Dramatična priča iz 1985. iz Širokog Brijega o dvjema sestrama iz Bogodola pored Mostara

Sestre Čuljak preživjele su čitav tjedan u snježnom paklu: Njihova životna drama ujedinila je bivšu državu

29.01.2024.
u 14:34

Iz konteksta današnjih siječanjskih temperatura, koje nerijetko idu i do plus 20 stupnjeva, teško je zamisliti da je prije 39 godina Hercegovinu obilježila jedna od najvećih snježnih drama koja je, zahvaljujući lovcima, ipak imala sretan završetak. Ne prođe ni jedan siječanj, a da se Širokobriježani ne sjete događaja u kojem su glavnu ulogu imale sestre Čuljak, a koji je odjeknuo u bivšoj državi te je prije nekoliko godina o njemu snimljen dokumentarni film. Preživjeti sedam dana i osam noći u ledenoj jami, na temperaturi od minus 27 Celzijevih stupnjeva, bez hrane i vode, odjeven u traper-jaknu i traperice, danas zvuči jednako nemoguće kao i davne 1985., kada je jedan takav slučaj uzdrmao cijelu Jugoslaviju. Bilo je to 6. siječnja 1985. godine. Bio je hladan zimski dan, a snijeg je zatrpao brda oko Mostara.

Sestre Čuljak, tada 18-godišnja Šima i godinu mlađa Draženka, učenice Ekonomske škole odnosno Gimnazije "Veljko Vlahović" u Mostaru, oko 14 sati zaputile su se iz Bogodola, planinskog sela 20-ak kilometara od Mostara, prema Širokom Brijegu, odakle su planirale ići u Mostar, gdje im je radila majka Radica. Trebale su joj pomoći u čišćenju vojne stambene zgrade u Mostaru. Sudbina ih je, umjesto na stube stanova tadašnjih oficira JNA, odvela u provaliju duboku desetak metara, u koju su upale nakon što su se izgubile u snježnoj oluji.

O kakvoj je provaliji riječ, najbolje govori činjenica da se u nju ni po najljepšem vremenu čovjek ne može spustiti bez planinarske opreme te je bilo pravo čudo što su uopće preživjele pad. Nakon prvotnog šoka od pada, dezorijentirane i prestrašene, neuspješno su pokušavale izići iz jame grebući noktima po ledu. Priljubljene jedna uz drugu pokušavale su se ugrijati. Bile su odjevene samo u traperice i traper-jakne, a temperatura je bila debelo ispod nule. Držale su jedna drugu budnom kako bi imale što više izgleda za preživljavanje.

- Svaki put kada bi nas san hvatao, bijele ptice su nam udarale u rame, nisu nam dale da zaspimo jer se zasigurno više ne bismo probudile - ispričale su poslije u bolnici Šima i Draženka svojoj majci Radici.

Pokušale su se pokriti stranicama knjiga, ali groznica im je tresla tijelo, jedinu utjehu nalazile su u molitvi. Nisu imale ni hrane ni vode, samo nekoliko žvakaćih guma. Bilo je strašno. Iscrpljene, zvale su u pomoć sedam dana bezuspješno. Njihove bolne povike nakon nekoliko dana, odnosno 9. siječnja, čule su pastirice, no kako je tada bilo aktualno ukazanje u Međugorju, pastirice su sa strahom zadržale za sebe ta neobična dozivanja. Sedmog dana ili 13. siječnja prijepodne lovci Drago, Krešo i Rade Ćavar također su čuli dozivanje u pomoć.

- Ovdje smo, pomozite, upomoć - čulo se niotkud, kao da dopire iz same utrobe zemlje. Vrtjeli su se u krug, ali nisu ništa vidjeli. Mrak se spuštao i lovci su krenuli do prvih kuća. Kada su ispričali što im se dogodilo te kad su to potvrdile i pastirice, vratili su se na mjesto gdje su ponovno čuli zapomaganje. Sad je to već bilo mnogo tiše jer su Šima i Draženka bile na izmaku snaga.

- Primaknuo sam se jami i pitao tko su. Rekle su mi da su dvije sestre iz Bogodola i da su tu tjedan dana. Kakav tjedan, ja sam te noći od majke tražio još jedan pokrivač da se pokrijem, toliko je hladno bilo - kazao je prije nekoliko godine Drago Ćavar o toj siječanjskoj noći. Ipak, spustio se još malo i nije vidio nikakve tragove - nitko tuda nije prošao. A one su ponovile da su tu tjedan dana.

- Mislio sam da se tu netko spustio s druge strane i da me sad "zafrkava", da su to drugi lovci iz moje skupine koji tada nisu bili sa mnom te da su se spremili sutra me "zafrkavati" o tome kako su me djeca "vitlala" sat vremena - ispričao je ranije za Večernji list Ćavar, koji je inače preminuo 2019. Ali kad su mu nabrojile neka prezimena iz tog kraja, jedno čak nije ni znao, pomislio je da bi i mogla biti istina to što govore. Otišao je u prvu kuću i ispričao sve.

Radin otac mu je rekao: - Ne budi lud, što će biti dolje. Žene su ih u četvrtak čule kako su jaukale, ali nisu povjerovale da je to to. Ali, Radina majka im je dala užad i bila uporna da se vrate ponovno.

