Gdje god se pojavi u Njemačkoj, Senad Ajanović plijeni pozornost, prvenstveno zbog svog glasa kojim je ostavio trag u brojnim koncertnim dvoranama, ali i zbog svog izgleda glazbene zvijezde sa stilom, po uzoru na one najveće svjetske koje praše po glazbenoj pozornici i kojima vrijeme ništa ne može. Kad smo ga čuli, ispijao je kavu s "kraljem dijaspore", legendarnim pjevačem Matom Bulićem, potvrdivši da je spreman za ovaj razgovor.
Senade, kako vrijeme prolazi, i vi postajete kao vino, sve bolji i upečatljiviji. Kako vi na to gledate?
- To je lijepo čuti. Trudim se, radim, nastojim uvijek biti iskren, jednostavan, pokušavam na slušatelje prenijeti dobru energiju, kako u svom privatnom okružju tako i na poslu i u glazbi. Vjerujem kako ljudi to znaju prepoznati, pa se stoga vraćaju na moje koncerte, a ja još uvijek radim s istim zanosom i ljubavlju prema glazbi gdje god da odem i gdje god pjevam.
Svoj glazbeni put počeli ste u Sarajevu. Kako gledate na to Sarajevo vaše mladosti? Čini se da je tada imalo i više dobrih glazbenika i bendova.
- Sarajevo, grad moje mladosti. Volim taj grad i sretan sam što sam odrastao u njemu. Imao sam najbolje učitelje, u to doba najbolje ljude koji su bili jednostavni, a talentirani i uspješni.
Ta se generacija rasula po cijelom svijetu. Mnogo sam naučio iz tog vremena jer sam imao od koga učiti, a sa svojim radom sam tu gdje jesam. Trebat će vremena da ponovno stasaju neke nove generacije kao što su Davorin, Kemo, Čola, Brega i da ne nabrajam. Bilo ih je puno Sarajevo. Sve su to bili naši idoli, svi smo imali od koga učiti.
Tu su i Dino, Žera, Sula… Bilo je jako mnogo dobrih i originalnih glazbenika koji su glazbu živjeli, kojima je glazba bila život, a kad je tako, publika to prepoznaje i prihvaća.
Živite u Frankfurtu, ističe se višegodišnja suradnja s Operom u tom gradu. Pa što nam još možete reći o glazbenim nastupima u tom njemačkom gradu?
- Živim u Frankfurtu i imao sam sreće pjevati i svirati u Operi Frankfurt, jednom od najljepših mjesta u Frankfurtu, i to gotovo tri godine. Opera Frankfurt jedna je od najvažnijih opernih kuća na svijetu, a kad pjevate u jednoj takvoj kući, osjećaj je neopisiv.
Ponos je tu. Isto tako, ponosan sam što sam pjevao za nogometni klub Eintracht još dok je frankfurtski klub vodio naš Niko Kovač. Angažirali su me Porsche i VW u Wiesbadenu i tako dalje. Naravno, imao sam međunarodni repertoar.
A kakav je život u Njemačkoj danas?
- Čini mi se kako je danas postala bitnija kvantiteta od kvalitete. U dijaspori u svakom slučaju. Ipak mislim da je više kvalitete u domovini. Ovdje imamo kvalitetnih glazbenika, ali mnogi od njih ne mogu doći do izražaja iz mnogih razloga. Život u Njemačkoj gotovo je jednak kao i svugdje. Onako kako sebi sami posložite, tako će vam biti. Ako želite kvalitetno raditi, požnjet ćete uspjeh; ako ne, bit će posljedica.
Usporedbe života u Hrvatskoj i Njemačkoj ponekad mogu biti nezahvalne jer netko će reći kako mu je bolje u Hrvatskoj, drugi u Njemačkoj, ali zapravo je onako kako sami sebi postavite situaciju.
Naravno, i u jednoj i u drugoj državi ima prednosti i nedostataka. Razlika je samo u tome gdje vam je draže i gdje se osjećate bolje. Pretpostavljam da će svi reći, kao i ja, kod kuće. Boriti se morate svugdje, bili u Njemačkoj, Hrvatskoj ili BiH - bez borbe ne ide.
Da se opet vratimo glazbi. Prijatelj vam je i "kralj dijaspore" Mate Bulić. Pa sjedne li se i zapjeva li se ikad?
- Jedan je kralj, a s kraljem sjediti, kavu popiti i popričati je golem osjećaj, kako kažu moji Mostarci, a meni čast i zadovoljstvo. Mate je u svakom pogledu ljudska veličina, legenda... Naravno da se, kad je tu, sve vrti oko glazbe, a Matu jednostavno morate voljeti.
Emocije se osjete u svakoj vašoj pjesmi. Dominira ljubav. Što su ključne poruke vaših pjesama?
- Pa da, ove tri pjesme koje je promovirala Croatia Records izišle su iz radionice mog aranžera, producenta i prijatelja Ante Lasana i mi još uvijek mislimo da je ljubav ta koja spašava sve, baš sve. Što bi bilo bez ljubavi? "Vjeruj u ljubav jer ljubav je sve", kako je rekao naš veliki Oliver.
Budući da iz vaših pjesama izvlačimo nadu kao pouku, ima li nade za ovaj svijet?
- Naravno da uvijek ima nade. Ne kaže se uzalud kako nada umire posljednja. Čovjek nikad ne smije izgubiti nadu jer nadati se nečemu boljem, drugačijem, novom... nužno je za život. Svi mi imamo svoje uspone i padove, pa tako i glazba danas. Pjevati mogu mnogi, ali ući u srca ljudi ne mogu svi. Oni koji to mogu učiniti svojom glazbom su rijetki, ali dragocjeni. Ponekad mi se čini kako je glazba mnogima postala put do slave, da se za njih čuje i zna, da dobiju svojih pet minuta u medijima. Ali to je pogrešan put. Glazba mora biti nešto što će najprije izliječiti onoga koji je stvara, a kad on osjeti njezinu nutrinu u svojoj, tad će ta glazba dotaknuti i druge ljude, a oni će je doživjeti na različite načine. I to je ljepota glazbe. No, takvi se glazbenici ne rađaju svaki dan, treba vremena, treba se dogoditi trenutak, a trenutak će se svakako dogoditi. Zato ima uvijek ima nade!
Za kraj, Senade, što nam novo pripremate?
- Planova je mnogo. Sami sebi uvijek zadajemo neke zadatke i ciljeve što bismo trebali još napraviti, učiniti, i to nas čini sretnima i zadovoljnima. Prvi mi je plan ostati zdrav, a onda će biti vremena za sve. Volio bih svojih 28 godina u Frankfurtu obilježiti četvrtim albumom, ali u suradnji s najboljom izdavačkom kućom u Hrvatskoj - Croatia Recordsom. To bi bila kruna mog glazbenog puta u Njemačkoj. Naravno, uz veliku pomoć mojih dragih prijatelja u domovini i iseljeništvu. Zahvalan sam svima i jako cijenim njihov trud i drago mi je da još vjeruju u mene. Pa od mene možete očekivati nove pjesme, album...
