Predvečer, kada se Mostar polako smiruje od dnevne vreve, na gradskom boćalištu “iza Mostarke” okuplja se ekipa koja se desetljećima nije odrekla svog druženja. Umirovljenici, uglavnom. Neki su boćali još prije rata, neki su u ovaj sport došli kasnije, a ima i onih koji su nekada bili uspješni kuglači ili se bavili drugim sportovima. Danas nemaju klub, nema natjecanja ni velikih turnira, ali imaju svoje boćalište i vrijeme koje provode zajedno.
“Od dosade, dosadni smo kući”, kroz smijeh objašnjavaju zašto dolaze. Kada vrijeme dopusti, okupljaju se gotovo svakog dana. Zimi igraju dok mogu, ljeti ih je znala zaustaviti velika vrućina, ali druženje nisu napustili, piše Večernji list BiH.
Zasluge dr. Barišića
Nekada je, prisjećaju se, sve izgledalo drukčije. U Mostaru je bilo više boćarskih ekipa, igralo se po mjesnim zajednicama, a grad je imao i svoje klubove. Spominju imena ljudi kojih danas više nema, a među njima posebno ističu pokojnog doktora Branka Barišića, za kojega kažu da je mnogo učinio za razvoj boćanja u Mostaru.
“Mislim da je pokojni doktor Barišić najviše doprinio boćanju u Mostaru. Imao je vikendicu u Makarskoj i tamo je počeo boćati. Volio je to. Mislim da je napisao i knjigu o boćanju”, prisjeća se jedan od njih. Doktor Barišić nije samo boćao. Sudjelovao je i u stvaranju igrališta na kojima se igralo. Luka Rašić iz Klobuka prisjeća se vremena kada su prije rata vlastitim rukama uređivali igralište na kojem danas boćaju.
“Ja sam radio u Žitoprometu, a dva mjeseca svaki dan sam dolazio ovdje. Šarali smo, donosili daske. Naiđe tegljač, a mi kažemo: ‘Ostavi nam malo šljunka.’ I ostave ljudi, kao da će oni u poduzeću primijetiti. Dva mjeseca smo ovo pravili. Bilo je šest ekipa u Mostaru, po mjesnim zajednicama – Rudnik, Hum, Bijeli brijeg, Radobolja... Mi smo se tada natjecali”, priča nam Luka.
Danas je slika sasvim drukčija. Boćarskih klubova u Mostaru praktički nema, a nekadašnji igrači polako su odlazili s ovog svijeta. Od jedne generacije, koja je imala desetke igrača, mnogih više nema.
“Od nas, koliko je bilo, trideset igrača, dvadeset je već pod zemljom”, kažu.
Jedan od rijetkih koji je ostao igrati je Luka Rašić. Bio je u Zrinjskom i među onima koji su se natjecali, ali danas kaže da je ovo nešto drugo.
“Luka je igrao u Zrinjskom. On je jedini od ovih profesionalnih boćara. Dobar je, ali ovdje nije baš tako dobar kao dolje, s čeličnim boćama”, dobacuju mu uz smijeh.
Među boćarima je i Vencel Tomić, umirovljenik i ratni vojni invalid, jedan od najstarijih na igralištu. Rođen je 1941. godine. Prije boćanja bio je kuglač i govori kako je nekada bio vrlo uspješan.
“Ja sam prije kuglao. Bio sam strašno dobar kuglač. Juniorsko prvenstvo u Zenici osvojio sam davno, šezdesetih godina. Tada je bila narodna kuglana”, priča nam Vencel.
Život ga je poslije odveo i u Francusku, gdje je proveo desetak godina. Vratio se, prošao rat i bio ranjen. A onda je, kaže, ponovno pronašao društvo i sport.
“Branka (dr. Barišić, nap. a.) poznavao sam još odavno. Bio mi je prijatelj. Govorio sam mu: ‘Volim kuglanje, ali nikad nisam boćao.’ A on meni kaže: ‘Nisi ti boćao, ali naučit ćeš.’”
I, naravno, naučio je. Sada, kada vrijeme dopusti, dolazi gotovo svake večeri.
“Pauziramo kad pada kiša, kad je hladno. Tada nas nema. Isto i kad su vrućine. Ali inače dolazim svaku večer.”
“Žustre” rasprave
A onda se razgovor opet vraća na ono što im je najvažnije – da se igra i da se ljudi vide. Naravno, to ne znači da nema rasprave. Posebno kada se na igralištu nađu Luka i Lovrić.
“Oni su malo živčani”, smiju se ostali. “Malo se svađaju, ali to je normalno.”
Upravo takve sitne prepirke, šale i dobacivanja dio su svakog njihova okupljanja. Nitko ne dolazi zbog rezultata. Dolazi se zbog ljudi.
“Tko god dođe, dobro je došao”, kažu.
A ruku na srce, dobro bi im došla i pomoć oko samog igrališta. Staza je s vremenom propala i bez odgovarajuće podloge teško je igrati. Prisjećaju se da im je ranije pomagao i mostarski gradonačelnik Mario Kordić.
“Prije nam je Kordić pomagao. Dovezao nam je pržinu, a mi smo je ovdje sami prosijali. Dva puta. I postavio nam je klupe.”
Danas bi, kažu, ponovno trebala pomoć Gradske uprave. Igralište postoji, postoji i rasvjeta, no podloga je istrošena.
Ali ipak, najviše ih brine što novih ljudi nema. Ne traže, kažu, ni vrhunske boćare ni buduće prvake. Samo bi voljeli vidjeti nekoga mlađeg kako dolazi, uči i nastavlja ono što su oni desetljećima radili. Zašto je tako, teško im je objasniti.
“Nema nikoga mlađeg. Nitko ne dođe.”
A igralište je tu. Boće su tu. I oni su još tu.
Predvečer će se opet okupiti na istom mjestu. Kao i svih ovih godina, prvo će se malo popričati, a onda će netko uzeti boću u ruku i stati na stazu. Igra će potrajati dok god se vidi.
Najstariji je Ilija Sesar
Ilija Sesar ima 86 godina i najstariji je među umirovljenicima koji se okupljaju na boćalištu. Na boćanje dolazi već 13-14 godina, a godine mu očito nisu razlog da odustane od druženja i igre. “Dobro mi je, zašto mi ne bi bilo dobro? Hvala Bogu”, kaže Sesar, koji je iz Kočerina, a jedno vrijeme živio je i u Bijelom Polju. Na boćalištu, kaže, pronađe ono što mu treba nakon svih godina života i rada – malo odmora, razgovora i druženja s ljudima. “Odmora se ovdje”, kaže Sesar. Iako nije jedan od onih koji su boće igrali prije rata, posljednjih četrnaestak godina postale su dio njegova života. U 86. godini i dalje dolazi među svoje, uzme boću i provede nekoliko sati u društvu.
Otvori KEKS Pay
