Uskoro završavaju ljetni raspusti i počinje nova školska godina te nova briga za roditelje djece nižih razreda osnovnih škola. Gdje s djecom prije i poslije nastave? Netko ih mora čuvati. Problem nedostatka kapaciteta za organizaciju produženog boravka u osnovnim školama postaje sve veći teret za roditelje u vrijeme stalnih poskupljenja. Roditelji rade, obveze ne čekaju, a djeca zaslužuju sigurno i kvalitetno mjesto gdje će biti nakon nastave. Produženi boravak ne smije biti privilegij, već pravo svakog djeteta.
Subvencioniranje troškova
Mnoge škole nemaju organiziran produženi boravak, što roditelje primorava na korištenje usluga privatnih boravaka, čije su usluge višestruko skuplje. Cijena ovih usluga je značajna, u pojedinim gradovima iznosi i 500 KM mjesečno po djetetu, što predstavlja veliki financijski teret za ionako siromašne kućne proračune. Veliki broj obitelji ovoliki novac ne može izdvojiti te su prinuđeni mališane ostavljati same u stanu, što je neprimjereno njihovoj dobi. U svakodnevici se susrećemo sa situacijama da su oba roditelja zaposlena, a djeca nakon dolaska iz škole provode po nekoliko sati pred malim ekranima, a zadaću ostavljaju “za poslije” čekajući roditelje da im pomognu u izradi. Upravo zbog toga sve se više javlja potreba za cjelodnevnom školom na području BiH, a riječ je o produženom boravku.
Problem je, međutim, što u produženim boravcima u osnovnim školama nema dovoljno mjesta, a oni koji se nude u privatnim “papreno” koštaju. Zbog toga je skupina roditelja iz Banje Luke pokrenula inicijativu u cilju da produženi boravak bude dostupan svim učenicima prvog, drugog i trećeg razreda osnovne škole. Kako je za Srpskainfo objasnila Dijana Seizović, jedna od organizatorica inicijative, roditelji traže da se prošire kapaciteti produženih boravaka u školama jer mnoga djeca ostaju ispod crte. – Tražimo i da Republika Srpska subvencionira troškove za produženi boravak učenika ako su roditelji primorani ovu uslugu plaćati u privatnim vrtićima – kaže Dijana Seizović. Dodala je kako je jedan od zahtjeva roditelja i da produženi boravci rade i tijekom raspusta jer i ljeti roditelji moraju na posao, a o djeci se nema tko brinuti. Roditelj koji koristi usluge produženog boravka kaže da, iako je boravak skup, nema drugog izbora jer i on i supruga rade pa dijete moraju nekome ostaviti.
- Dijete sam upisala u privatni produženi boravak jer nemam drugog izbora. Nemamo baka-servis, škola u koju je dijete upisano nema organiziran produženi boravak, tako da je privatni bio jedina opcija. Dijete mi najesen kreće u drugi razred, a s obzirom na to da se u školu kreće sa šest godina, sigurno će morati u produženom biti i iduću godinu. Zaista bi trebalo uvesti neke subvencije ili da se omogući da svaka škola ima produženi boravak. Na naše plaće 400 KM za produženi boravak ogroman je iznos koji, jednostavno, moramo odnekud stvoriti za dijete - kaže nam jedna majka. Ovakvih i sličnih priča je mnoštvo, posebno je teško roditeljima koji imaju više djece koja moraju u produženi jer ih nema tko čuvati dok su roditelji na poslu.
Institucionalni propust
Pokretači inicijative već su organizirali potpisivanje peticije u vrtićima i na nekoliko drugih lokacija u Banjoj Luci. – Mi tražimo dostupan produženi boravak za djecu u cijelom RS-u. Tražimo jednake uvjete za svu djecu bez obzira na školu koju pohađaju i tražimo da se poštuju osnovna prava svakog djeteta, a to su pravo na sigurnost, organiziran dan i jednake prilike – poručuju iz ove građanske inicijative. Sociologinja Mirjana Čeko za Srpskainfo kaže da građanska inicijativa, kojom roditelji traže dostupne i subvencionirane produžene boravke za svu djecu i tijekom školske godine i tijekom ljeta, pokazuje koliko je obrazovni i socijalni sustav neskladno građen i koliko kasni za stvarnim potrebama obitelji.
– Ovo nije zahtjev za posebnim pogodnostima, nego reakcija na ozbiljan institucionalni propust. Ako obitelj s prosječnim primanjima mora plaćati 400 KM mjesečno za privatni boravak jer škola ne nudi produženi, to nije problem pojedinca, nego znak da sustav ne funkcionira. U takvoj situaciji ne pomaže privatna snalažljivost ni solidarnost šire obitelji, već isključivo organizirana, planska i dugoročna podrška javnih institucija – kaže Čeko.