Mikroplastika je postala jedan od onih problema koji se dugo činio udaljenim, gotovo apstraktnim, rezerviranim za oceane, znanstvene skupove i fotografije zagađenih plaža. Danas, međutim, sve jasnije vidimo da se ne radi samo o ekološkom pitanju nego o javnozdravstvenom izazovu koji ulazi u naše domove, čaše, tanjure i organizam. Te sitne čestice, nastale razgradnjom plastičnog otpada ili korištenjem plastike u svakodnevnim proizvodima, nalaze se u vodi, hrani i zraku, a ljudi ih unose pijenjem, jedenjem i udisanjem, piše Vecernji.ba. Znanstveni radovi i stručna upozorenja posljednjih godina sve češće pokazuju da mikroplastika više nije nešto što gledamo izvan sebe. Ona se već nalazi u ljudskom tijelu. Pronađena je u krvi, sjemenoj tekućini, majčinu mlijeku, posteljici, koštanoj srži, jetri, bubrezima, pa čak i u mozgu, a upravo su najnoviji nalazi o moždanom tkivu ponovno otvorili pitanje što dugotrajna izloženost plastici znači za ljudsko zdravlje.
Plastika u nama
Istraživanje o kojem su pisali svjetski mediji pokazalo je rastući trend prisutnosti mikro i nanoplastike u moždanom tkivu na temelju obdukcijskih uzoraka prikupljenih u razdoblju od 1997. do 2024. godine. Znanstvenici su, uz mozak, analizirali i uzorke jetre i bubrega, a podaci su pokazali veću koncentraciju mikroplastike u novijim uzorcima, osobito u mozgu. Najčešće pronađena vrsta plastike bio je polietilen, materijal koji se široko koristi u plastičnim vrećicama i ambalaži za hranu i piće. Posebno je uznemirila informacija da je koncentracija mikroplastike bila oko šest puta viša u uzorcima mozga osoba koje su imale demenciju, no istraživači su jasno upozorili da se iz toga ne smije automatski izvlačiti zaključak o uzročnoj povezanosti. Drugim riječima, znanost još ne kaže da mikroplastika izaziva demenciju, ali kaže da je prisutnost tih čestica u ljudskom mozgu činjenica koju se više ne može ignorirati.
Upravo je u tome najveća ozbiljnost ovoga problema. Mikroplastika ne dolazi kao dramatična prijetnja, ne vidi se golim okom, ne mijenja nužno miris vode ni okus hrane, ne izaziva trenutačan strah poput požara, poplave ili epidemije. Ona tiho ulazi u organizam, taloži se, putuje kroz krvotok, završava u tkivima, a znanstvenici tek pokušavaju razumjeti što to dugoročno znači. Potencijalni učinci na zdravlje još se istražuju, ali stručnjaci već upozoravaju na moguće posljedice povezane s kemikalijama, aditivima, bojama i toksinima koji se nalaze u plastici, na fizičke posljedice udisanja i gutanja čestica, moguće oksidativne i citotoksične učinke te na činjenicu da mikroplastika može biti prijenosnik različitih mikroorganizama. Na radionici održanoj u Mostaru, u organizaciji Zavoda za javno zdravstvo Federacije BiH, upozoreno je kako je sve više izvješća o kontaminaciji pitke vode, hrane i zraka mikroplastikom.
BiH se u toj priči ne može ponašati kao da je riječ o tuđem problemu. Naši građani piju vodu iz javnih vodovoda, bunara, izvora i boca, jedu hranu pakiranu u plastiku, koriste jednokratnu ambalažu, plastične posude, vrećice, boce, folije, čaše i pribor, a u isto vrijeme živimo u zemlji u kojoj je gospodarenje otpadom često na rubu sustava, piše Vecernji.ba. Divlji deponiji, spaljivanje otpada, plastika u rijekama, loša infrastruktura, neuređeni sustavi recikliranja i nedovoljno nadzora stvaraju prostor u kojem mikroplastika može postati još jedan nevidljivi problem koji dugo nitko neće mjeriti, sve dok ne postane prekasno. Zato pitanje nije samo koliko mikroplastike ima u vodi i hrani u BiH nego i tko to sustavno prati, gdje se podaci objavljuju, što rade nadležne institucije i jesmo li kao društvo spremni ozbiljno promijeniti navike.
Od vode do hrane
U Mostaru je krajem prošle godine održana radionica o mikroplastici u vodi za piće i izgradnji kapaciteta za usvajanje smjernice Europske unije o vodi za piće. Održana je u okviru projekta MicroDrink, usmjerenog na upravljanje vodnim resursima u dunavskoj regiji i praćenje mikroplastike u vodi namijenjenoj za ljudsku potrošnju. Okupila je pedesetak stručnjaka, donositelja odluka i predstavnika institucija iz Federacije BiH, ali i Instituta za zaštitu zdravlja Republike Srpske. Cilj je prikupljati, vrednovati i širiti znanja o uzorkovanju, analizi, ublažavanju i prevenciji onečišćenja resursa vode za piće mikroplastikom te ojačati suradnju donositelja odluka, vodoopskrbnih subjekata i znanstvene zajednice.
To je početak, ali ne smije ostati samo na radionicama i projektima. BiH treba jasnu sliku o vodi koju građani piju, hrani koju kupuju i zraku koji udišu. Potrebni su laboratoriji, protokoli, javno dostupni podaci, bolja kontrola ambalaže, suradnja zdravstvenog, okolišnog i komunalnog sektora te ulaganje u znanje ljudi koji će taj problem pratiti. Mikroplastika je nezgodna upravo zato što ne poznaje granice. Ona ne staje na entitetskoj liniji, ne zaustavlja se na općinskom području, ne pita tko je nadležan za vodu, tko za hranu, a tko za okoliš. Zato se ne može rješavati rascjepkanim pristupom u kojem svatko čeka drugoga. Ako su voda, hrana i zrak zajednički prostor ljudskog života, onda i odgovor mora biti zajednički.
No institucije nisu jedine koje imaju odgovornost. Svakodnevne navike također su dio rješenja. Manje korištenja jednokratne plastike, povratak staklenoj i višekratnoj ambalaži gdje god je moguće, izbjegavanje zagrijavanja hrane u plastičnim posudama, smanjenje korištenja plastičnih vrećica, bolje odvajanje otpada, odgovornije ponašanje trgovina i ugostiteljstva, jačanje reciklažnih sustava i obrazovanje djece mogu smanjiti izloženost i pritisak na okoliš, piše Vecernji.ba. Naravno, nijedan pojedinac ne može sam riješiti problem koji je proizvod desetljeća globalne ovisnosti o plastici, ali se ni sustav neće promijeniti ako se društvo pomiri s tim da je svejedno što bacamo, pijemo, kupujemo i udišemo.
Zato bi mikroplastika za BiH trebala biti upozorenje šire od same plastike. Ona pokazuje koliko su povezani javno zdravstvo, okoliš, komunalna politika, obrazovanje, potrošačke navike i odgovornost države. Ako danas ne znamo dovoljno o tome koliko plastike unosimo u organizam, prvi korak je priznati da ne znamo. Drugi je početi mjeriti. Treći je smanjivati izloženost gdje god možemo. Jer mikroplastika više nije problem budućnosti. Ona je već tu, u vodi, hrani, zraku i tijelu. A ono što ne vidimo ne znači da nas ne dotiče.
Otvori KEKS Pay
