Zaraza koronavirusom koadjutoru nadbiskupu vrhbosanskom mons. Tomi Vukšiću, koji je i vojni biskup, za posljedicu je donijela gubitak tjelesne kondicije, no ne i one intelektualne i duhovne. Vrijeme došašća i ovaj Božić, koji je bio opterećen raznim iskušenjima, biskupa su na izvjestan način vratili u ranija vremena koja su bila obilježena također snažno izraženim iskušenjima.
Poštovani oče biskupe, u svojoj poruci za Božić kažete: “Ne bojte se”. Jeste li ovoga puta to izrekli zbog koronavirusa?
Svoju božićnu poruku naslovio sam zapravo: “Evo Boga našega. On dolazi da nas spasi”. To su riječi proroka Izaije, kojima je on stotinama godina prije Isusova dolaska izabranom narodu navijestio dolazak budućega Spasitelja. One su dio većeg odlomka, koji sam također naveo u okružnici. U njemu taj prorok potiče nadu i optimizam u svom narodu, koji se bio našao u teškim kušnjama, pa također kaže: “Budite jaki, ne bojte se!” A onda su neki urednici kod objavljivanja okružnice sam naslov malo preoblikovali. I nisu krivo napravili. Ali je glavna poruka Božića: Bog dolazi zato da nas spasi! I to je glavni naglasak okružnice. No da nas spasi ne samo za vječnost nego da nam pomogne nadvladavati i poteškoće koje život donosi na zemlji jer spasenje na neki način započinje već u ovom životu.
I naravno da sam tu misao proroka Izaije posudio i zbog teških kušnja u kojima su se našli svi ljudi zbog koronavirusa. Ali ne samo zbog pandemije, jer su kušnje ljudi brojne i oskudica nade velika. Jer samo onaj tko ima nadu ustrajat će u traženju i uspjet će naći izlaz iz kušnja i poteškoća.
Kako ipak ohrabriti ljude u ovakvom vremenu, uliti im nadu? Stječe se dojam da su poljuljani duhovno, materijalno oskudni, ljudi se sebi okreću... Prizori kao iz betlehemske štalice?!
Samo ljudi koji su živjeli u nadi donosili su rješenja za poteškoće i razne vrste izazova. Naime, samo iz nade dolaze rješenja. A Isus je u tomu nedostižan primjer. Znademo svi da život nije nimalo mazio Isusa. Ni velik broj ljudi koje je susretao znamo da se nisu proslavili. Ali jednako nam je poznato da je Isus u svim trenucima, pa i u onim najtežim kušnjama, bio svjedok nade. Utjelovljena nada! Slobodan od zla i beznađa. Slobodan od navezanosti i otporan na sve što bi dovodilo u pitanje njegovu ulogu navjestitelja i svjedoka nade. I trajan primjer svakom čovjeku.
Došašće i Božić protekli su u drukčijem ozračju nego inače. Potiho. Što nam sve to poručuje?
Pandemija i sve ono što je ljude, gospodarstvo i cijela društva snašlo velik je problem. I sve dok taj problem traje, ljudi su dodatno pozvani na odgovornost za svoje zdravlje i zdravlje drugih ljudi. Sve drugo bilo bi neprihvatljivo. A iz kršćanskoga kuta gledano, bilo bi i nemoralno. Vršenje ove odgovornosti izvršavanje je Božje zapovijedi “Ne ubij!”. Osim toga, ova odgovornost dio je kreposti, solidarnosti, poštovanja i ljubavi prema braći i sestrama.
Istina je da su se vjernici ove godine potiho pripravljali i proslavili Božić. Ali zar tišina nije jedna od izvornih vrednota Isusova dolaska na zemlju, koju su ljudi počeli zaboravljati nametnutom komercijalizacijom i bukom, a koje s autentičnom kršćanskom proslavom Božića nemaju gotovo ništa zajedničko? Tako nam je možda pandemija pomogla da se svi potrudimo kako bi dolazak Isusov i ubuduće, posebice na razini manifestacije, bio tiha noć. Jer, ako nema te tišine, zašto uopće pjevamo: “Tiha noć, sveta noć! Ponoć je, spava sve, samo Marija s Josipom bdi, divno Djetešce pred njima spi, rajski resi ga mir”?
Mnogi, međutim, ne uspijevaju dosegnuti razinu koju često čuju u propovijedima s oltara - “susresti se s Isusom”, “otvoriti mu vrata”. Mnogi sebe i stavljaju u ulogu apostola pa kažu sami sebi: “Lako je njima bilo – oni su živjeli s Isusom, imali su živi dokaz”. Gdje današnji čovjek može tražiti te “dokaze”?
