Smokva se budi, moglo bi se reći za ovu mediteransku kulturu koja je stoljećima bila u drugom planu. Srećom, u Hercegovini se vremena, izgleda, mijenjaju. Smokve su se počele saditi na najboljim tlima u intenzivne nasade, nije to ni izbliza maslini, ali ipak se kreće, što bi rekao Galileo Galilei. Hivzija Šator, najveći proizvođač smokava u Bosni i Hercegovini, kaže kako je prava šteta što se i ovim intenzitetom smokva nije počela saditi i prije, piše Večernji list BiH.
- Ne treba ni naglašavati njezina svojstva, ljekovitost, hranjivost... Ljudi na ovim prostorima nedovoljno to znaju. Narodu nedostaje podataka o tome što je ona, koliko je vrijedna za organizam, probavu, krvotok. Danas se puno konzumira nekvalitetna hrana, a smokva sve to regulira, ima svojstva kao malo koja voćka.
Kažu i da je ljekovita, nekada se previjala i na otekline?
- Čovjek uči dok je živ. Jedne su godine na Sajam mediteranskih kultura u Stocu došli Japanci i pokazali nam da je od žile, do vrha, do gornjeg lista smokve, sve ljekovito. Gledam ih, melju osušeni list, od njega se prave kolači, čajevi, stavlja se u kruh... No, ne možeš smokvu prskati pa brati list i sušiti ga, a onda praviti čaj i slično, mora biti ekološki čista - ističe Hivzija te na upit kako, odnosno zašto, suhih domaćih smokava nema u trgovinama, kaže:
- Glavni je problem što joj je niska cijena u odnosu na konzumnu zelenu. Recimo, da biste osušili kilogram suhe smokve, trebaju vam tri kilograma zelene. Onda, ako je na tržnici četiri marke kilogram svježe, suha bi morala biti 15 KM. Sad će se mnogi zapitati zašto 15. A gdje je posao oko nje dok je osušite, koliko je puta moraš prevrnuti ako nema sušare?
Moglo bi se zaključiti - ako nemaš što od zelene smokve, onda je suši?
- Jedino je to rješenje. Danas kod nas u humnoj Hercegovini smokve suše uglavnom starije osobe koje ih ne mogu voziti na tržište. Uberu od 20, 30, 50 do 300 kilograma i to će sušiti. Danas se traži vrhunska roba i sve će se više tražiti. Tržište je iznimno probirljivo, morate imati kvalitetu. Recimo, u bilo kojoj proizvodnji u poljoprivredi našeg čovjeka uništi uvoz. Posebna su priča pakiranja - gledam grožđe iz Italije i naše - naše nije kvalitetom nešto iza, ali je uvozno upakirano, ima ukrase oko sebe, bolan bi ga jeo… To su veliki proizvođači, mi smo po svakom pitanju ovdje sitni proizvođači i neće nam biti lako održati se u ovoj utakmici. Sve što čovjek radi, mora raditi maksimalno kvalitetno. Tržište je probirljivo, kod nas ljudi nisu znali do unatrag nekoliko godina da se smokva reže kao i svaka druga voćka.
Čuli smo da niste imali problema s plasmanom prošlogodišnjeg uroda?
- Tako je. Cijeli godišnji proizvod odvezao je jedan čovjek u Sarajevo. Imao sam, doduše, i prije slične situacije za Banju Luku. Znači, svaki je kilogram pretovario ovdje i prodavao u Sarajevu na velikoj tržnici. Znam kako to ide, kvalitetnom se robom svi boksovi namire i onda dolaze manji trgovci, piljari, kupuju i voze. To se brzo riješi. Smokva ne može stajati, mora se riješit u trku, unovčiti odmah. Iako je ova moja smokva sorte jarakovka, ona može stajati, treći dan u zdjeli na stolu se mijenja.
Dakle, bitna sorta?
- Jako bitna. Suha smokva jarakovka je fantastična, bijela je kao papir kad se pusti u određenoj fazi zrelosti, kad se ubere i suši, to ne može ne valjati.
Po kojoj ste je cijeni prodavali? Vi ste neka mjera vrijednosti, dva hektara nasada, više od 1000 stabala…
- U prosjeku lani sam prodao smokve, od prve do posljednje, po cijeni od oko 4,50 KM za kilogram, to dosad nikad nije bilo - kaže nam Šator.