Imao je 22 godine, ruksak na leđima i više od tisuću kilometara pred sobom kada je iz Varšave pješice krenuo prema Međugorju. Spavao je u šatoru, kod ljudi koji bi ga putem primili jeo ono što bi mu ponudili i gotovo svakodnevno na Facebooku bilježio gdje je i što mu se događa. Stranica se zvala Pješice do Marije, a u lipnju te 2017. njegov je put već pratilo više od 4500 ljudi. Ime mu je Bartek Krakowiak. Gotovo deset godina poslije njegovo se ime ponovno pojavilo vezano za Međugorje – ovaj put u drastično drugačijem scenariju. Mediji u BiH objavili su da je osoba koja je oskvrnula svetište u Međugorju, zapalio oltar, a Gospu zalio crnom bojom baš taj Poljak. Taj podatak za sad policija nije službeno potvrdila. Krakowiak 2017. u Međugorje nije stigao slučajno. Međugorje je bilo važna točka u njegovu životu još dok je imao 22 godine, nakon djetinjstva uz nasilnog oca, alkohola i droge, policije, popravnog doma, bjegova i liječenja od ovisnosti. I nakon smrti sina Igora, događaja koji je poslije opisivao kao prekretnicu.
Odrastao je na varšavskoj četvrti nadomak središta grada Mokotów, u obitelji s, kako je sam govorio, alkoholnom tradicijom. Pili su pradjed, djed i otac. Dom je pamtio po svađama, a pred ocem se kao dijete skrivao pod krevetom. Ondje se osjećao najsigurnije. Od oca je, govorio je kasnije, stalno slušao da ne vrijedi ništa. Kad mu je bilo deset godina, obitelj se trebala preseliti u stan bake i djeda u drugi dio Varšave. No tijekom preuređenja tog stana, majka je zatekla supruga kako se s radnicima opija do besvijesti i odlučila otići. Uzela je djecu i preselila se kod svoje majke izvan glavnog grada. No Bartek se ondje nije snašao. Sa 14 godina već je redovno pio i uzimao drogu, a novac za nju je jednostavno krao. U školu gotovo nije odlazio, ali je zato policijsku postaju dobro poznavao.
Jednom je, pijan, pao s krova i glavom udario o rub cigle. U krvi je imao dva promila alkohola. Prema njegovoj priči, spasioci su procijenili da mu je ostalo nekoliko minuta života. Preživio je, ali život mu se zbog toga nije promijenio. Dobio je socijalnog radnika, ali je svejedno s 15 godina završio je u popravnom domu. Krakowiak ga je poslije opisivao kao mjesto na kojem se borilo za hranu i odjeću. Pobjegao je i tri mjeseca proveo skrivajući se kod poznanika i spavajući po podrumima. Kada su ga pronašli i vratili, završio je na dva tjedna u izolaciji. Tvrdio je da su ga ondje noću tukli palicom po nogama. Ponovno je pobjegao, a nakon drugog bijega završio je na liječenju od ovisnosti. Terapija je, govorio je, bila prvi trenutak u kojem je počeo razumijevati sebe i ono što mu se događalo. Ondje je, tvrdio je, stekao i empatiju prema drugim ljudima koji su prolazili kroz slične probleme.
Kad je navršio 18 godina, vratio se kući. A tamo ga je čekalo staro društvo. Ponovno je počeo živjeti kao prije, samo je, prema njegovim riječima, ovaj put bilo još gore. Upoznao je djevojku. Ostala je trudna, a njegova je majka pokušavala pomoći dvoje vrlo mladih ljudi koji su čekali dijete. Već su ga zazvali Igor. No, izgubili su ga. Krakowiak je poslije, brutalno i naturalistički, opisivao ono što je, kako je tvrdio, doživio u bolnici. – Vidio sam svoga sina kako u komadima leži na podu. Nakon trenutka došla je medicinska sestra, pokupila Igora na lopaticu i gotovo – govorio je. Njegov opis onoga što se dogodilo u bolnici nije neovisno potvrđen, no smrt sina postala je prijelomna točka u priči koju je poslije pričao o sebi. Do tada se smatrao nevjernikom. Boga je, govorio je, poznavao uglavnom iz uzrečice "Boj se Boga".
Dok je na rukama nosio lijes vlastitog sina, prvi se put, govorio je, obratio Bogu. – Prvi sam put počeo razgovarati s Bogom. "Razgovarati" je previše – urlao sam na njega: zašto mi je uzeo nekoga koga sam volio?! – prisjećao se. Nakon Igorove smrti počeo je odlaziti na ispovijed i duhovne obnove. Kad je prvi put došao među ljude koji su ondje plesali, pjevali i svirali gitare, njegova reakcija bila je kratka: "Luđaci. Neka sekta." Ubrzo je i sam postao dio tog svijeta. Odlazio je na karizmatska okupljanja i mise za oslobođenje, govorio o iskustvu počivanja u Duhu Svetome i želji da potpuno promijeni život. Ni taj put nije bio pravocrtan. Ušao je u vezu zbog koje se, kako je poslije govorio, ponovno udaljio od vjere, a otprilike godinu dana prije hodočašća počeo joj se vraćati. Tada je odlučio otići u Međugorje. Pješice.
