Darijana Filipović, dopredsjednica Hrvatske demokratske zajednice Bosne i Hercegovine, zastupnica u Zastupničkom domu Parlamentarne skupštine Bosne i Hercegovine i kandidatkinja za hrvatsku članicu Predsjedništva Bosne i Hercegovine, gostovala je u Dnevniku Plus RTV Herceg Bosne.
Filipović je tijekom gostovanja govorila o tome kako vidi djelovanje hrvatskog člana Predsjedništva Bosne i Hercegovine, uključujući diplomatsko-konzularnu mrežu i mogućnost otvaranja Ureda hrvatskog člana Predsjedništva u Mostaru. Osvrnula se i na očekivanja od novog saziva Vijeća ministara i nastavak europskog puta Bosne i Hercegovine, odnose sa Sjedinjenim Američkim Državama i Republikom Hrvatskom, pitanje državne imovine, nove izborne tehnologije, položaj hrvatskoga naroda i legitimno predstavljanje, izmjene Izbornog zakona te ulogu Ureda visokog predstavnika.
Razgovor prenosimo u nastavku.
Bili ste u SAD-u. Imali ste brojne susrete. Kako ste zadovoljni ovim održanim sastankom?
Susreti u Sjedinjenim Američkim Državama, u State Departmentu i u Bijeloj kući, koje smo imali, bili su susreti u kojima gradite odnose. Razgovarali smo o političkoj stabilnosti Bosne i Hercegovine. Razgovarali smo o ravnopravnosti hrvatskoga naroda u Bosni i Hercegovini, ali isto tako razgovarali smo o konkretnim projektima vezanim za energetski sektor, o mogućnosti novih američkih investicija i projekata u Bosni i Hercegovini, tako da su ti susreti bili jako dobri i zadovoljavajući.
Neki mediji su plasirali informacije da je riječ o turističkom izletu pa da ste se sastali s nižerangiranim diplomatima State Departmenta. Međutim, zapravo je riječ o ljudima koji su zaduženi za ovaj dio Europe.
Točno tako, riječ je o ljudima u State Departmentu i Bijeloj kući koji prate ovaj dio jugoistoka Europe, koji prate Bosnu i Hercegovinu. Takve kvalifikacije koje dolaze iz Bosne i Hercegovine o ljudima koji sjede u institucijama u aktualnoj administraciji Sjedinjenih Američkih Država više govore o nama samima nego o njima.
Jesu li američki dužnosnici upoznati s onim što se konkretno događa ovdje u Bosni i Hercegovini?
Moj je posao bio tamo, odnosno naš – sa mnom je bio ministar Davor Bunoza i izaslanstvo - da objasnimo situaciju u Bosni i Hercegovini, pogotovo ovaj dio koji je meni bio važan, pitanje ravnopravnosti hrvatskoga naroda u Bosni i Hercegovini, da objasnimo dužnosnicima u Sjedinjenim Američkim Državama da to nije privilegija jednog naroda, da se zapravo radi o demokratskom pravu i da, kad imate situaciju u kojoj jedan narod bira drugom narodu predstavnike, onda u Bosni i Hercegovini imate demokratski problem. U stvari, na takav način smo i mi objašnjavali poziciju ravnopravnosti i onda je lako bilo i razumjeti tu poziciju. Jer kad postavite pitanje je li demokratski da jedan narod bira drugome predstavnike, ako je odgovor „nije“, onda smo se razumjeli.
Jeste li dobili odgovor na pitanje kakva je budućnost Ureda visokog predstavnika u Bosni i Hercegovini?
Mi nismo razgovarali o budućnosti Ureda visokog predstavnika u Bosni i Hercegovini, ali razgovarali smo o instituciji Ureda visokog predstavnika u Bosni i Hercegovini, o tome na koji način hrvatski narod vidi tu poziciju, što je sve zadnjih godina obilježilo Ured visokog predstavnika. Znamo za brojne odluke koje je donosio Christian Schmidt i, naravno, razgovarali smo o tome kako je dosad postojala nemogućnost, odnosno nije postojala mogućnost dogovora između Europske unije i Sjedinjenih Američkih Država o tome tko bi trebao biti visoki predstavnik i koliko to zapravo utječe na funkcionalnost, odnosno funkcionalnost Bosne i Hercegovine.
