Posljednje dvije godine, točnije od pojave pandemije koronavirusa, život smo morali mijenjati iz korijena. Kako je to utjecalo na nas, posebice na mlade i djecu, je li dolazilo do izraženije agresivnosti… problemi su o kojima u intervjuu za Večernji list govori Ivana Trlin, psihologinja i psihoterapeutkinja kvalificirana za rad u svim zemljama Europe.
Pandemija koronavirusa svima nam je promijenila živote. Prema vašem mišljenju, kakav su sve te nagle promjene, ali i neizvjesnost ostavile trag na ljudima, posebice na djeci i mladima?
- Zbog koronavirusa morali smo značajno promijeniti način života. Kada je pandemija počela, stalno smo boravili u domovima, vremenski smo bili ograničeni kretanjem, nekada čak i u potpunosti. Sve te nagle promjene ostavile su jak utjecaj na sve nas, posebice na djecu. Rekla bih da najveće posljedice trpe upravo djeca jer teže shvaćaju što se događa, zašto se nešto događa, kakve su mjere i što treba raditi, dok odrasli to mogu lakše shvatiti i pridržavati se tih mjera. Ono što je značajno za pandemiju, a što često naglašavam jest taj socijalni učinak, djeca i mladi bili su dosta ograničeni u socijalizaciji, druženju s vršnjacima, izlascima, a socijalizacija je jako bitan aspekt odrastanja. Moramo znati da je druženje s vršnjacima i druženje općenito jedan od bitnih dijelova razvoja naše ličnosti.
Određena istraživanja pokazala su da je od pojave pandemije koronavirusa povećana agresivnost kod mladih. Kakav je vaš stav po tom pitanju? Jeste li se susretali s mlađim generacijama koje su imale izraženu agresivnost?
- Osobno se nisam susretala s pretjeranim brojem djece i mlađim generacijama koje su imale izraženu pretjeranu agresivnost ili se barem roditelji nisu javljali isključivo zbog toga. Međutim, nesumnjivo je jasno da su mladi, otkako je počela pandemija koronavirusa, postali agresivniji samim time što borave u skučenim prostorima s odraslima, ne mogu shvatiti mjere koje se donose i događaju. Više borave na internetu i izloženi su svim internetskim sadržajima, možda čak više vremena provode igrajući agresivne igrice. Imala sam malo veći broj djece sa sličnim problemima, s tim da se roditelji nisu javljali isključivo zbog agresije. To je išlo popratno uz ostalu problematiku zbog koje su se roditelji javljali, posebice kada su u pitanju mlađa djeca, predškolska i rana školska dob, koja nisu još razvila način kako izražavaju svoje emocije i onda je došlo do skupljanja određenih frustracija i povećane agresivnosti.
Kako bi roditelji, članovi obitelji… trebali postupati, djelovati kada primijete kod djece prve znakove agresivnosti? Koji biste savjet dali roditeljima, obitelji kako bi na vrijeme mogli spriječiti agresivnost?
- Rekla bih da izražavanje agresivnosti nije toliko ni loše, pitanje je samo u tome kako izražavamo svoju agresivnost. Nekada izražavamo agresivnost zbog ljutnje ili nepravde koja nam je nanesena. Svakako ne bih na mjestu roditelja svaku agresivnost sankcionirala jer to dovodi do potiskivanja emocija i guranja osjećaja još dublje u podsvijest, pogotovo ako pribjegavamo kaznama koje kasnije mogu potaknuti daljnji razvoj agresije. Treba prvo provjeriti zbog čega dijete pokazuje agresivnost, što je u pozadini, koja emocija stoji iza toga. Trebali bismo detaljnije istražiti o čemu je riječ, razgovarati s djetetom, a ako je potrebno, obratiti se i za stručnu pomoć. Svakako da agresivno ponašanje ne smijemo opraštati i tolerirati djetetu, uz to što pokažemo da imamo razumijevanje za njega i da smo tu da mu pomognemo, trebamo dati do znanja da ekstremne ili opasne agresije nećemo tolerirati i da one nisu dopustive. Važno je dati djetetu do znanja da je u redu što je ljutito i da može pokazati svoju ljutnju, ali ne smije, primjerice, lupati vratima, udarati brata ili sestru… ili izražavati neke druge oblike koji su češći kod starije djece. Za svako neprihvatljivo ponašanje koje dijete izražava roditelj mu treba dati do znanja da se to ne smije, a u slučaju da dijete ne posluša, to onda zahtijeva i daljnje mjere te sankcije. Ponavljam, agresiju ne smijemo tolerirati, s tim da trebamo istražiti zašto je došlo do takvog ponašanja kod djeteta jer ono se ne pojavljuje bez razloga.
Moderne tehnologije već neko vrijeme "vladaju" našim životima, bez njih je danas gotovo nemoguće zamisliti život. Koliko zapravo moderna tehnologija može negativno utjecati na odrastanje, formiranje mladih?