Svoje je zapise s puta isprva objavljivao u Facebook grupi, ljudi su ih počeli pratiti, dijeliti i nagovarati ga da otvori vlastitu stranicu. Krakowiak se dvoumio jer se, kako je govorio, bojao da će mu pozornost hraniti taštinu. Na kraju je pristao i nastala je stranica Pješice do Marije. Za poljske medije njegova je priča tada bila priča o mladiću koji je nakon nasilnog djetinjstva, droge, popravnog doma, ovisnosti i smrti sina pokušavao početi ispočetka. Međugorje je trebalo biti dio tog novog početka. Devet godina poslije Bartek Krakowiak vratio se u isto mjesto. No sada se njegovo ime uz Međugorje veže zbog sasvim druge priče.
Na Barteka Krakowiaka Međugorje je nakon te 2017. godine imalo veliki utjecaj i spominjao ga je na društvenim mrežama, a život mu se odvijao oko volontiranja i promicanja svog odabranog načina života. No, imao je crnih epizoda. Nakon što se vratio iz Međugorja Bartek Krakowiak je, kako je napisao na svom Instagram profilu, posrnuo. U zadnjem svom postu na društvenim mrežama, objavljenom 22. siječnja 2024., na Instagramu napisao je: "nakon povratka iz Međugorja, puno toga sam doživio. Ponekad mislim da je to previše za jednu osobu, ali znam da su sva ta iskustva neophodna za promjenu, a također i vrlo vrijedna u mojoj evangelizaciji. Tijekom tih sedam godina (od povratka iz Međugorja op.a.) bilo je trenutaka kada sam dotaknuo dno, pao toliko nisko da je povratak na pravi put bilo nešto nezamislivo. Hvala Bogu da mi je moja zajednica "Glos na pustyni" pomogla da stanem na noge." Iako nema informacija o njegovim aktivnostima do 2022. godine, iz njegovih Facebook i Instagram profila vidljivo je da se oženio i dobio dijete. A veliki utjecaj na taj period života, do 2024. godine, imala je duhovna zajednica u kojoj je našao "svoj smisao".
Riječ je o zajednici "Głos na Pustyni" ("Glas u pustinji"), karizmatskoj i ekumenskoj kršćanskoj zajednici te registriranoj zakladi sa sjedištem u Krakovu, Poljska. Toj se zajednici Bartek iznimno posvetio svjedočeći o svom životnom i duhovnom iskustvu te volontirajući. Iz jedne ranije objave, u 2023. vidljivo je kako je Bartek imao određenih sumnji u vjerske obrede i strukturu crkve, a da je prihvaćanje našao upravo u spomenutoj zajednici u Krakowu. "Smetalo mi je to što su mi ljudi nametnuli specifične oblike molitve, nisam shvaćao zašto mi je samo svećenik tijekom svete mise mogao protumačiti Riječ Božju, unatoč činjenici da sam imao želju osobno pročitati Riječ i primiti je onako kako sam ja osjetio. Volio sam Boga dižući ruke u zrak,a to je kritizirano. Gotovo tri godine (nakon povratka iz Međugorja op.a.) su me zvali protestant u mnogim katoličkim krugovima jer sam bio vrlo drugačiji od normi prihvaćenih u ovom određenom okruženju". – napisao je Poljak 2023. godine dodavši kako je prihvaćanje napokon pronašao u "Głos na Pustyni".
Od 2022. do siječnja 2024. njegove objave su optimistične, a zadnja je iz siječnja 2024. u kojoj je spomenuo kako je sudjelovao u snimanju filma "Powołany 2", odnosno "Pozvani 2". Riječ je o poljskom igrano-dokumentarnom vjerskom filmu koji je režirao Jan Sobierajski, a predstavlja nastavak velikog internetskog fenomena "Powołany" iz 2022. godine. Film, nastavak internetskog hita koji je privukao milijune gledatelja na internetu, snimljen je zahvaljujući financijskoj potpori dobrodušnih pojedinaca. U filmu glume poznati poljski glumci kao što su Marcin Kwaśny, Jakub Dmochowski, Patryk Czerniejewski i Piotr Bondyra, ali kombinira igranu radnju s dokumentarnim segmentima u kojima stvarni ljudi iznose potresna i inspirativna svjedočanstva o promjeni svojih života. U ovom filmu, koji je distribuiran u oko 150 kina diljem Poljske, Bartek Krakowiak "glumi" ne kao klasični glumac s izmišljenom ulogom, već glumi samoga sebe.
On je glavni protagonist prve od četiriju stvarnih dokumentarnih priča koje su utkane u radnju filma. I u filmu je Bartek Krakowiak ispričao kako se, potječući iz disfunkcionalne obitelji, brzo našao u sukobu sa zakonom i ovisan o drogama. Kao odrasla osoba odlučio je počiniti samoubojstvo. Tada se dogodilo nešto što mu je promijenilo život. Umjesto da skoči kroz prozor, Bartek je konačno spakirao ruksak i pješice otišao do Međugorja što mu je donio preokret u životu. No od tog siječnja 2024. do danas život mladog Poljaka Barteka Krakowiaka morao je opet imati neki preokret, kada je odlučio počiniti oskvrnuće onoga što je stalno ranije isticao kao nešto što je imalo veliki i pozitivni utjecaj na njegov žiŠto vot.
Otvori KEKS Pay