Iz vaše perspektive, je li stiglo vrijeme da se zatvori Ured visokog predstavnika?
Mi to govorimo već dugi niz godina. Trideset godina nakon Daytona, a znamo da je Ured visokog predstavnika institucija koja je nastala u poslijeratnom mirovnom angažmanu, sasvim je legitimno otvoriti to pitanje: je li vrijeme da domaće institucije i domaći legitimno izabrani politički predstavnici preuzmu punu odgovornost za funkcioniranje ove zemlje. To smo naglašavali više puta, čak i s pozicije hrvatskoga naroda koji ima vrlo konkretna i negativna iskustva s pojedinim odlukama visokih predstavnika koje su u zadnjih petnaestak, dvadeset godina išle na štetu upravo hrvatske pozicije u Bosni i Hercegovini. Ono što nama svima treba u Bosni i Hercegovini je više domaćeg dogovora i više domaće odgovornosti, a onda i da domaća politika pokaže da zapravo Ured visokog predstavnika ovdje više nije ni potreban.
Max Primorac iz Zaklade Heritage nazvao je vaš posjet povijesnim i rekao da je Washington prvi put čuo glas Hrvata iz Bosne i Hercegovine.
Pa dobro, mislim da bi svi ljudi koji razumiju diplomatske odnose, koji razumiju ulogu i važnost administracije Sjedinjenih Američkih Država i koji razumiju, odnosno zagovaraju interese hrvatskog naroda u Bosni i Hercegovini, kao i interes stabilne Bosne i Hercegovine, takav jedan posjet ocijenili ili tako ili približno tako. Gospodin Primorac, znam, jako je cijenjen i ugledan u aktualnoj američkoj administraciji i zato mi je drago da je na takav način komentirao i ovaj naš susret.
Kada govorimo o posjetu SAD-u, rekli ste da ste razgovarali o gospodarskoj suradnji. Međutim, ono što koči gospodarstvo u Bosni i Hercegovini jest pitanje rješavanja državne imovine. Brojni su projekti na čekanju.
Državna imovina sigurno je jedno od pitanja koje je aktualno zadnjih godina, a posebno je postalo aktualno nakon Schmidtove odluke o zabrani raspolaganja državnom imovinom, što je dovelo do problema, odnosno do nemogućnosti gospodarskog razvoja lokalnih jedinica, gradova i općina, ali i nekih velikih infrastrukturnih projekata, kao što je Južna plinska interkonekcija, Koridor Vc itd. Ono što je meni posebno problematično, da tako kažem, jest što u zadnje vrijeme primjećujem da se pitanje državne imovine stavlja u kontekst ili pokušava staviti u korist političkih procesa centralizacije u Bosni i Hercegovini. To nimalo nije dobro. Dakle, Bosna i Hercegovina treba imati imovinu koja je njoj potrebna da bi izvršavala svoje ustavne nadležnosti, ali isto tako županije, općine i gradovi moraju imati mogućnost raspolagati imovinom koja je njima potrebna za njihov razvoj i investicije, za poslovne zone, za energetiku i za nova radna mjesta. Prema tome, svaki model koji podrazumijeva da se iz jednog centra odlučuje o svakom razvojnom projektu eliminirao bi ili, u najmanju ruku, smanjio mogućnost općinama i gradovima da sami odlučuju o vlastitom razvoju i zato sam ja protiv takve vrste centralizacije i po pitanju državne imovine, ali u isto vrijeme sam i protiv zloupotrebe javne imovine jer mislim da svaki zakon treba vrijediti jednako za svakoga.
