Veliku pažnju ovih je dana privukla životna priča Sandra Silajdžića, hrvatskog državljanina koji je nakon trideset godina života u SAD-u deportiran u Hrvatsku. Iako konkretnih rješenja za njegovu situaciju još nema, angažirali su se i pojedinci i institucije, pa se čini da će Sandro uskoro dobiti barem adresu, koja mu je potrebna da izvadi osobnu iskaznicu, te ostvari svoja zakonom zajamčena prava i pronađe posao.
Podsjetimo, riječ je o čovjeku koji je u SAD došao kao petogodišnji izbjeglica iz BiH, s mamom i bakom koje su u međuvremenu preminule. U Americi je proveo cijeli svoj odrasli život, imao je zelenu kartu, završio školu, radio, imao svoj stan i auto, prijatelje s kojima se družio... da bi jednoga dana, na putu za posao, završio u rukama migracijske policije, bio prebačen u surovi zatvor u Ohiju, a potom vraćen u svoju saveznu državu Michigan, u kojoj je smješten u novootvoreni detencijski centar ICE-a.
Ukupno osam i pol mjeseci Sandro Silajdžić iz zatvora se borio za svoje pravo na život u SAD-u, jedinoj zemlji koju zaista poznaje. Sudac je bio nemilosrdan: zbog uvjetne kazne koju je 2007. godine imao kao maloljetnik, zbog posjedovanja marihuane, oduzeti su mu svi dokumenti i deportiran je u Hrvatsku. U zemlju koje se jedva sjeća, u grad u kojem je bio samo dva dana u životu.
I tako se od situiranog menadžera logistike u jednoj firmi za prijevoz tereta u Detroitu, u Zagrebu našao praktički bez ičega, u sobi koju su mu iznajmili prijatelji iz Amerike i za koju mu najam istječe sutra. Njegova je sreća što je mlad, poduzetan i očvrsnut nedavnim iskustvom koje bi mnoge slomilo, pa je umjesto očajavanja odmah krenuo tražiti stalni smještaj i posao. Ono na što nije računao bio je hrvatski birokratski sustav, koji za ljude poput njega još nema rješenja: državljanin je, tipičan beskućnik nije, nije ni kriminalac, ali nije ni stanovnik ove zemlje, dakle nije uspio izvaditi ni osobnu iskaznicu, a kamoli išta drugo. Za naše institucije, on gotovo ne postoji.
Kako je za pretpostaviti da vjerojatno nije prvi, a sigurno ni jedini Hrvat kojega je Amerika naumila deportirati u velikoj čistki vlade Donalda Trumpa, obratili smo se svim nadležnim institucijama. Iz Ministarstva vanjskih i europskih poslova RH dobili smo kratak odgovor da je Generalni konzulat Republike Hrvatske u Chicagu pružio sve potrebne konzularne radnje u okviru svojih ovlasti.
- MVEP, putem svojih diplomatsko-konzularnih predstavništava, pruža konzularnu pomoć svim hrvatskim državljanima u svijetu. U tu svrhu dostupni su konzularni kontakti, dežurni telefonski brojevi i službene adrese u svim državama, a uspostavljene su i jasne procedure za postupanje u kriznim situacijama. Po dolasku hrvatskog državljanina na teritorij Republike Hrvatske, nadležnost za daljnje postupanje prelazi na druga nadležna tijela državne uprave - rekli su nam, te nas uputili na Ministarstvo unutarnjih poslova.
MUP nam je zaista ljubazno obećao statističke pokazatelje broja osoba deportiranih iz SAD-a u zadnjim godinama, a pogotovo od prošlogodišnjeg dolaska Donalda Trumpa na vlast, ali njih će nam dostaviti tek sutra. Prema podacima američkog ICE-a do kojih smo uspjeli doći, taj je broj bio samo 4 osobe u 2022., 12 osoba u 2023., te 15 osoba prema preliminarnom izvještaju za 2024. godinu. Za ključnu, prošlu godinu, još nemaju podatke. To znači da u ovom trenutku nemamo načina da vidimo svjedočimo li ozbiljnijem rastu broja deportacija u našu zemlju nakon što se Trump vratio na vlast.
Ono što je novost je da se državni aparat u ovom slučaju zaista angažirao: izvori iz nadležnih ministarstava, nakon što su nas zamolili za malo vremena kako bi sve provjerili, neslužbeno nam kažu da rješenje postoji, ali se u praksi može dogoditi da službenici različitih institucija osobu bez adrese, koja ne djeluje poput stereotipnog beskućnika, ne prepoznaju kao nekoga tko bi trebao biti korisnik njihovih usluga. Službeno, prvi nam je odgovorio MUP.
"Odredbom članka 2. stavka 1. Zakona o prebivalištu, kod prijave prebivališta potrebno je postojanje faktične veze osobe i adrese te je građanin obvezan prijaviti prebivalište na onu adresu na kojoj se zaista nastanio. Međutim, odredbama članka 6. navedenog Zakona uređeni su postupci utvrđivanja prebivališta osobama koje nemaju mjesto i adresu stanovanja (beskućnici). Policijskim upravama i postajama dana je ovlast za donošenje rješenja kojim će utvrditi prebivalište beskućnicima i to na adresama ustanova socijalne skrbi ili kod drugih pružatelja usluga smještaja", rekli su nam između ostaloga.
Pojednostavljeno, iako na tim mjestima neće zaista boraviti, sustav socijalne skrbi ljudima bez adrese omogućava prijavu na adresi najbližeg područnog ureda, kako bi na temelju toga u policiji mogli dobiti osobnu iskaznicu, nužnu za ostvarivanje svih drugih prava – i u tome je Sandrova šansa, iako su ga u jednom takvom uredu ranije odbili.
U gradskim ustanovama neslužbeno nam govore da se status mora prvo regulirati na razini ministarstava, a potom će ljudi poput Sandra u gradovima u kojima borave ostvariti pravo na dodatne usluge. U Središnjem državnom uredu za Hrvate izvan RH, koji inače nudi razne usluge za naše državljane u svijetu, jučer nam se nitko nije javio na telefon, ali smo dobili naznake da bi se mogli angažirati u slučajevima poput ovoga. Iz Ureda pravobraniteljice kontaktirali su nas sami, uvjereni da država zapravo može više, a u narednim danima će razgovarati i sa Sandrom Silajdžićem.
Ako je suditi po ovome što nam govore, za ljude poput Sandra naši konzularni uredi ne mogu učiniti mnogo u pravosudnim procesima država u kojima se nalaze, a sustav će ih nakon povratka de facto tretirati kao domaće beskućnike. Sveukupno sistemsko rješenje vjerojatno će "proraditi" tek u sljedećim tjednima. Neslužbeno, svi nam savjetuju da našeg sugovornika netko "lažno" prijavi na svoju adresu, pa tako brže i jednostavnije krene dalje.
Otvori KEKS Pay
