"Cijeli grad je bio ratna zona. Agresor je u to vrijeme bio u nekim dijelovima grada i na zapadnoj strani Neretve. Vidjeli smo odmah da je grad pun civila i strahovali da bi mogao doživjeti istu strašnu sudbinu kao i - Vukovar. Brzo smo se javili u Zapovjedništvo obrane grada i stavili se na raspolaganje". Tako svoje prve dojmove o borbenim djelovanjima u Mostaru na početku 1992., na području tadašnje Herceg Bosne započinje Mate Ćapin Bunker, hrvatski dragovoljac koji je na početku agresije došao iz Švedske jer je osjetio poziv domovine i potrebu stati u obranu vlastitog naroda. O tome je napisao autobiografsku knjigu "Put natrag - Slomio nas poziv domovine" u kojoj na vrlo jednostavan, pitak, razumljiv, gotovo produhovljen i krajnje iskren način piše s čime se suočio na ratištima u Hrvatskoj i BiH te kako mu je jednako težak, ako ne i teži, bio povratak u Švedsku.
Sjeverni logor
Mostarsko ratište bilo je iznimno surovo. Suborce, osim poginulih i kojima zahvaljuje te posvećuje knjigu, navodio je samo imenima. Najprije je s Dariom, Ambom i sada pokojnim Marijanom Fajfom. P izviđao u mostarskoj četvrti Donja Mahala, odmah ispod Huma: "U to vrijeme taj je dio grada bio 'mrtva zona' koju je JNA pokrivala jednim tenkom T-55, jednim četverocijevcem i dva mitraljeska gnijezda... Ulazili smo u naselja bez ljudi, zgrade su bile 'probušene' mecima i granatama". No, ipak su prvu operaciju izveli na Sjeverni logor, utvrdu JNA i spskih snaga u svibnju 1992., nakon što im se pridružila ekipa dobro obučenih i opremljenih momaka iz postrojbe "Zrinski" i bojne "Frankopan", koje je vodio pokojni njemački dragovoljac Thomas Linder. Uz Thomasa su bili sada pokojni Ante Luketić i još desetak momaka, od kojih su polovinu činili bivši pripadnici francuske Legije stranaca. Opisao je kako su prvi put pokušali neutralizirati bunker na obali Neretve u naselju Orlac. Ćapin je, nakon što je prošao obuku za specijalne izvidničke postrojbe, imao i snajper. "Točno u sedam sati počela je akcija. Gledam kroz okular tražeći metu, kad odjednom vidim kako s desne strane proleti granata ispaljena iz našeg RPG-a. Proleti i promaši svoj cilj. Dario je počeo paljbu na 'naš' bunker ispred nas i na bunker malo nadesno od nas - i na taj način pokrio i jedan i drugi. Ante je sjedio onako cool, opušteno, kao pravi. Dva metka sam ispalio kroz rupu u bunker, gdje sam vidio da dim izlazi", prisjeća se Mate Ćapin. Navodi kako su akciju ponovili 20. svibnja 1992. - i tada je poginuo Thomas Reimund Linder. Druga operacija koju opisuje Mate, kada je i dobio nadimak Bunker, odnosi se na osvajanje bunkera na Vrdima, sjeveroistočno od Mostara. "No, problem je bio što je između nas i njih bilo 200 metara čistine - taj je prostor bilo lako 'pokriti' dobro postavljenom strojnicom. Teren je bio dosta strm s obiju strana. Akciju smo pripremali u suradnji s domaćim snagama koje su trebale dati vatrenu podršku VBR-ovima i minobacačima", piše on i nastavlja kako je gotovo sam pretrčao i došao do prvog bunkera. Zapucao je iz Uzija, a s kolegama je bacio i bombe. "Začule su se detonacije ručnih bomba u bunkerima. Osvojili smo prvi bunker, a tada je iz druga dva po nama otvorena neprijateljska vatra. Razvio se pravi boj, momci su junački prihvatili borbu. U tom trenutku do mene je, psujući, stigao Marko, bio je ljut kao pas zbog neusklađenosti u napadu. Josip B. mi u prolazu dobaci: - Daj, Bunkeru, ostavi nešto i za nas!", napisao je.
Šaškor zapovijedao
Njegov tadašnji zapovjednik bio je Ante Šaškor koji ga je nakon toga poslao s kolegama u izviđanje uz Neretvu od hidroelektrane Salakovac prema selu Drežnica, desetak kilometara prema sjeveru. Ponovno su poslani na intervenciju na Vrde te su se našli usred novoga napada bošnjačke Armije BiH. "U tom trenutku dolazi netko iz Zapovjedništva i javlja nam kako je u tijeku neprijateljski napad i kako je prvi bunker pao u njihove ruke. Pod punom paljbom je i sljedeći bunker", piše i nastavlja kako je uslijedio žestok odgovor hrvatskih snaga. "Neprijatelju je propao prvotni plan da nas potpuno iznenadi, spremni smo, tu smo i borimo se. Ja i Marjan u istom trenutku refleksno vadimo bombe i pogledom dogovaramo trenutak kada ćemo ih baciti. Već u sljedećem trenutku one se kotrljaju niz padinu, a mi osluškujemo ranjene neprijatelje kako dozivaju u pomoć", navodi Mate Ćapin. Dodaje kako je godinama nakon toga napada čuo kako je akcija Armije razbijena upravo na Vrdima i kako je neprijatelj pretrpio takve gubitke da se dugo nije mogao oporaviti i dovesti u stanje pune borbene spremnosti. A to se poklapalo sa zločinačkim planovima operacije "Neretva '93." Armije BiH koja je rezultirala desecima pobijenih hrvatskih civila od Grabovice, Uzdola do Doljana za čije organiziranje nitko nije odgovarao pred domaćim ni Haaškim sudom.
