Kosovski dužnosnici Hashim Thaçi, Kadri Veseli, Rexhep Selimi i Jakup Krasniqi tijekom rata na Kosovu bili su među najvišim političkim i vojnim predstavnicima Oslobodilačke vojske Kosova (OVK), odnosno članovima njezina Glavnog stožera. Sva četvorica sada su prvostupanjski osuđena za ratne zločine, a njihova je kaznena odgovornost utvrđena na temelju doprinosa zajedničkoj zločinačkoj svrsi, odnosno zajedničkom zločinačkom pothvatu (UZP). Nepravomoćno su osuđeni odlukom Raspravnog panela Specijaliziranih vijeća Kosova u Haagu. Riječ je o nekoj vrsti inačice Haaškoga suda, a na čelu toga vijeća bio je američki sudac Charles L. Smith III. Interpretacija te presude političkog i medijskog Sarajeva bila je da se radi o presudi za ratne zločine, piše Večernji list BiH.
Nezadovoljstvo dijela
A nova interpretativna bravura prijevoda engleske pravne doktrine “joint criminal enterprise” u tamošnjoj javnosti ukazala se kao “zajednička kriminalna namjera”. Vidljivo je bilo nezadovoljstvo toga dijela publike izrekom presude. Nije se upuštalo ni u šire elaboracije i interpretacije što bi politički mogla predstavljati ta presuda. Krivotvoreno je, dakle, da se radi o “udruženom zločinačkom pothvatu”, nego je ponuđena fiktivnija verzija “zajedničke kriminalne namjere”. Ni jednom riječju nije navedeno, kao što je automatski slijedilo s objavom nekih drugih presuda, da je onda i samo Kosovo “zločinački pothvat”.
Ni jedne riječi. I to unatoč tome što je sud utvrdio njihovu kaznenu odgovornost i s obzirom na činjenicu da je Thaçi bio na čelu Političke uprave OVK-a, Veseli vodio Obavještajnu upravu, dok je Selimi bio na čelu Operativne uprave, a Krasniqi je, uz članstvo u Glavnom stožeru i Političkoj upravi, bio glasnogovornik i zamjenik zapovjednika OVK-a. Dakle, šef i zapovjednik vojne strukture OVK-a, ministar sigurnosti, obrane... Ništa.
Drugi slučaj, iako se ratni zločini i presude ne mogu uspoređivati, daje, međutim, posve drukčiji pogled istoj javnosti u Bosni i Hercegovini. A to je presuda šestorici hrvatskih dužnosnika Herceg Bosne. Najprije se odmah uz njihova imena stavlja “pridjev” UZP, nerijetko čak i svim Hrvatima u Bosni i Hercegovini. A Herceg Bosna se u interpretacijama proglašava zločinačkom tvorevinom.
Za Kosovo, međutim, vrijede drugi kriteriji. Vrlo je jednostavno dokučiti razloge zašto postoje dvostruki kriteriji.
Na UZP-u se u BiH u slučaju Hrvata inzistira kako bi se na tragu “moralne čistoće” iz protekloga rata ostvarila dominacija nad Hrvatima. Te je to oružje UZP-a bilo alibi za slučajeve otimanja političkih i drugih prava Hrvata. Slučaj “Komšić”, Dom naroda, preglasavanje...
No upravo su hrvatski znanstvenici i pravni stručnjaci jasno sam koncept UZP-a stavili na mjesto gdje pripada. U studiji “Teorija zajedničkog zločinačkog pothvata i međunarodno kazneno pravo – izazovi i kontroverze”, koju su izradili Igor Bojanić, Davor Derenčinović, Željko Horvatić, Davor Krapac i Maja Seršić, upozorava se na probleme koje takav koncept nosi. Studiju je 2011. objavila Akademija pravnih znanosti Hrvatske. Autori u deset završnih teza upozoravaju da je UZP suprotan načelu krivnje te da se širenjem odgovornosti približava krivnji zbog udruživanja. Problem vide i u tome što se namjera optuženika može izvoditi iz objektivnih okolnosti. Posebno upozoravaju na široku primjenu UZP-a na cijele političke i vojne strukture jer se time granica osobne odgovornosti može zamagliti.
Čitati pažljivo
Drugim riječima, sami autori studije upozoravaju da nije isto biti dio određene političke ili vojne strukture i osobno biti kazneno odgovoran za konkretan zločin. Upozoravaju i da široko postavljene optužnice mogu dovesti do “kolektivnog” optuživanja čitavih državnih i vojnih struktura.
Na kraju zaključuju da bi UZP trebalo zamijeniti drugim oblicima osobne kaznene odgovornosti. Upravo zato i ovu presudu četvorici čelnika OVK-a treba čitati pažljivo. Sud ih nije osudio zato što pripadaju kosovskom narodu ili OVK-u, nego zbog utvrđene individualne kaznene odgovornosti i njihova doprinosa zajedničkoj zločinačkoj svrsi. Presuda se odnosi na konkretne ratne zločine.
UZP nije dokazao ništa o karakteru borbe Hrvata u BiH ni Albanaca, nego je bio presuda pojedincima. Nije presuda politikama ili projektima.
Otvori KEKS Pay