Možda se ovdje postavlja dilema ili se barem pokušava stvoriti lažna dilema jesmo li za red ili za decentralizaciju, ali mislim da možemo dobiti oboje jer nam je potreban Zakon o državnoj imovini koji, u skladu s ustavnim nadležnostima, jasno definira kojoj razini vlasti što pripada i da državnu imovinu stavi u funkciju razvoja Bosne i Hercegovine, jer, opet kažem, državna imovina treba biti resurs razvoja cijele Bosne i Hercegovine, a nikako ne smije postati alat za centralizaciju Bosne i Hercegovine. Čak vidim u zadnje vrijeme da su i pojedine političke opcije iz oporbe unutar hrvatskoga biračkog tijela na neki način prihvatile ili možda iz neznanja nasjele na jednu takvu priču. Jer sigurno nije slabljenje Bosne i Hercegovine ako se jačaju njezine lokalne jedinice, općine i gradovi.
Može li doći do kompromisa kada je u pitanju Zakon o državnoj imovini? Može li se pronaći neko rješenje kako bi se konačno riješio ovaj problem?
Dosad se to nije uspjelo naći. To vidite, evidentno, kažem opet, i problem je nastao oko te Schmidtove odluke o zabrani raspolaganja koja se tumačila na različite načine, ali ponavljam da je rješenje upravo u Ustavu i ustavnim odredbama i ustavnim nadležnostima.
Još jedan izborni ciklus nas čeka, a kampanja je već krenula. Međutim, ono što boli, da tako kažemo, hrvatski narod u Bosni i Hercegovini i dalje je mogućnost da mu netko drugi bira člana Predsjedništva, ali i ostale predstavnike u vlasti.
Dakle, to je ono što govorimo već zadnjih šesnaest godina, otkad imamo nelegitimne predstavnike u vlasti na pozicijama koje pripadaju hrvatskom narodu. Legitimno predstavljanje je pravo koje je definirano Ustavom svim konstitutivnim narodima i upravo proizlazi iz tog statusa konstitutivnosti. Ustav je to pravo definirao, ali nije definirao način. Taj način je ostavio Izbornom zakonu. I upravo zbog toga što postoje manjkavosti, odnosno rupe, ako hoćete, u Izbornom zakonu, događa se da jedan narod, brojniji, može drugom narodu, koji je manje brojan, izabrati predstavnike, konkretno u Predsjedništvu Bosne i Hercegovine, ali isto tako i u Domovima naroda. I upravo to je naša težnja i naša politika koju zagovaram zadnjih petnaestak godina, da kroz izmjenu Izbornog zakona eliminiramo, otklonimo te mogućnosti kako bi hrvatski narod bio posve ravnopravan u Bosni i Hercegovini, a onda i Bosna i Hercegovina bila stabilnija i sigurnija.
Ali, s druge strane, ne dolazimo do sluha. Bilo je različitih dogovora, pokušaja. Neumski pregovori, Mostarski sporazum, sve je ostalo mrtvo slovo na papiru.
Istina, ostalo je mrtvo slovo na papiru i tim je veća naša obveza da već u sljedećem izbornom ciklusu nastavimo raditi na tom pitanju.
Po prvi put očekuju nas i nove izborne tehnologije. Što očekujete, kako će se sve to odvijati na terenu?
Pitanje izbornih tehnologija s jedne strane je vrlo važno pitanje, a s druge strane i vrlo teško pitanje. Kada kažem važno pitanje, onda mislim na to da će izborne tehnologije sigurno biti nešto što će definirati izborni proces na sam izborni dan. I u tom kontekstu ja osobno sam za svaki vid uvođenja tehnologija u izborni proces koji osigurava transparentan izborni proces, ali, s druge strane, kažem da je to teško pitanje iz razloga što se stvorilo jedno ozračje, jedan ambijent u kojem je svako propitivanje bilo kakve odluke Središnjeg izbornog povjerenstva oko primjene tehnologija zapravo pokušaj da se nekoga označi kao nekoga tko nije za transparentan izborni proces, a zaista mislim da se u javnoj raspravi, u političkoj raspravi, u javnom diskursu trebaju otvoriti sva ona pitanja koja će sutra dočekati sve građane koji dođu na biračko mjesto. Tako da, kada pričamo o zaštiti osobnih podataka, kada pričamo o zakonskom izgledu izbornog listića, kada pričamo o vremenu izborne transakcije, odnosno vremenu glasovanja koje će možda sutra ljudima biti problem na izbornim mjestima, mislim da su to sve vrlo važna pitanja koja je trebalo otvoriti. Osobno se nadam da će izborni dan proteći onako kako treba proteći i da će izborni proces imati svoj integritet, ali to je definitivno na Središnjem izbornom povjerenstvu, čija je osnovna zakonska nadležnost osigurati legitimitet izbornog dana. Ono što je najvažnije jest da svaki glas koji je zakonito dan bude pravilno evidentiran.
