Napokon mi se ostvarila želja, putujem u Jordan. Upuštam se u avanturu kakvu nisam mogao ni zamisliti. Idem u kolijevku civilizacije, zemlju bogate povijesti, još bogatije i fascinantnije prirode… S nestrpljenjem očekujem taj dan. No, kada mi je direktor G-toura Davor Ljubić rekao da polazimo već za dva dana i da sam jedan od prvih putnika za novu destinaciju, koji će imati prigodu posjetiti tu zemlju, ali i obići Svetu zemlju, sumnja se poput crva uvukla u mene. Bio sam u velikoj dvojbi je li pametno tamo ići zbog vrlo teške situacije u arapskim zemljama i problema s terorizmom. Nakon svega, zaključio sam kako se sigurnosni aspekti u toj zemlji na razlikuju od ostatka svijeta. Postoji li uopće sigurno mjesto na ovom našem planetu?
Liberalna zemlja
Moram priznati da sam tada o Jordanu znao vrlo malo, tek da se u njemu nalazi drevni grad Petra koji sam toliko želio vidjeti. Nakon što sam malo “prosurfao” internetom, uz Amman, zanimljivo je Mrtvo more, Crveno more, Petra - grad isklesan od kamena, Wadi Rum - oaza i beduinski kamp u pustinji, atributi koji bi se vrlo teško mogli nazvati nevrijednima posjeta, te još mnogo toga. Ukrcavamo se u zrakoplov, koji svakog ponedjeljka leti iz Mostara za Amman, glavni grad Jordana. Virim kroz prozor i čekam kad ću ugledati čarobnu zemlju. Nakon planina i mora, pilot najavljuje da se vežemo jer slijećemo. I dalje virim kroz prozor, sve je žuto, nepregledna pustinja. Pitam se jesam li još uvijek na planetu Zemlji. Slijećemo u Amman, osjećaji se miješaju, a uzbuđenje dolaska u potpuno nepoznato i drugačiju zemlju raste. Čeka nas mali autobus i ljubazni vodič Ibrahim. - Moja je žena iz Bosna - objašnjava nam Ibrahim, nudeći nam domaće kolače za dobrodošlicu. Dok nam Ibrahim priča o svojoj domovini, koja je, kako tvrdi, jedna od najuređenijih u ovom dijelu svijeta, gledam kroz prozor. Nije onako kako sam očekivao. Očekivao sam da će sve žene biti pokrivene od glave do pete, da će muškarci biti mrki i strogi, a da će prašnjavim, neasfaltiranim cestama trčkarati odmetnute ovce, koze i deve. Ni jedno se od mojih očekivanja nije ispunilo, a sve predrasude su se rasplinule. Nailazimo na nasmiješene, vedre i uglađene muškarce i žene modernih svjetonazora. Sad vjerujem i Ibrahimu, Jordan je najliberalnija zemlja Arapskoga poluotoka, kao i jedna od rijetkih koja uspijeva održati dobre odnose sa Zapadom.
Obilazimo Amman, u rimsko doba poznat kao Philadelphia. Od ukupno deset milijuna stanovnika Jordana, u Ammanu živi oko 4 milijuna ljudi i predstavlja jedan od modernijih gradova tog područja. Grad leži na 7 brežuljaka. Iako se zemlja smatra općenito bogatom, moj osobni dojam je kako je većina stanovništva siromašna, što se može vidjeti na ulicama. Središte je poput velike tržnice i ne vidi se mnogo turista. Glavne turističke atrakcije su Citadela i Rimsko kazalište. Ibrahim nam objašnjava kako je tek 15 posto zemlje naseljeno, ostalo je praktično pustinja. Puno lijepih riječi rekao je za kralja Abdulaha II., a posebice za njegova oca Huseina. Zahvaljujući njima u Jordanu je mir, a njihova zemlja je u dobrim odnosima sa svima, pa čak i Izraelom. No, i njegova zemlja trpi posljedice zbog izbjeglica.
- Broj stanovnika se u našoj zemlji u posljednjih pet godina gotovo udvostručio, svi bi sada željeli u Jordan. Hvala Bogu, mi nemamo nafte, pa naši ljudi rade - objašnjava Ibrahim. Nema nafte, ali, što je još lošije, nama ni vode. Na kućama su cisterne. Doznajemo kako se u njih skuplja voda, ali i ona iz vodovoda u sušim razdobljima stiže tek jedan dan u tjednu, kada je i prigoda da se napune cisterne, a upotrebljava se na kapaljke.
Hrana je začinjena, po mom mišljenju, iznimno ukusna. Povrća ima u izobilju. Jordanci piju mnogo crnog čaja, nekoliko puta dnevno i ono što mi je bilo zanimljivo je da ga, za razliku od drugih kultura u kojima se također pije mnogo crnog čaja, oni previše zaslađuju. Tako sam dnevno pio i po nekoliko šalica čaja. A kava je mirisna i iznimno ukusna. Kada je naručite, očekujte je tek nakon nekoliko minuta, kuhanje kave je protokol. Na ulici se svuda može naći sok od šećerne trske, za koji vjeruju kako ima iscjeljujuće učinke. Iznimno je ukusan, ali nije toliko sladak. Popiti pivo ili vino možete samo u posebnim hotelima. Tako smo nas trojica u jednom hotelu popila po dva piva, moram priznati iznimno ukusna, rekao sam da ću platiti u eurima. Nema problema, uz jordanski dinar, koji je službeno platežno sredstvo, rado primaju dolare i eure. Dao sam novčanicu od 50 eura i rekao da mi ostatak vrate u eurima, naravno, na engleskom jeziku. Bio sam iznenađen kada su rekli da za šest popijenih piva trebam još dati osam eura. Doznajem također kako je vrijednost jednoga eura tek 0,8 dinara. Nije samo pivo skupo, još skuplje je vino, ali i kava stoji 3,50 eura, a toliko se daje i za bočicu soka. Tako je barem u Ammanu, a još skuplje u Petri. Slično je i na trgovima. Visoke su cijene, ali se treba pogađati i mogu se prepoloviti, a vještiji proći i još bolje.
Pogled na obećanu zemlju
U Ammanu vidimo raskoš, ali i sirotinju. Moderna hotelska naselja, bogat i buran noćni život i visoke cijene, skupocjeni automobili… U siromašnim dijelovima grada nije tako, mnogo je smeća na ulicama, stječe se dojam kako ne vode baš puno računa o tome.
Sljedeći dan smo na brdu Nebo, mjestu odakle je Mojsije gledao obećanu zemlju, ali nikada na nju nije kročio, prema predaji, tu je umro. Gledamo s brda na Izrael, državu u koju putujemo za dva dana. No prije trebamo posjetiti Petru. Na oko 4 sata južno od Ammana nalazi se grad Petra, zasigurno najbajkovitije blago Jordana. Crven poput ruže, ovaj pretpovijesni grad ušuškan je između planina protkanih klancima. E ta priča je posebna i zaslužuje cijeli članak. Slikamo se na brdu Nebo, a naš Janko vadi iz torbe i razvija hrvatski barjak. Nakon što su vidjeli zastavu, osjećamo divljenje mnogobrojnih posjetitelja s komentarima: - Modrić, Mandžukić, Croatia… Pozdravljamo se s Ibrahimom koji za čitatelje Večernjega lista piše i poruku na arapskom jeziku. Putujemo u Izrael, ništa manje zanimljiv od Jordana.
