Redovitoj nastavi iz različitih oblasti, od antropologije, preko psihologije, pa do biologije i drugih znanstvenih disciplina koje tretiraju čovjeka, njegovo podrijetlo, ponašanje, porive…, dobro bi došao posjet prognaničkom selu Gojilovići, smještenom na padinama Žegulje, uzvisine između Stoca i Ljubinja. Tu bi se, što se kaže, na licu mjesta moglo vidjeti da čovjek u nekim stvarima baš i nije daleko odmaknuo kada je riječ o prvobitnim nagonima, a jedan od njih svakako je pohlepa, motor za sukobe, pa i ratove. - Na mjestu gdje je moj djed zakopao obiteljske vrijednosti 1941., zakopao sam i ja 50 godina poslije, kao 16-godišnjak, samo metar dva dalje, spominjući obiteljsku sudbinu naglašava Oliver Papac, prognanik iz Gojilovića. Tako je to u toj kraškoj zaravni, na nevidljivoj međi svjetova, među ljudima i među narodima, zakopavanje tapija i nekoliko zlatnika u zemlju se ponavlja. Samo zemlja čuva tajne, zaključujemo gledajući u prvo opljačkane, zatim devastirane, pa onda uzimanjem građevnog materijala i drvenarije (u)rušene kuće, piše Večernji list BiH.
Kad je sve uništeno, na red su došli zidovi, odnosno klesani kameni blokovi u njima. Čupaju se i vade, odnose na različite strane, i prema manjem i prema većem bh. entitetu. Ljudi žele lijepo imati samo za sebe, ne vodeći računa što je to tuđi trud i odricanje. Vjerojatno će se prijateljima i poznanicima hvaliti kako su to stekli – radom, pameću…, a za to vrijeme kuće bez oslonca će se urušavati i padati. Najprije će pod udarima jačeg vjetra popuštati statika, kamenje ‘klecati’. Zbog prestiža, zbog kamenih blokova, postat će hrpe bezvrijednog kamena. Narodne predaje kažu da je stećke, uz ostalo, čuvalo i praznovjerje.