Spomenuli ste maloprije izmjene Izbornog zakona. Međutim, stječe se dojam da se više ne spominju izmjene Izbornog zakona kada se govori o preustroju unutar Federacije. Sve se više govori o trećem entitetu, ali i sve više o hrvatskoj izbornoj jedinici. To više nije tabu tema.
Pa odavno to nije tabu tema, jer ono što sam ja govorila više puta u javnosti jest da svaki narod u Bosni i Hercegovini ima pravo govoriti, promišljati o možda njemu potencijalno najpoželjnijem ustavnom uređenju Bosne i Hercegovine. Ako je to dopušteno i bošnjačkom narodu i srpskom narodu, onda ne vidim nijedan razlog, niti ću dopustiti da se hrvatskom narodu uskraćuje takvo pravo. Tako da i rasprave o preustroju Federacije, o novim izbornim jedinicama, pa, ako hoćete, i o teritorijalnim izbornim jedinicama, moraju biti nešto što je dopušteno svima, ali ozbiljna politika zna da su takve rasprave dugoročne ustavne rasprave i da bi bilo najjednostavnije kroz promjenu Izbornog zakona riješiti legitimno predstavljanje i u Predsjedništvu Bosne i Hercegovine i u Domovima naroda.
Kada govorimo o izbornoj jedinici, često u bošnjačkim medijima bošnjački političari plaše vlastiti narod izbornom jedinicom, ali to je zapravo nešto što traje samo 12 sati, ujutro od sedam do navečer 19, dok se birališta ne zatvore.
Tako je. To su neka od mogućih predviđenih rješenja kroz izmjene Izbornog zakona, uspostavljanjem tzv. ad hoc izbornih jedinica koje bi riješile ove probleme o kojima mi govorimo.
I Ustavni, odnosno Europski sud u posljednjim presudama ne vidi tu ništa sporno?
Da, Europski sud je rekao da u Bosni i Hercegovini može biti bezbroj ili više izbornih jedinica koje će osigurati da se provodi Ustav onako kako je to zapisano.
A malo o suradnji kada je u pitanju vlast s Trojkom na razini Federacije, na razini Vijeća ministara. Kako biste vi ocijenili ovaj mandat koji je iza vas? Je li se moglo više učiniti?
Kada smo imali političke volje i kada smo imali dogovor, napravili smo iskorake. Kada smo koristili ta naša partnerstva za međusobne obračune i za skupljanje nekakvih dnevnih političkih poena, tu smo stali. Imali smo zastoj i to je evidentno na puno primjera.
Taj iskorak je napravljen na razini Vijeća ministara u smislu europskog puta Bosne i Hercegovine, ali isto tako i na razini Federacije u brojnim infrastrukturnim i razvojnim projektima. To će i onaj tko površno prati prilike u Bosni i Hercegovini, ako je pošten, tako će i reći. Tako da je suradnja s Trojkom imala svoje pozitivne, naravno, iskorake. Opet kažem, kada su počeli neki međusobni stranački obračuni, tu je sve stalo.
Ono što je važno jest da uopće nije bitno je li koalicija s Trojkom ili koalicija s bilo kojim drugim političkim predstavnicima nekih drugih političkih opcija. Nama je partner svatko onaj tko dobije legitimitet kroz izbornu volju na izborima u svom narodu, odnosno u svom biračkom tijelu. Nama će sigurno biti sugovornici za sve ono što trebamo raditi u sljedeće četiri godine.