Isusa se susreće samo u tišini i poniznosti vlastitoga duha i savjesti. Samo tako se Isusu otvara vrata svoga života. I nikako nije najvažnije vidjeti ga. Jer, mnogi su ga vidjeli, čak i s njim živjeli i razgovarali, ali ga zapravo nisu susreli. Nisu ga prihvatili. Uostalom, i Juda ga je vidio i prijateljevao s njim. Već u “tihoj noći” Isusova rođenja, kao što znamo, za njega nije bilo mjesta u svratištu. I slično je otada pa do danas. Odnosno, neprihvaćanje Boga dio je događaja i misterija Božića. Također, to je dio i misterija čovjeka. A vjera se ne zasniva na dokazu. Ona nije znanost. Ona je dar Božji i smješta se u područje osnovnih čovjekovih uvjerenja, a ne u područje znanja. Mi vjerujemo Bogu ne zato što postoji znanstveni dokaz, nego zato što je Bog istina sama koja nam se objavila.
Da se Isus danas pojavi među nama, kako bi ga ljudi dočekali, bi li bolje prošao nego prije 2000 godina?
Ne znam kako bi Isus prošao da je Presveto Trojstvo odlučilo da on postane čovjek tek 2020. godine. Ali s obzirom na veliko zlo koje postoji i nanosi se čovjeku u svijetu u obliku ratova, ubojstava, gladi, sirotinje te ideološkog i egzistencijalnog odbacivanja Boga, tj. s obzirom na to da je u svemu tomu također Isus odbačen, ne treba dvojiti da je “nema mjesta” i danas na djelu. Jedino, možda ga ne bi osudili na smrt jer je smrtna kazna u suvremenim zakonodavstvima uglavnom dokinuta. Ali, bez obzira na to, on bi jednako bio Bogočovjek, Spasitelj, uporan svjedok vječnoga života, nade, bratstva i jednakosti. Odbacivanju usprkos. I jednako bi uporno pozivao ljude da budu plemeniti i svjedoci dobra i nade.
Kakvoga se vi Božića sjećate kao dječak, što vas asocira na to vrijeme?
Prije svega, sjećam se zajedničke molitve uvečer kroz došašće, koju je redovito predvodio pokojni djed, a ponekad i mi djeca, kao i unošenja i paljenja badnjaka u “šporetu cigancu”. U tri navrata on bi unosio po jednu cjepanicu uz pozdrav svaki put “Na dobro vam došla Badnja večer”, a mi bismo ga posipali zrncima kukuruza. Poslije toga slijedila je molitva i zajednička večera, a sutra bismo svi išli na svetu misu. Iako je onda bilo propisano da i toga dana djeca moraju u školu, roditelji to jednostavno nisu prihvaćali. Tako smo već tada odgajani u građanskom neposluhu prema bezbožnoj ideologiji i nepravednim zakonima iako kao djeca nismo znali da se to tako zove. Nismo išli u školu nego u crkvu. A kad bismo pored škole prolazili prema crkvi, vidjeli bismo da ni druge djece nije bilo u školi. Tako su i učitelji imali svoj praznik. A, moram kazati, ni oni sutra nisu postavljali pitanja. Jer je u konačnici vjerojatno i njima tako bilo drago, iako to nisu smjeli javno očitovati. Sve u svemu, čini mi se da su vjernici u ona doba proslavljali Božić pobožnije i mnogo manje bučno negoli u naše vrijeme.
Kako se osjećate nakon što ste preboljeli COVID-19, imate li posljedica?
Nekoliko dana nakon što su liječnici ustanovili da sam zaražen koronavirusom, bio sam izoliran. Onda sam po savjetu liječnika obavio snimanje pluća i druge preglede. Predvečer, samo nekoliko sati nakon toga, isti liječnici su zvali telefonom te priopćili da su mi obuhvaćena oba plućna krila do te mjere da savjetuju hospitalizaciju. I naravno da sam prihvatio njihov savjet te sam iste večeri smješten u bolnicu. U tom času, osim infekcije pluća, nisam imao drugih velikih tegoba. One su se pojavile nekoliko dana poslije.
U bolnici sam proveo deset dana na zaraznom odjelu. Tamo smo bili svi s istim problemom, iako se vidjelo da neki teže podnose bolest. Neki su, nažalost, i umrli. A koliko je bilo moguće, i kad mi je bolest dopuštala, kao svećenik nastojao sam pomoći bolesnicima: posjetima, molitvom i razgovorima, za što su oni, kao i liječnici, bili vrlo zahvalni.
Poslije izlaska iz bolnice propisana mi je terapija koja će potrajati do tri mjeseca. Ipak, Bogu hvala i zahvaljujući stručnosti liječnika, u ovom času nemam nekih ozbiljnih posljedica osim čudnoga kašlja i osjećaja da se nije u nekadašnjoj kondiciji, što bi moglo, tako kažu, potrajati i do mjesec dana.
