U obilasku prirodnih ljepota nedirnute prirode okolice Mrkonjić Grada posve slučajno naišli smo na Borislava Jankovića, umjetnika, slikara, piše Večernji list BiH.
Njegova čudesna životna priča oplemenjuje i nadahnjuje da nikada ne odustanemo od svoga cilja, ma kako izgledao neostvariv. S nama je podijelio nevjerojatnu priču kako je, zapravo, stvorio prirodnu oazu Zelenkovac koju velikodušno dijeli sa svima koji to žele. Ničim nije odavao svoju posebnost, no ambijent uz koji je sagradio oazu ljepote i mira dovoljno govori o tom samozatajnom umjetniku. Uspio je očuvati komadić nedirnute prirode i zadržati ga kao svojevrsni rezervat, unatoč gramzivim pogledima lokalnih moćnika i želje da ga pretvore u prostor koji će donositi novac, a ne odmor zaljubljenicima u prirodu.
Kućice za putnike namjernike
Borin Zelenkovac smješten je u idiličnom ambijentu i okružju borova, izvora, mjesta za odmor, desetak drvenih kućica isključivo urađenih od prirodnih materijala, a na samom ulazu je objekt stare vodenice koju je Boro preoblikovao u maleni kafić, atelje odakle je sve krenulo.
- Ovdje sam gotovo 40 godina, a došao sam kao mladić s nekih 25 godina. Okružje me je očaralo jer za umjetnika nema boljeg - šuma, planine visoke i do 2000 metara, livade, bogati šumski krajolici. Mala očeva vodenica bila je napuštena, ljudi su prestali mljeti žito, a Zelenkovac je bio pust i divlji.
Naselio sam se u napuštenu vodenicu i čvrsto odlučio: pretvorit ću je u atelje. Međutim, to se nije svidjelo mještanima, kao ni mom ocu Janku. Bio sam sam protiv svih. U selu su me prozvali Ludi Boro - kaže kroz dobrodušni osmijeh naš bradati sugovornik i nastavlja:
- Na tome im ne zamjeram jer doista je bilo čudno odabrati asketski način života.
Otac je bio nezadovoljan, ulagao je u mene i školovanje, a ja se vratio u napuštenu vodenicu. Ipak, moja majka Milica, kao i svaka majka, pomagala mi je krišom, a pomagala mi je i Vesna, kojom sam se poslije oženio i dobio troje djece - prisjeća se Boro tih mladih dana.
U Zelenkovac su počeli dolazili Borini prijatelji umjetnici, poznati glazbenici, književnici, glumci sa svih prostora.
- Svatko tko bi došao, odmah bi se zaljubio u ovaj krajolik, pa sam polako počeo organizirati jazz festival, koncerte, pjesničke večeri, likovne kolonije, birane umjetničke sadržaje i tim novcem postupno održavao Zelenkovac i gradio drvene kućice za putnike namjernike.
Izletište je postajalo poznato, a onda su se stvarali određeni apetiti kod nekih lokalnih moćnika da se ovo betonira i napravi vikend-naselje. Nakon dugotrajne administrativne borbe, uspio sam se izboriti da ovo postane zaštićeno područje, ekozona gdje ljudi imaju izravan kontakt s prirodom, gdje nema betona, već samo izvorna priroda - kaže Janković.
Na naše pitanje kako sve financijski održava, jer kafić se ne čini baš profitabilnim, Boro spremno odgovara da mu zarada nije prioritet, već samoodrživost, a to uspijevaju.
- Moja je životna misija ovaj komadić prirode očuvati i ostaviti budućim naraštajima. Sve zajedno ovdje čini lijepu priču koja nudi čovjeku uživanje, odmor, relaksaciju, svojevrsno restartiranje od stresa, urbanog načina života, susret s prirodom koja obnavlja - tvrdi neobični umjetnik.
Volonteri iz EU
Uza sve to uspio je, kaže, kroz realiziranje projekata steći brojne iskrene prijatelje, što je najveća životna vrijednost.
- Moj prijatelj iz Istre došao je ovdje vidjeti kako živim i naravno da je bio oduševljen pa je poslao svoju kćer na volontiranje u Zelenkovac, a Danica se ovdje zaljubila i ostala. Ovdje je i Slovenac Robert, koji je rado prihvatio biti konobar samo da ostane ovdje, kao i dvoje Nizozemaca koji također volontiraju.
Kao što vidite, ovdje zapošljavamo iz Europske unije, pa zašto bih onda ja išao iz ovakvog prirodnog raja kad je život samo jedan - kaže nam na kraju posjeta neobični umjetnik, zaljubljenik u prirodu i ljude Boro Janković.