A to se odnosi i na ovaj novi saziv koji će uslijediti nakon ovog izbornog ciklusa?
Apsolutno.
Kada govorite o europskom putu Bosne i Hercegovine, tu je učinjen jedan određeni korak prema naprijed. Međutim, bilo je određenih zastoja. Puno je tu pomogao i hrvatski premijer, gospodin Andrej Plenković, koji je doveo Ursulu von der Leyen u Sarajevo, ali i tadašnjeg premijera Nizozemske, koji je dosta bio skeptičan. No, njegova zemlja je bila dosta skeptična prema europskom putu Bosne i Hercegovine. Međutim, vidimo danas da često gospodina Plenkovića, ali i čitavu hrvatsku vladu, prozivaju za unutarnje miješanje u Bosnu i Hercegovinu. Kako vi na to gledate?
Gledam na način da Republika Hrvatska nije problem Bosne i Hercegovine. Republika Hrvatska je možda i najveća prilika Bosne i Hercegovine. Pogledajte ovih zadnjih dana, vidjeli ste požare koji su bili po Hercegovini. Republika Hrvatska je prva poslala kanadere da pomognu gasiti požar na terenu.
Sjetite se poplava koje su bile prije ove godine. Republika Hrvatska je jedna od prvih ponudila pomoć. Dakle, Republika Hrvatska je naš susjed, članica Europske unije i članica NATO-a, jedan od najvažnijih gospodarskih partnera Bosne i Hercegovine. To je zemlja kojoj je stabilna i europska Bosna i Hercegovina u njezinu vlastitom interesu. Tako ja gledam na Republiku Hrvatsku. Sigurno je zadnjih deset godina Republika Hrvatska uložila više od 500, skoro 550 milijuna financijske pomoći za Bosnu i Hercegovinu i pritom se ne gleda je li pomagala sredinama u kojima samo žive Hrvati, nego su korisnici tih projekata i Bošnjaci i Srbi i Hrvati. Tako da je ogroman doprinos Republike Hrvatske Bosni i Hercegovini. Vi ste rekli samo u jednom dijelu o pomoći europskom putu Bosne i Hercegovine, ali brojni su projekti koji svjedoče o pouzdanosti partnerstva koje imamo s Republikom Hrvatskom.
Ja sam vidjela i posljednjih dana da neke hrvatske političke opcije kažu: ne treba nam pomoć Republike Hrvatske. Ali kada se to analizira, s druge strane, možda je najbolje pitati stanovnike Ravnog treba li nam potpora Republike Hrvatske, koja je napravila cestu od Ravnog prema granici s Republikom Hrvatskom. Ili da možda pitamo Sveučilišnu kliničku bolnicu u Mostaru treba li nam pomoć ili možda Hrvatsko narodno kazalište treba li pomoć, ili stanovnike Čapljine, u kojoj Republika Hrvatska gradi most koji je njima potreban. Stanovnike Kiseljaka, ako hoćete, gdje je Republika Hrvatska izgradila Dom zdravlja u Kiseljaku koji koriste svi, u kojem se liječe svi, bilo koje nacionalnosti, ili stanovnike Žepča, gdje također Republika Hrvatska ima namjeru izgraditi Dom zdravlja. Ako ćete zadnjih dana u Mostaru, gdje smo imali problem sa subvencioniranjem vrtića u Mostaru, gdje je nakon naših razgovora konkretno ministar Alen Ružić ponudio svoju pomoć da subvencionira vrtiće u Mostaru. Te ljude treba pitati: roditelje, ljude koji se liječe, socijalno ugrožene koji se liječe u domovima za stare i nemoćne, treba li im pomoć Republike Hrvatske. Ja sam uvjerena da će ti ljudi odgovoriti.
Brojni su projekti sigurno od Posavine, Srednje Bosne i Hercegovine, a tu su i projekti za poslovne, odnosno privatne subjekte. Pomaže se i u razvoju poljoprivrede širom Bosne i Hercegovine.
