Priča Sandra Silajdžića, Hrvata kojega je iz SAD-a deportirala zloglasna migracijska služba ICE, nastavlja privlačiti veliku pozornost čitatelja, ali i institucija koje nas aktivno kontaktiraju i ozbiljno su se angažirale kako bi napravile jasne protokole za buduće situacije ovoga tipa. Iz Ministarstva unutarnjih poslova RH, čiji su službenici prvi koje će eventualni deportirani Hrvati u budućnosti susretati, ljubazno su nam dostavili podatke o broju za sada zabilježenih slučajeva, kao i proceduru vezanu za registraciju mjesta prebivališta, za one koji u Hrvatskoj nemaju adresu ili rodbinu. U statistici MUP-a deportacija hrvatskih državljana iz SAD-a izrazito je malo: prema podacima iz 2023. i 2024., radilo se tek o jednoj osobi godišnje, dok su u 2025. zabilježena četiri povrata. Sandro Silajdžić za sada je prvi, ali vjerojatno ne i jedini kojega je u 2026. godini u Hrvatsku deportirao ICE. Sudeći po njegovu slučaju, deportaciji je prethodilo čak osam i pol mjeseci u detenciji, što znači da bi se prave posljedice Trumpove agresivne protuimigracijske politike mogle osjetiti tek ove i iduće godine.
Osobe koje u Hrvatskoj nemaju adresu, kao što je to bilo u Silajdžićevu slučaju, sustav će za sada tretirati kao hrvatske beskućnike, što znači da im područni centar za socijalnu skrb mora omogućiti registraciju na adresi centra, iako tamo neće živjeti. S tom privremenom, administrativnom adresom moći će u MUP-u izvaditi osobnu iskaznicu, što se do sada pokazivalo kao najveći problem jer osobne nema bez mjesta prebivališta. Tako registrirani pojedinci potom će moći pristupiti podršci iz sustava socijalne skrbi na nacionalnom i gradskom nivou te ostvariti radna i druga prava koja im kao državljanima pripadaju. To su do sada postojeći mehanizmi. Ako u procesu prijave i ostvarivanja zakonom zajamčenih prava dođe do bilo kakvih prepreka, deportirani se ljudi, kao i drugi državljani RH, mogu obratiti Uredu pučke pravobraniteljice, kao i uredima pravobraniteljica za ravnopravnost spolova, osobe s invaliditetom i djecu, ako naiđu na kršenje svojih prava po tim osnovama.
Kako je izvjesno da će im trebati neko vrijeme da se snađu, pronađu posao i trajnu adresu, mnogi su primijetili kako bi se oko njih mogao angažirati i Središnji državni ured za Hrvate izvan Republike Hrvatske, koji pruža brojne usluge ljudima koji se (doduše dobrovoljno) odluče vratiti u našu zemlju. – Središnji državni ured za Hrvate izvan Republike Hrvatske se do sada nije susretao s ovakvim slučajevima. Napominjemo da predmetne situacije nisu u nadležnosti Ureda, s obzirom na to da se naš djelokrug rada odnosi na suradnju sa zajednicama Hrvata izvan Republike Hrvatske. Ured je svjestan zahtjeva i složenosti situacije koja uključuje nadležnosti više tijela države uprave Republike Hrvatske i koja postupaju sukladno važećim zakonima i propisanim procedurama. U skladu sa zakonskim odredbama, Ured unutar svoje nadležnosti, aktivno i u koordinaciji sa svim uključenim resornim tijelima sudjeluje pri iznalaženju rješenja ove situacije – rekli su nam danas.
Iz njihova odgovora jasno je, kao što su nam rekli i drugi sugovornici, da pojedini akteri na ovakvim slučajevima još nisu navikli raditi zajedno. Ipak, specifičnosti slučajeva poput Silajdžićeva govore o jasno prepoznatoj potrebi za cjelovitim međusektorskim rješenjem u kojem bi bila angažirana ministarstva vanjskih i unutarnjih poslova, socijale, iseljeništva te relevantni državni i gradski uredi. Tako kao država možemo spremno dočekati eventualne buduće deportirane sugrađane. A da bi se to dogodilo, kažu nam informirani, moglo bi se krenuti i u zakonske promjene koje bi uključile uvođenje privremenih osobnih iskaznica bez adrese, kakve postoje u nekim europskim zemljama, te eksplicitno definiranje kategorije povratnika koji imaju putovnice, ali ne i hrvatsku adresu. Do tada, Večernji list će na slučaju Sandra Silajdžića pratiti kako postojeća rješenja funkcioniraju u praksi.
Naime, Silajdžić je rođen u Derventi 1989. godine. Gotovo cijeli rat proveli smo u BiH, a zadnju godinu u Makarskoj.
"Majka mi je pričala da smo bili u kampu kojim je upravljala Hrvatska vojska i da su joj tamo neki UN-ovi vojnici rekli da postoji crkveni program preko kojeg su ljudi dobivali izbjeglički status u Americi. Izvadila mi je hrvatsku domovnicu, obavila proceduru i mi smo po toj osnovi došli u SAD u prosincu 1995. Prvo smo otišli u Dayton. Tamo nam je jedna crkva dala smještaj i najosnovniju podršku. Ja sam krenuo u školu, učiti engleski, a majka i baka su pokušavale naći posao. Nakon dvije godine majka je čula da u Michiganu ima puno naših ljudi pa smo se preselili u Trenton, u predgrađu Detroita. Tek tamo počeli smo pravi život. Nakon srednje škole počeo sam raditi za jednu kamionsku kompaniju kao dispečer i broker. Pronalazio sam terete za kamione – autodijelove, hranu, bilo što što stane u prikolicu. To bih onda davao našim vozačima ili prodavao drugim kompanijama. Dobro smo živjeli, imali smo sve. Imali smo i kuću, ali 2008. bila je ona velika kriza s bankama. Povećali su kamate i majka je izgubila kuću pa smo prešli u stan. Majka mi je umrla 2018., a baka još 2004. Obje su imale rak. Sada sam sam. Nemam braće ni sestara. Imao sam puno prijatelja u Americi, radio sam, imao dom... sve sam izgubio", ispričao je Sandro Silajdžić svoju priču nedavno.
Otvori KEKS Pay