- Rezultati nekih europskih istraživanja pokazali su da djeca u dobi od 9 do 16 godina na internetu provode po tri i pol sata dnevno, pa i više te se zaključilo kako online aktivnosti ne mogu općenito biti definirane kao pozitivne ili negativne, već da neko dijete kao pojedinac može osjećati pozitivne, ali i negativne posljedice. To smo vidjeli i sada kada je za vrijeme koronavirusa internet dobrodošao jer smo mogli nastaviti funkcionirati zahvaljujući njemu. Jednako tako, djeca su mogla pronalaziti dosta korisne sadržaje. Moderna tehnologija definitivno može utjecati na formiranje mladih i na njihovo odrastanje kada znamo da se kognitivni, emocionalni, socijalni razvoj u dobi djetinjstva i ranoj odrasloj dobi događaju rapidno i sve ono čemu smo izloženi gledajući preko tehnologije utječe na to kakve stavove, mišljenja i vjerovanja formiramo.
U kojoj bi mjeri roditelji trebali biti uključeni u aktivnosti djece na internetu, je li djeci potrebno odrediti vrijeme koje će provesti online?
- Istraživanja upućuju na potrebu veće uključenosti roditelja, učitelja i stručnih suradnika u djetetove aktivnosti na internetu. Savjet o ograničavanju vremena koje dijete provodi na internetu može se učiniti kontradiktornim s obzirom na to da su posljednjih mjeseci djeca imala online vrtiće, školu, međutim, to je bila izvanredna situacija. Prvi savjet stručnjaka je ne ukinuti u potpunosti pristup internetu jer to, kao i u slučaju odraslih, nije moguće s obzirom na to da može izazvati suprotan učinak pa će dijete iz pobune internet htjeti koristiti još i više. Internet svakako može formirati našu ličnost i o tome posebno treba voditi računa te treba kontrolirati kakve sadržaje dijete gleda. Preporuka je svakako uključiti dijete u preventivne programe ako ih provode neke škole ili udruge kako bi djeca, ali i roditelji razvili kritički stav prema sadržaju na internetu, odnosno kako bi se medijski opismenili. Svakako je savjet potražiti stručnu pomoć ako problem ne mogu riješiti sami. Prednosti korištenja interneta kao njegova važnost u svakodnevnom životu ne mogu se umanjiti. No, treba imati na umu da se, kao i sve drugo, treba koristiti s mjerom. Ako pretjerano korištenje interneta počne narušavati kvalitetu našeg života ili života naše djece te utjecati na naše zdravlje, u rješavanje problema treba krenuti odmah.
Društvene mreže "pogodno su tlo" i za vršnjačko nasilje. Koliko su, prema vašem mišljenju, mladi smjeliji preko društvenih mreža izražavati svoje stavove, mišljenja, pa čak i "napad" na vršnjaka? Što je dovelo do toga?
- Mladi su preko društvenih mreža definitivno smjeliji te lakše i lagodnije izražavaju svoja mišljenja, pa čak i napadaju vršnjake zato što tu nemaju osjećaj odgovornosti, odnosno osjećaju da mogu slobodnije i sigurnije neke stvari reći ili uraditi. Možda ne osjećaju da je to tako opasno ili da bi posljedice mogle biti jednako velike kao i kada to nekome govorimo uživo. Vjerojatno korištenjem društvenih mreža dobiju dozu samopouzdanja ili budu ohrabreni od drugih vršnjaka, ne moraju se suočavati s osobom lice u lice. Puno čimbenika utjecalo je na to da danas na internetu može svatko svašta pisati, uraditi. To je sada već prešlo svaku mjeru jer smo u posljednje vrijeme bombardirani primjerima mobbinga, bullyinga preko interneta, a razlog tomu je što se na internetu ne stječe dojam odgovornosti koji bi imali kada bi se osobno sreli s osobom lice u lice i onda dođe do smjelijeg ponašanja.
Značajan broj mladih i djece razvio je ovisnost o društvenim mrežama, crtanim filmovima, igricama… Postoje mlađe generacije koje su išle i na odvikavanje od crtića, igrica… Jeste li se susretali s takvom djecom i mladima?
- Osobno se nisam susretala s djecom i mladima koji su razvili toliku ovisnost o društvenim mrežama, igricama, crtićima da su morali ići na odvikavanje, ali je to svakako u porastu i mislim da nas u budućnosti očekuje. Čula sam za takve primjere, ali osobno nisam imala priliku raditi s takvom djecom.
Koji postotak djece i mladih razvije ovisnost prema crtićima, igricama, društvenim mrežama? Kako odrediti "mjeru" korištenja svih tehnologija kako ne bi došlo do ovisnosti?
- Kao što sam već navela, pristup internetu nemoguće je zabraniti jer biste tako dobili suprotan učinak. No, ako primijetite da dijete pokazuje znakove ovisnosti, možete slijediti neke od sljedećih savjeta: potaknite dijete na neke druge aktivnosti i interese primjerene njegovoj dobi, potaknite dijete da, umjesto dugotrajnog gledanja istog crtića ili pjesmice, radi nešto kreativnije online kako bi to vrijeme bilo kvalitetnije provedeno, razgovarajte s djetetom o sadržaju koji gleda na internetu, upoznajte dijete s opasnostima na internetu i kako se zaštititi, kontrolirati vrijeme koje provodi na računalu ili mobitelu. Uvijek provjerite sadržaj koji dijete konzumira, koje igrice igra, s kim komunicira i slično. Cilj je, jednako tako, dijete uvesti u socijalne odnose, točnije da boravi u prirodi, igra se s vršnjacima, da s roditeljima izrađuje neke zanimljive stvari, zajedno pjeva, pleše… te im tako možemo pokazati da i druge stvari mogu biti zanimljive. •
Otvori KEKS Pay