- Otišli smo tamo i rekao sam: - Ako se odazovu, ići ćemo dolje. Ako se ne odazovu, netko nas je "vitlao" - kazao je. I odazvale su se. Spustili su konopce u provaliju i izvukli dva promrzla, posve crna, gotovo beživotna ženska tijela. Moralo se reagirati brzo i prevesti ih u najbližu bolnicu u Mostar, gdje im tada nisu davali neke izglede za preživljavanje. Zdravstveno stanje mladih djevojaka bilo je krajnje ozbiljno. Iznimno teške ozebline na potkoljenicama, koje su zadobile tijekom sedmodnevnog smrzavanja, zahtijevale su dugotrajno liječenje, zbog čega su 15. siječnja zrakoplovom prevezene na Vojnomedicinsku akademiju u Beogradu.

Prsti na nogama bili su im potpuno crni, a na dijelovima potkoljenica koje su pokrivale čizmice imale su otekline i velika oštećenja tkiva. Ipak, liječnici su najprije pokušali s manjim kirurškim rezovima, koji su trebali pomoći da se oteklina nogu deblokira i povuče, no ti pokušaji, nažalost, nisu dali rezultata. Jedina preostala opcija bila je radikalan zahvat. Kako bi im spasili živote, u ponoć, između subote i nedjelje, 19. na 20. siječnja, liječnici su i Šimi i Draženki amputirali obje potkoljenice.

- Od trenutka dolaska nije, nažalost, bilo dvojbe hoće li se izvršiti amputacija ili ne, već koliko će ona biti radikalna - samo prsti, stopala ili čitave potkoljenice. Svi do jednog bili smo pogođeni. Kao ljudima, najteže nam je bilo kada smo ušli u operacijsku dvoranu jer smo se uz djevojke i emotivno vezali. Njihova hrabrost i pribranost doista imponiraju - rekao je nakon operacije tadašnji ravnatelj VMA prof. dr. Vladimir Vojvodić.

Dok su se njih dvije, preživljavajući pravu dramu, borile za život, otac i majka nisu ni slutili što im se događa s djecom. Kako su tada telefoni bili rijetkost, otac je mislio kako su Šima i Draženka kod majke u Mostaru, a ona je mislila da nitko po takvom snijegu ne izlazi iz kuće.

- Majka je bila prva koju smo vidjele u bolnici - prisjeća se Draženka, koja danas, kao i njezina sestra Šima, živi u Kanadi. Ona je ujedno bila ta koja je morala dati pristanak da im se amputiraju noge, koliko god to bilo teško, ali to im je pružalo jedinu šansu da ostanu žive. Iako je njihova mladenačka bezbrižnost bila prekinuta, a nesreća koju su doživjele i preživjele, ostavila je na njihovim tijelima trajne posljedice, njihov nesalomljivi duh ostao je vedar. Nakon samo četiri mjeseca Šima i Draženka ponovno su imale onaj isti, mladenački osmijeh na licima. Unatoč svemu što ih je snašlo, ponovno su, baš kao i prije tragedije, bile vedre i vesele djevojke, obuzete istim strepnjama i nadama te planovima za budućnost, napisali su tada Večernjakovi novinari koji su, četiri mjeseca nakon tragedije, razgovarali sa sestrama Čuljak.

Šima im je tada skromno priznala kako je već pokušala hodati s protezama, no, kao i svaki početak, i taj je bio težak te u prvim koracima nije bila previše spretna. Draženka je pak, zbog teško oštećenih koljena, na te prve korake još morala pričekati. Vjetar u leđa bila su im tada mnogobrojna pisma potpore i želje za brz oporavak, a uplate pomoći stizale su im iz svih krajeva bivše države.

Sestre zvane hrabrost i iz te su, nove bitke, izašle kao pobjednice - ponovo su ustale, prohodale i nastavile živjeti punim plućima.

Tijekom liječenja u bolnici u Beogradu i Šima i Draženka upoznale su svoje najveće ljubavi, o čemu smo pisali u članku objavljenom u svibnju 2008. godine, 23 godine nakon dramatičnog događaja koji je sestrama Čuljak zauvijek promijenio živote. Kada je, posjetivši svoju majku, na bolničkom odjelu ugledao prelijepu Mostarku, između jednog mladića i Šime rodila se ljubav na prvi pogled. Vjenčali su se i odselili u Kanadu. Ljubav svog života u bolnici je upoznala i Draženka. Vraćajući se s posla, mladić iz Beograda, Gojko, doživio je tešku prometnu nesreću, nakon koje su i njemu bile amputirane obje noge. Dok se oporavljala od vlastite nesreće, Draženka ga je danima pokušavala razveseliti. Ulijevala mu je snagu i nadu te se, u čitavom tom košmaru, rodila ljubav, a plod te ljubavi bio je njihov sin Danijel. No, Draženku i Gojka sudbina je razdvojila, ona se ratne 1993. godine odlučila odseliti sestri Šimi u Kanadu. Tamo je, uz rad, završila fakultet informatike te se zaposlila u uglednoj tvrtki i istodobno predavala u školi. No, kako je Danijel rastao, njegova pitanja vezana uz oca bila su sve upornija. Kako bi sinu na njih odgovorila, Draženka se s njim, nakon 13 godina, vratila u rodni kraj. Danijel je konačno upoznao svog oca, a taj ponovni susret bio je dovoljan da ljubav između Draženke i Gojka nastavi tamo gdje je stala ratne 1993. O Draženki i Šimi koje su pobijedile smrt i postale simbol hrabrosti u bivšoj Jugoslaviji snimljen je dokumentarni film "Sestre".

Još nema komentara

Nema komentara. Prijavite se i budite prvi koji će dati svoje mišljenje.
Važna obavijest

Za komentiranje je potrebna prijava/registracija. Ako nemate korisnički račun, izaberite jedan od dva ponuđena načina i registrirajte se u par brzih koraka.

Želite prijaviti greške?

Još iz kategorije