Ako europski romantizam, kao kompleksno razdoblje, osobito u književnosti, s obzirom na bitne sociokulturne, umjetničke i znanstvene te intelektualne odrednice uopće, dodirujući hrvatski romantizam, potiče narodnopreporodno buđenje, samopouzdanje i svijest o sebi, o snazi narodnoga blaga i narodnoga stvaralaštva, “jezika i duha”, jača i oblikuje “odrastanje naroda u modernu naciju”, sve u cilju društvenoga napretka, onda je fra Grgo Martić, ponikao u BiH - “Ljubomir Martić, ilir iz Hercegovine”, svojim djelovanjem istinski narodnopreporodni protagonist i veliki zaslužnik novoga doba u kojem se nezaustavljivo budi potreba za slobodom, dostojanstvom, znanjem, stvaralaštvom i demokratskim odnosima po čovjekovoj mjeri.
Fra Grgo Martić rođen je u Rastovači kod Posušja (24. siječnja 1822.). Kao osmogodišnjaku umire mu otac pa stric Rade skrbi o šestero siročadi. Majka mu Jela Kukulj iz Vinjana, često se navodi, u srodstvu je s I. Kukuljevićem Sakcinskim. Na školovanje odlazi u samostan u Kreševu, gdje je završio osnovnu školu, započinje i gimnazijsko obrazovanje te stupa u franjevački red. Školovanje nastavlja u Požegi, a onda u Zagrebu studira filozofiju, gdje se upoznao s Lj. Gajem i drugim ilircima; zatim ide u Stolni Biograd (Székesfehérvár) na studij teologije. Svećenikom je postao 1844. godine.
Najprije biva tri godine kapelan i župnik u Sarajevu, zatim odlazi u Novi Šeher pa se opet vraća u Sarajevo, boraveći tu od 1856. do 1878., s tim da je nekoliko puta nakratko bio u Bugarskoj i Rumunjskoj. Kao profesor mladim franjevcima u Kreševu službuje oko tri godine te opet biva župnik u Novom Šeheru. Nakon dolaska Austro-Ugarske odlazi u Kreševo gdje je živio do konca života. U Kreševu je 1905. godine umro i pokopan.
Premda je ostvario velika postignuća i na političkom polju - “nije bio na vlasti, bio je pri vlasti”, kako reče fra I. Gavran, zatim na pedagoškome i kulturnome također (predavao je u školi, pisao udžbenike i rječnike), ali književni rad najvažnije je područje kojim se bavio punih 60 godina i postao najplodnijim hrvatskim piscem u 19. stoljeću u BiH. Napisao je više od 100 tisuća stihova i nekoliko proznih djela. Za studija u Zagrebu, kako je i spomenuto, ušao je u ilirsko društvo oduševljen tim pokretom te postao ugledni hrvatski narodni preporoditelj djelujući ponajviše u BiH, često pod pseudonimima Ljubomir Martić, ilir iz Hercegovine, Radovan, Neznan Poznanović i dr.
Kad je riječ o njegovu djelu u stihovima, najpoznatiji su “Osvetnici” koji se sastoje od 7 ciklusa u kojima govori o borbi s Turcima u 19. stoljeću. Tu su i “Posvetnici”, znatno kraće djelo, gdje slavi vjerske dostojanstvenike i svece, osobito svetoga Franju. Poznate su mu mnoge prigodnice i svojevrsni putopisi u stihu.
Njegovo najvažnije djelo napisano u prozi “Zapamćenja”, uz povijesno-dokumentarističku, domoljubno-preporodnu i etnografsku vrijednost, odlikuje se i nizom uspjelih književno-umjetnički ostvarenih mjesta.