Teško mi je odgovoriti na sve ove projekte u zadnjih deset godina u kojima je Vlada Republike Hrvatske iskazala pomoć, bez obzira radi li se o infrastrukturnim projektima, pomoći poljoprivredi, kulturi, zdravstvu, obrazovanju, socijalno ugroženima, ustanovama za djecu s poteškoćama, vjerskim župama, dakle, u svakoj sferi društvenog organiziranja u Bosni i Hercegovini ta pomoć je jako vidljiva i konkretna.
Hrvatska ste kandidatkinja za članicu Predsjedništva Bosne i Hercegovine. Ukoliko pobijedite i postanete hrvatska članica Predsjedništva, hoćete li otvoriti Ured hrvatskog člana Predsjedništva ovdje u Mostaru?
Hoću, jer tu i pripada.
Predsjedništvo imenuje veleposlanike. Tu smo imali različite manipulacije. Imali smo ljude koji su se od izbora do izbora različito izjašnjavali kako bi zauzeli veleposlanička mjesta. Kako gledate na to i hoće li Hrvati napokon ponovno imati svoje veleposlanike u Europi i svijetu gdje zaslužuju?
Upravo ta pozicija neimanja legitimnog hrvatskoga člana Predsjedništva u Bosni i Hercegovini odrazila se i na diplomatsko-konzularnu mrežu, gdje nismo imali svoje veleposlanike svih ovih godina. Naravno, ta diplomatska mreža je puna potencijala i daleko je od onoga što bi trebala iskoristiti. Jedna od prvih aktivnosti u Predsjedništvu kada dođe na mjesto hrvatske članice Predsjedništva jest vratiti ravnotežu upravo u tu diplomatsko-konzularnu mrežu.
Upoznat ćete stare veleposlanike, imenovati nove?
Naravno.
Kao članica Predsjedništva sudjelujete u imenovanju Vijeća ministara. Što očekujete od novog saziva Vijeća ministara? Prije svega, zanima me tu europski put Bosne i Hercegovine.
Od novog saziva Vijeća ministara očekujem da krene točno ondje gdje smo mi stali u ovom sazivu kada se radi o europskom putu Bosne i Hercegovine. I ovaj saziv Vijeća ministara na čelu s gospođom Borjanom Krišto postavio je sebi visoku ambiciju za približavanje Bosne i Hercegovine Europskoj uniji. Tu smo napravili određene iskorake koje je Europska komisija, institucija Europske unije, prepoznala. Naravno da ova zadnja godina, koja je možda trebala biti i godina u kojoj ćemo postići najviše u smislu da donesemo ove zakone koji su nam bili preostali, koji su bili zahtjev Europske unije da otvorimo pregovore i otvorimo poglavlja s Europskom unijom, nije donijela ono što smo očekivali. To jednim dijelom pripisujem možda i ovoj godini koja je ranije ušla u fazu predizborne kampanje nego što je to bilo očekivano i realno. Ali kažem da idući saziv Vijeća ministara treba što žurnije i agilnije krenuti ondje gdje je ovaj saziv Vijeća ministara stao.
Tu sigurno nećete praviti probleme kao što najavljuju neki drugi ukoliko oni pobijede.
Mi očekujemo da se nakon izbora što prije formira vlast na svim razinama u Bosni i Hercegovini, prenosi HDZ BiH.
I za kraj, Slaven Kovačević. Mada se ne obraćate istom glasačkom tijelu, tražio je odgovore od vas. Je li gospodin general Slobodan Praljak zločinac?
Ma dobro kažete, ja nisam dužna odgovarati Slavenu Kovačeviću jer se uopće ne obraćamo istom biračkom tijelu. Ja se obraćam hrvatskom narodu u Bosni i Hercegovini. Ali, evo, već sada gospodin Kovačević traži neke odgovore. Ja ne mislim raspravljati s njim o bilo kakvim presudama Haškog suda. S njim mogu jedino raspredati o presudama Europskog suda za ljudska prava u Strasbourgu, koji je u ovoj svojoj posljednjoj presudi čak utvrdio da je Slaven Kovačević pokušao obmanuti taj sud.
Otvori KEKS Pay