Kako komentirate neke medijske navode da papa Franjo ide u posjet Beogradu kako bi riješio prijepore oko proglašenja kardinala Stepinca svecem?
Mnogo se toga može pročitati u medijima. No nije mi poznata najava da Papa dolazi u Beograd. Što ne isključuje dolazak u budućnosti.
Stepinac je kršćanski mučenik za jedinstvo Crkve i obranu dostojanstva čovjeka. To je osnovna oznaka njegove svetosti. On se za života odlikovao i velikom strpljivošću, što je druga vrlo karakteristična oznaka njegove svetosti. Prije određenoga vremena o tomu zašto je Stepinac svetac napisao sam podulji tekst pa ću vam ga poslati. Ako budete imali prostora, možete i njega nekada objaviti. U čekanju vlastite kanonizacije Stepinac je u nebesima ponovno vrlo ponizan i strpljiv, svjestan da je ovoga puta na neki način opet mučenik za jedinstvo kršćana. Sve drugo su neželjene i čudne okolnosti. Uostalom, on je naviknuo na nepravde prema sebi. I uvjeren sam da će se o prikladnosti trenutka njegove kanonizacije odlučivati samo u Rimu, a odabir prikladnosti trenutka oznaka je mudrosti i razboritosti. Mudro i ponizno čekanje dio je duhovnoga mučeništva. Također, postoje i neke druge kauze, na pozitivan način privedene kraju u Kongregaciji za proglašenje svetaca, koje zbog sličnih razloga čekaju svoju formalizaciju, odnosno prikladnost svoga trenutka. Neke i mnogo dulje nego Stepinčeva.
Dvadeset pet je godina od Daytona. Neki ga hvale, drugi kritiziraju i žele novim “Daytonom” pokopati Hrvate kao nacionalnu manjinu. Što je, po vašem mišljenju, srednji mogući put svenarodnog dogovora Hrvata, Bošnjaka i Srba kako bi prestali voditi ratove nakon rata?
Svećenik po naravi svoje službe nije kvalificirani zastupnik i tumač političkih interesa i potreba. Naime, nitko ga nije ni izabrao ni ovlastio da to čini u njegovo ime. Ni Crkva mu ne dopušta baviti se time. Stoga i ja na vaše pitanje mogu odgovoriti samo načelno, polazeći od primjene pravde i pravedne raspodjele dobara svih vrsta, društvenih i pojedinačnih, osobnih i kolektivnih. To se zove društveni nauk Crkve, koji se zasniva na načelima pravde, etike i katoličkoga morala, a njegov tumač jesam i hoću mu biti vjeran. U tom smislu moguće je ostvariti pravedno društvo tamo gdje je u stvarnoj primjeni načelo “Unicuique suum”, što na latinskom znači “svakomu njegovo”. To je nauk Katoličke crkve o uređenju države od svetog Augustina. To jest, svakomu osigurati: dostojanstvo, ime, pravdu, jednakost i ravnotežu dobara. Za svakoga pojedinca i svaki narod. Dayton je zaustavio rat. Ne ponovio se rat nikada i nigdje. I velika mu hvala za to. Ali Dayton nije uspostavio pravdu. Nije ispravio nepravdu nanesenu prognanicima i nije im omogućio povratak. I nastavlja omogućivati nepravdu raznih vrsta.
Izbori u Mostaru dogodili su se nakon 12 godina. Koliko je Mostar značajan Hrvatima i može li biti primjer izgradnje hrvatsko-bošnjačkih odnosa?
“Ius suum unicuique tribuit“, što na hrvatskom znači “pravo svakomu daje njegovo”, jedno je od načela rimskoga prava, koje baštinimo od Justinijana, i pravilo koje mora biti primijenjeno u svakom ozbiljnom zakonodavstvu i demokratskoj društvenoj praksi prema pojedincima i kolektivima, to jest prema svakom čovjeku i svakom narodu. Tako bi trebalo biti u svakoj državi i svakom narodu. I u Mostaru, naravno. Jer sve drugo je teška nepravda. U tom smislu bila bi ne samo vrlo korisna nego i potrebna uspostava povjerenja i dobrih odnosa u cijeloj BiH, među svim ljudima i narodima. To je elementarni zahtjev pravde i potrebe društvenoga sklada, a zakonsko jamstvo pravedne raspodjele dobara i njezina dosljedna primjena pretpostavke su toga. Kao svećenik moram dodati također: oni koji žele imati čistu savjest i pošteno djelovati, a odlučuju o donošenju zakona i njihovoj primjeni, o životima ljudi i naroda, i posebice oni koji vjeruju u Boga, trebaju znati također da sveti Ivan apostol poučava: “Svaka je nepravda grijeh” (1 Iv 5,17).
