Danas je Božić svim vjernicima koji taj veliki kršćanski blagdan slave prema julijanskom kalendaru. Stoga smo smatrali prigodnim porazgovarati s igumanom Danilom Pavlovićem, predstojnikom Manastira u Žitomislićima. Iguman Danilo je, među ostalim, i arhimandrit tog manastira jer tu titulu nosi predstojnik najstarijeg manastira u regiji. U manastiru je od 2002. godine, od kada s cjelokupnim svećenstvom marljivo radi na povratku Srba u Mostar i okolicu, ali još i više na izgradnji međuljudskih odnosa i ponovnom vraćanju povjerenja. Razgovarali smo o Božiću, kako ga slave i svetkuju pravoslavni vjernici u Hercegovini, ali i o temama bitnim za opstanak male, ali značajne pravoslavne vjerske zajednice u dolini Neretve.
Na koji način i u kakvom ozračju pravoslavni vjernici u Hercegovini i dolini Neretve dočekuju blagdan Božića?
- Božić je jedan od najvećih i najradosnijih blagdana u kršćanskom svijetu i ono što je za pravoslavne vjernike u dolini Neretve važno je to što za nas božićno vrijeme traje od 25. prosinca pa sve do 7. siječnja. Riječ je samo o kalendarskoj razlici i ničemu drugom te je važno napomenuti i kako većina pravoslavnih crkava ipak slavi blagdane po gregorijanskom kalendaru, a mi ovdje imamo tu radost od Boga da nam Božić traje punih petnaest dana i mi se Božiću istinski radujemo. Ja sam ovdje s ovim narodom već 15 godina i za Božić se mi ovdje osjećamo svoji na svome, osjećamo kako živimo u svom gradu i mi ovdje nismo niotkuda došli niti smo kakvi povratnici, već smo ljudi koji su svoje korijene duboko pustili ovdje i koji ovaj grad i zemlju doživljavaju svojima. Mnogo je naših crkava obnovljeno, radovi na sabornoj crkvi u Mostaru napreduju, a važno je napomenuti i to kako sada imamo čak pet mjesta bogoslužja od Čapljine do Bijelog Polja te da su sve te crkve redovito pune. Za Božić očekujemo još više vjernika i jednu istinsku radost na božićnim misama.
U kojoj mjeri i koliko dosljedno srpski narod u dolini Neretve živi prema kršćanskim načelima življenja?
- Negdje duboko u sebi vjerujem kako su naši vjernici ljudi koji vole Crkvu, koji osjećaju pripadnost Crkvi i da žive jedan kršćanski život. Mnogo je tu djece koja su se rodila ovdje i odrasla s nama te nam to daje neko okrepljenje i nadu kako ćemo mi ovdje opstati i ostati. Raduje me kad vidim da su ta djeca izrasla u dobre ljude koji su naučili živjeti s drugima, a posebnu mi radosti čini i to kada vidim kako naši vjernici nisu zatvoreni u neki svoj svijet, nego su vrlo otvoreni za suradnju i komunikaciju.
U odnosu na 2002. godinu, kada ste došli za igumana i arhimandrita žitomislićkoga Manastira, kakav je sada životni standard Srba u Mostaru i okolici?
- To je vrlo kompleksno pitanje koje zahtijeva i kompleksan odgovor. Ponajviše zato što smo svjedoci jednog vrlo teškog vremena u kojem živimo i imam osjećaj kako se u globalnom smislu, a pogotovo kod nas u regiji, vraća retorika iz devedesetih. Sve one priče koje su mi se 2002. činile prošlim vremenom u koje se nikad više nećemo vraćati, ovih dana isplivavaju ponovno kroz neke čudne poruke svih relevantnih čimbenika u našem društvu. Što se tiče srpskog naroda u Mostaru, važno je reći kako se, kao i drugi, susreće, prije svega, s egzistencijalnim problemima, od slabog materijalnoga stanja, pa sve do teškog zapošljavanja. Međutim, ono što je itekako bitno je to da ti ljudi tu žive već dugo i nemaju alternativu te nitko od njih ne razmišlja napustiti Mostar i otići odavde. Ne mogu točno reći je li sada bolje ili lošije nego 2002. kad sam došao ovdje, ali mogu reći kako smo svi mi pravoslavni vjernici koji ovdje živimo duboko svjesni toga da ćemo i dalje živjeti i dijeliti sudbinu sa svojim susjedima.
Koliko i na koji način u takvoj konstelaciji snaga, gdje su odnosi ponovno narušeni do zabrinjavajućih razmjera, Crkva može pomoći?
- Crkva bi tu morala odigrati ključnu ulogu. Crkva, pri čemu dakako mislim na svećenike, morala bi shvatiti kako su pozvani jedino na evanđeosku propovijed jer ne postoji ni jedan citat iz Svetoga pisma koji nam dopušta da možemo praviti podjele po bilo kojoj osnovi. Međutim, nažalost, nerijetko smo svjedoci pojave kako se s oltara propovijeda dnevna politika, a toga se, kao svećenici koji imaju ogromnu društvenu odgovornost, moramo jako paziti. Ako ostanemo na postulatima evanđelja, onda nikako ne možemo pogriješiti i samo tako ćemo očuvati svoj identitet.