Martićev opus sastavljen od sljedećih djela: “Slavodobitnica svijetlomu gospodaru Omer-paši” (epska pjesma, 1852.); “Narodne pjesme bosanske i hercegovačke” (s I. F. Jukićem), I, 1858.; “Osvetnici”, I-II (ep, 1861./65.), IV (1878.), V (1881.), VI (1881.), VII (1883.); “Početni zemljopis za katoličke učionice u Bosni” (1871.); “Putovanje u Dubrovnik iz Kreševa god. 1882.” (epska pjesma, 1884.); “Narodne pjesme o boju na Kosovu godine 1389.” (1886.); “Obrana Biograda godine 1456.” (ep, 1887.); “Pjesnička djela fra Grge Martića”, 1-7 (1888.); “Pjesnička djela fra Grge Martića”, I (1893.); “Zapamćenja”/1829. – 1878., po kazivanju autora zabilježio Janko Koharić (1906.); “Izabrani spisi” (1956.); “Izabrana djela”, 3 sveska, (Sarajevo, Svjetlost, 1991.) prate različiti kritičarski sudovi, često i kontradiktorni. Najprije su mu djela zasuta pohvalama i oduševljenjem kritičara poput Jakše Čedomila i Nikole Andrića, a nakon određenoga vremena vidi se kako riječ kritike postaje suzdržanija i manje laskava (Tugomil Alaupović), da bi poslije toga profesor Antun Barac književnome djelu Grge Martića zanijekao književnu i umjetničku (estetsku) vrijednost, doduše naglašavajući pritom povijesno-dokumentarnu, kulturološku odrednicu.
S obzirom na položaj književnosti u društvu u prošlosti, pa i u 19. stoljeću, pri tome misleći na njezinu utilitarnu zadaću u okviru šire “društvene funkcije književnosti”, nije se davala veća pozornost njezinoj estetskoj ostvarenosti niti se književnost pak primarno promatrala kao umjetnina (umjetnost riječi). Nakon pozitivizma, a osobito nastupom I. moderne u 2. polovini 19. i prvim godinama 20. stoljeća, književnost se sve više emancipira kao umjetnost, sve se više lišava utilitarnih zadaća (političkih, ideoloških, etičkih, pedagoških, socijalnih i sl.) težeći književnoumjetničkoj punini. Stoga ni Martićevo djelo ne možemo gledati izvan toga utilitarnog okvira, izvan vremena u kojemu je nastalo i recipirano kao takvo. Dakle, u poimanju i interpretaciji djela uz sinkronijski pristup s aktualna zrenika, valja se držati i dijakronijskoga motrišta, povijesnoga slijeda, kako bismo ga cjelovitije i potpunije tumačili i doživljavali.
Fra Grgo Martić, hrvatski narodni preporoditelj iz BiH, svim je svojim ljudskim, vjerskim, kulturnim, političkim i uopće društvenim prinosima, vođen franjevačkim geslom - mir i dobro - odlučno, neumorno i zanosno cijeloga svoga radnoga vijeka djelovao na korist svoga naroda i drugih naroda u BiH. Vrlo komunikativan, razborit i marljiv, izrazito obrazovan (znao je šest stranih jezika), susretljiv i snošljiv, u preporodnom zanosu i franjevačkoj ustrajnosti, uspješno je obavljao zadane vjerske, kulturno-prosvjetne i diplomatske poslove, poticao i umješno održavao međuljudske odnose te iznalazio optimalna rješenja, za što je dobivao priznanja i pohvale te postao “jedna od rijetkih ličnosti bosanske prošlosti, ličnost svestrana i velika po svom značenju za sudbinu napaćene kršćanske raje”. (Ljubomir Maraković)
U mladosti je zastupao ideju ilirizma, osobito upoznavši Ljudevita Gaja, Vjekoslava Babukića, Bogoslava Šuleka i druge ilirce za vrijeme studija filozofije u Zagrebu. Slijedio je ilirizam kao društveno-politički i kulturni pokret,i to kao široko zasnovanu, naprednu i prihvatljivu “južnoslavensku uzajamnost” kako bi se afirmacijom svih naroda u tome ilirskom kolu došlo do samostalnosti i slobode svakoga od njih. Dakle, ilirizam kao pokret kojim se stječe ravnopravnost, neovisnost i slobodan razvitak svakoga južnoslavenskog naroda, a nikako savez koji pokazuje znakove hegemonizma pojedinih zemalja, što će činiti nametnuti režim u dvjema jugoslavenskim državnim zajednicama u kasnijem razdoblju.
