Slučaj je htio da ovih dana prođemo i jugom Hercegovine i dodatno se uvjerimo u razmjere suše na drveću i zemlji. Suša je svoj neizbrisivi pečat ostavila i u zapadnoj Hercegovini, ali nam se učinilo da je u zaleđu Neuma još vidljivije. Krošnje poslovično izdržljivog klena (narodski kljena) dobile su krvavu boju, zemlja je “saptisala” (usahla), trava, ako negdje ima od nje tragova, odavno požutjela, grožđe se “čerezi” (pretvara u grožđice), tako da su ga i oni koji su planirali čekati kišu da ga opere prisiljeni brati. Takvo grožđe obiluje šećerom, ali otoka će biti znatno manja od uobičajene, tako da će biti i suhih bačava. Pčela nema ni za lijeka jer u trenutačnom prirodnom okružju za njih nema “posla”. Masline uvenule…, piše Večernji list BiH.
Suša iz 1952.
Stariji, a posebice mlađi vele – nikad ovako. Premda je uz tekst potpisani napunio dosta ljeta, ne sjeća se da se u srpnju, a posebice kolovozu, ni jedan dan temperatura nije spuštala ispod tridesetog podjeljka! Međutim, nije da nije u prošlosti bilo vruće. Od 85-godišnjeg Vencela Alpeze iz Ledinca kod Gruda doznali smo da je za narod ubitačan bio početak pedesetih godina prošlog stoljeća. “Bilo je jakih suša. Sjećam se, velika je suša bila 1950. godine, a još veća 1952. Šest mjeseci nije bilo kiše, pala je početkom travnja, a zatim dan po Svetoj Tereziji (2. listopada, kada je svetkovina na Ledincu, op. a.). To je bila muka. Rađena zemlja ispucala, noge u nju upadaju. Išli su ljudi na Baran (grudsko, poslovično sušno polje, op. a.), kopati bunare kako bi došli do vode. Žene su s burilima kilometrima išle po vodu. Danas barem ima vode”, kaže Vencel te podsjeća da je i 1951. za narod bila ubitačna: “Posadio se duhan, krumpiri okopali, gora olistala, a 14. 5. obnoć udario mraz. Danju okopao krumpire, ujutro došao - nema ništa, mraz sve odnio. Gora se usmrdjela, mraz odnio mlade grane… Svašta čovjek pamti”, zaključuje Venco, kako ga zovu znanci.
Još “opačija”, kako narod kaže, bila je 1917. godina, tzv. Veliki rat, a kiše nije bilo također šest mjeseci, od 6. travnja do 7. listopada. Još s proljeća umiralo se od gladi. Najviše umrlih bilo je u Drinovcima (Grude) - 41 osoba, Ružićima 21, Tihaljini 14 (sve općina Grude), Humcu (Ljubuški) 11, Međugorju (Čitluk) 10… (Halid Sadiković, Ljubuški memento, str. 261., Sarajevo, 2018.). Nije samo bilo zlih godina nego i vrelih. Zahvaljujući susretljivosti službenika Meteorološke postaje u Mostaru (čije ime na tom materijalu nije zabilježeno), još uvijek ratne 1994. dobih na strojopisu otkucanu brošuru u kojoj su navedeni temperaturni rekordi za Mostar od 1901. do 1958. godine.
Koliko smo upratili, ti rekordi, srećom, nisu oboreni, a nadamo se da i neće. Najviša temperatura u spomenutom intervalu u Mostaru, od 46,2 Celzijeva stupnja, izmjerena je 31. 7. 1901. godine. Najviša temperatura u kolovozu izmjerena je 10. tog mjeseca 1922. godine, a iznosila je 44,3 Celzijeva stupnja, dok je rujanski rekord izmjeren prvog dana u tom mjesecu 1902. godine.
Meteorološke postaje
Podataka o tadašnjim toplinskim udarima nema, pa time otpada usporedba nekad i danas. Počeci rada meteorološke službe u Hercegovini počinju 1886. godine kada su, uz Mostar, u Hercegovini meteorološke postaje dobili Humac (Ljubuški) i Široki Brijeg. Godine 1889. osniva se Meteorološka postaja u Ružićima (Grude). Sve meteorološke postaje bile su u nadležnosti Zemaljske uprave u Sarajevu. Nije da nikad nije bilo i visokih temperatura, samo je ljudsko pamćenje kratko. Laički bi se moglo zaključiti da su visoke temperature početkom dvadesetog stoljeća bile posljedica golog kamenjara. U međuvremenu se dobar dio krša pošumio, što sigurno utječe na klimu. Međutim, ako nastavimo paliti kraške šume kao ove i proteklih godina, onda su ona 46,2 stupnja izgledna u dogledno vrijeme
Otvori KEKS Pay
