Večernji List - najnovije vijesti iz Bosne i Hercegovine, svijeta, sporta, kulture i showbiza
Naslovnica Vijesti

Fra Iko: U mislima mi još odjekuje plač supruga i djece koji su na put prije Božića morali ispratiti muževe i očeve...

19. prosinca 2018. u 18:00 0 komentara 583 prikaza
Pogledajte galeriju 1/2

Iako je prošlo već četvrt stoljeća, sjećanja na konvoj “Bijeli put” ostala su mi duboko duboko urezana u sjećanja, počinje za Večernji list priču fra Iko Skoko, jedan od suorganizatora humanitarne akcije za Novu Bilu i Bosnu Srebrenu te 1993. godine.

- Bijeli put se pripremao u Ilici i na Zapadnom željezničkom kolodvoru kada je dogvoreno da se prema Bosni krene 10. prosinca. Tako je i bilo. Krenuli smo točno u podne. Liječnici, medicinari, franjevci i novinari s vozačima oko pedeset kamiona punih hranom nakon blagoslova biskupa mons. Josipa Jezerinca pošli su prema Bosni Srebrenoj.

Neizvjesnost posvuda

Putem se konvoj povećao i svaki susret s našim ljudima nosio je neku posebnost i sjećanje, a svaki put kojim smo prolazili nosio je neizvjesnost - priča nam fra Iko. - Posebno mi se urezalo u sjećanje, nastavlja fra Iko, kada smo napuštali Ramu i kretali se prema Pavlovici. Neki “ljudi” su zaustavili konvoj i napali novinarku Silvanu Menđušić, oduzeli joj kameru, čak su je i nožem po vratu zarezali... No, sve prepreke, boli, koje smo proživjeli putem, ublažene su, mogu reći, nestale, kada smo stigli na odredište tog 20. prosinca. Tisuće ljudi dočekale su nas sa suzama, oduševljenjem i radošću, a dobrodošliu nam je poželio i fra Franjo Grebenar, župnik Nove Bile. Treći susret koji je ostao u posebnom sjećanju jest susret vozača iz Lašvanske doline nakon više mjeseci sa svojim obiteljima, suprugama i djecom... kao i duboki jecaji i suze kada su ih ponovno morali napustiti prije Božića, sjeća se fra Iko. Naime, povratak konvoja bio je 22. prosinca 1993.

Svoje ratno iskustvo za Dnevnik.ba ispričala je i Kata Kesten iz sela Nula nadomak Travnik koja je s kućnog praga istjerana 18. 11. 1992. kada su Hrvate toga kraja protjerale srpske i snage tadašnje JNA. Kao prognanica stigla je u Novu Bilu, a svoj novi, privremeni, dom pronašla u jednoj od kuća u blizini crkve Duha Svetoga, crkve koja je danas simbol opstojnosti Hrvata u Lašvanskoj dolini, a koja je za vrijeme opsade 1993. bila bolnica za ranjenike.

Hranila i vojsku

U studenom 1992. godine u Novu Bilu je došla kao prognanica kada je hrvatski puk vlašićkog kraja protjeran od JNA. - Meni je tu kuću naša vojska dala, ispod mene je bilo rodilište gdje sam pomagala. Pomagala sam gdje god sam mogla, prvu noć kad sam došla pravila sam uljanicu - govori Kata o svom prognaničkom smještaju za Dnevnik.ba. U Novu Bilu dovezla je i svoje dvije krave, pet ovaca. Imala je i kokoši. - Zakoljem ovcu, pa malo sakrijem, podijelim, ispečem, onda zovnem vojsku da jede - priča Kata. Od studenog 1992. pa sve do veljače 1994. Kata je, zapravo, bila dobri duh bolnice - crkve u Novoj Biloj. Svakodnevno je donosila i po 200 litara vode ranjenicima s jednog bunara. Svi su bunari presušili te 1993.. Vode i struje nije bilo godinu dana u enklavama u Lašvanskoj dolini. - Naši ranjenici prvo su se smišćali u Gladniku i Bekavčevim kućama, ja idem tamo, nosim im hrane, vode, što sam imala, nosim i doktorima. I doktori su išli od kuće do kuće i liječili - priča Kata za Dnevnik.ba. Jednom je, tako, otišla i fra Zoranu Livančiću, ratnom tajniku bolnice - crkve i rekla mu da otvori crkvu za ranjenike i liječnike. - Nije prošlo malo, fra Zoran je i otvorio - kazala je. Crkva u Novoj Biloj ubrzo je postala najpoznatija improvizirana bolnica na europskom tlu nakon Drugog svjetskog rata u koju su svakodnevno dolazili ranjeni vojnici HVO-a.

Napišite prvi komentar!

Za komentiranje je potrebna prijava/registracija. Ako nemate korisnički račun, izaberite jedan od dva ponuđena načina i registrirajte se u par brzih koraka.