mu je 50, svjestan je da godine nose svoje i da je pitanje tko će sutra nastaviti. “Teško mi je…, teško da će mladi raditi ovo. Gdje god dođem, sve stariji rade. Malo je mladih.” Mehanizacija je, priznaje, olakšala posao – više se ne kopa motikom kao nekad, ali i dalje sve traži vrijeme, upornost i naviku rada. U kući živi sa suprugom i kćeri, dok su dvije kćeri udane. Ne žali se, radi, proizvodi i prodaje, prenosi Glas Hercegovine. U tome vidi i zdravlje i smisao. “Mi smo ovdje naučili rad. I najbitnije je da ne ostaje.”