Živite u sredini u kojoj su katolici u većini, kakvi su vaši odnosi s katoličkim svećenstvom i narodom te u kojoj mjeri uistinu ekumenizam živi među katolicima i pravoslavcima u ovom kraju?
- Duboko vjerujem i znam da smo mi, i pravoslavci i katolici, pa napose i protestanti, jedno i trebamo biti jedno zato što vjerujemo u evanđelje i Kristovu poruku jer je On naš zajednički Spasitelj. Naposljetku, ono što je svima nama zajedničko je taj sakrament i sveta euharistija koja nas čini kršćanima i onda bi jednostavno bilo normalno i prirodno da njegujemo i radimo na jedinstvu kršćana u cijelom svijetu. Svaki čovjek koji vjeruje u Kristovu poruku mora biti žalostan zbog podjele crkve. Zbog toga bi bilo važno da svatko od nas učini maksimalan napor sa svoje strane kako bi ponovno došlo do toga dugo očekivanog jedinstva Crkve. Moje iskustvo ekumenizma mi govori kako imam apsolutnu potporu katoličkog svećenstva, ali ono što me posebno raduje je potpora koju u tom smislu imam od katoličkoga puka. Evo, recimo, za Božić na liturgiji kod nas bude gotovo jednak broj katolika kao i pravoslavaca jer nam božićno slavlje redovito uveličaju susjedi iz našeg sela, Međugorja, Majčina sela. Oni uvijek s nama podjele božićno veselje i radost, a mi im isto tako uzvratimo na njihove velike blagdane i to je nešto predivno.
Osim povratka obitelji na svoja ognjišta u dolini Neretve, vraćaju li se mladi Crkvi?
- Da, itekako. Na našim bogoslužjima sve je više mladih ljudi i oni jako dobro razumiju značaj Crkve u njihovim životima. Sve je više mladih ljudi koji shvaćaju potrebu za duhovnom dimenzijom koja obogaćuje njihov život i to nas jako raduje kad vidimo u prvim redovima na službama mnoštvo mladih. S druge strane, bojim se egzodusa i odlazaka mladih ljudi jer će se mnogi, zbog nesigurnosti koja vlada u našoj zemlji, odlučiti poći “trbuhom za kruhom” u inozemstvo.
Srpska zajednica u Mostaru je mala, ali jako dobro organizirana. Kolika je uloga svećenstva u tome?
- Prije svega, jako je značajno to što i kako radi vladika Grigorije te što je u ovolikoj mjeri prisutan u Mostaru, kao i to što svojim djelovanjem, pristupom, a najviše svojim porukama daje dobar primjer. To je sve na uzajamnoj osnovi. Evo, i mostarski paroh otac Radivoje Krulj neumorno radi na dobrobiti i obnovi duhovnog života Srba u Mostaru te je odnedavno postao i predsjednik SPKD “Prosvjeta” u Mostaru. Imali smo i predivne Šantićeve večeri koje su ostavile značajan pozitivan odjek u cjelokupnom kulturnom životu kod nas. Sve se to događa upravo zahvaljujući sinergiji svećenstva i naroda, što, opet, u konačnici obećava kako ćemo kao zajednica opstati na ovim prostorima.
Koja je božićna poruka pravoslavcima i svima ostalima koji s vama dijele ovo podneblje?
- Božić je, kao jedan od najznačajnijih blagdana u životu svakog kršćanina, ustvari blagdan susreta čovjeka i Boga u rođenju Isusa Krista. Ono što je značajno napomenuti je kako je Božić ustvari simbolika silaska Boga iz Njegova božanskog komfora među nas ljude. Sam Isusov život ne samo da je bio skroman nego od samog Njegova rođenja počinje i agonija Njegova progonstva. Simbolika Isusova života jako je izražena u dane Božića jer cijeli Njegov život On nailazi na veliki otpor svećenstva, političara svoga doba i, naravno, ljudi te njihovih karaktera koji se itekako oslikavaju u čitavoj toj evanđeoskoj poruci. Božić nam svima daje nadu zato što je Bog sišao među ljude kako bi ih doveo sebi. Ja Božić ne čestitam samo pravoslavnim vjernicima nego i svim kršćanima i svima onima koji vjeruju u Boga i dobrotu. Bog se uvijek na različite načine otkriva ljudima, ali se uvijek otkriva kroz drugoga čovjeka. To je u Božiću jako vidljivo i Bog postaje čovjek baš zbog toga. Onaj tko vjeruje u pravdu, on vjeruje u Boga, onaj tko vjeruje u ljubav, on vjeruje u Boga i onaj koji vjeruje u drugog čovjeka, on također vjeruje u Boga. Radujte se danas s nama u svjedočenju silaska Boga među ljude - sretan Božić, Hristos se rodi, vaistinu se rodi.•