Prateći interese i tendencije velikih sila na međunarodnome, ali i odnose i zbivanja na domaćemu planu, svoje je prosudbe zasnivao na širokom ilirskom programu, što je pisanim prilozima pokazivao u mnogim glasilima, osobito onima srpske provenijencije, kao i brojnim konkretnim postupcima praktičnoga sociopolitičkog i kulturnoga djelovanja. Ali, kad je zapazio kako se Bosnom širi velikosrpska promidžba, a osobito kad je poslije 1860. godine čuo o prisvajanju Bosne “za Dušanovo carstvo”, što napominje u svojim “Zapamćenjima”, on odlučno odbacuje takvu politiku, hladi se i prema ilirizmu i južnoslavenskoj ideologiji i sve više prihvaća hrvatsku državotvornu, pravašku ideologiju. Njegova poznata domoljubna izreka iz 1860. glasi:
”Teško narodu bez ljubavi bratske, kao Bosni bez zemlje Hrvatske.”
Bio je u samome franjevačkom vrhu s onima koji su se protivili političkome planu pripajanja BiH Srbiji i Crnoj Gori te se zalagao za priključenje BiH Hrvatskoj, dakako, u okviru Austro-Ugarske.
U to je vrijeme, pokazujući simpatije prema tom carstvu, uživao veliko povjerenje austrougarske politike. Međutim, zbog očitih velikosrpskih pretenzija, ali i austrougarskih kalkulacija, kao i niza pogrešaka i nedosljednosti hrvatske politike, on će odmah nakon Berlinskoga kongresa (1878.) napustiti političku djelatnost i povući se u mir kreševskoga samostana.
Kad je s Berlinskoga kongresa ministar Andrassy poslao brzojav austrijskom generalnom konzulu u Sarajevo, u kojem traži da se provjeri tvrdnja srpskih političara kako nitko u Bosni ne želi Austriju, pa čak ni katolici, taj je konzul trebao od katoličkoga zastupnika u Bosni, a to je bio Grgo Martić, dobiti istiniti odgovor. Naime, Franjevačka provincija zastupnikom kod turske uprave u Bosni imenovala je Martića zbog njegove komunikativne umješnosti i političke mudrosti. Na taj zahtjev Martić je odmah dao pismenu izjavu protiv srpskih nakana u kojoj, uz ostalo, stoji: “Srbija iza sedamdeset godina svoje uprave u svojoj zemlji nije napredovala” te da je “tako intolerantna prema katoličanstvu, da dosada nije dozvolila sagraditi nijednu katoličku crkvu”. Vjerojatno da ta izjava o negativnostima srpske države nije bila presudna za konačnu odluku Berlinskoga kongresa o BiH kojom Austro-Ugarska preuzima upravu nad njom, ali ona zorno pokazuje Martićevo političko stajalište u tome vremenu (i Strossmayer i Rački jako su zamjerili Martiću na toj izjavi o neprihvatljivosti velikosrpskih političkih težnji). Međutim, i u javnome i u privatnom suživotu sa Srbima u BiH bio je iznimno tolerantan i susretljiv, o čemu govori npr. Martićev dirljiv postupak prema konzulu Atanackoviću kada je bio na smrtnoj postelji, prema Hadži-Kovi Despiću moleći se Bogu za njega u pravoslavnoj crkvi; podsjetimo i na obranu Vase Pelagića, pohvale pravoslavnoj crkvi u Mostaru i druga brojna djela kojima pokazuje praštanje, ljubav i dobro.
Kako prema pravoslavcima tako i prema muslimanima bio je susretljiv, pažljiv, prijateljski i dobrosusjedski raspoložen djelujući otvoreno i dobrohotno, sav u službi čovjeka pritisnuta teškim zulumom - kao trajnim znakom života u BiH. •
