Danas je Tijelovo. Svetkovina je to Presvetog Tijela i Krvi Kristove i uvijek se slavi u četvrtak nakon blagdana Presvetog Trojstva. Blagdan Tijelovo uvodi se u Njemačkoj još 1253. godine, a papa Urban IV. uvodi 1264. taj blagdan za cijelu Crkvu, čime Crkva javno iskazuje da vjeruje u Kristovu prisutnost u kruhu i vinu kao njegovu tijelu i krvi.
Puni naziv blagdana je Presveto Tijelo i Krv Kristova. Tim blagdanom želimo obnoviti svoju vjeru u osobu Isusa Krista, Bogočovjeka, koji je u određenom povijesnom času kao jedinorođeni Sin Božji postao povijesnom osobom. To je tajna njegova utjelovljenja. Bog je postao čovjekom; jedan od nas, s konkretnim tijelom, u njegovim žilama teče ljudska krv. „U svemu jednak, osim u grijehu“, reći će sveti Pavao o njemu.
Na današnji se blagdan sjećamo kako je Bog uzeo ljudsko tijelo da bi postao čovjekom. Bog je u Isusu svima nama dohvatljiv i blizak! Tajnu svojega utjelovljenja utkao je Isus na svojoj posljednjoj večeri u znakove kruha i vina, koji snagom njegove riječi postaju Tijelo i Krv Kristova, tj. sakrament euharistije, dar pričesti, hrana i piće. Posebno su pri tom naglašeni neki elementi tog sakramenta: kruh u obliku hostije, koji se pokazuje kod podizanja; kalež s vinom koji se jednako tako pokazuje vjernicima kao znak i dar.
Tijelovo želi osobito naglasiti istinu da je Isus pravi čovjek i pravi Bog. A kao čovjek da ima tijelo kao i mi. Ljudsko je tijelo dar, a isto tako obdareno mogućnosti da se daruje i razdaje.
Na sve to mislimo dok gledamo podignutu hostiju, dok klečimo pred svetohraništem, dok se svečano nosi pokaznica s Presvetim, dok pružamo ruku da primimo pričest. To je dar Kristova predanog tijela, dar njegove prolivene krvi; to je dar njegove neizrecive ljubavi za svakog od nas osobno! (fra Zvjezdan Linić)
Viđenje sv. Julijane
Ustanovljenje ove svetkovine potječe još od viđenja sv. Julijane, rođene u Retinnesu blizu Liègea u Belgiji 1193. godine. U dobi od pet godina ostala je siroče te je smještena u samostan augustinki u Mont-Cornillonu, gdje je zaređena kad je imala 14 godina. Brzo je napredovala u krepostima i bila je poznata po svojoj ljubavi prema Blaženoj Djevici Mariji, svetoj Kristovoj muci, a osobito prema Presvetom sakramentu. U dobi od 16 godina počela je imati viđenja, a u jednom je od njih vidjela pun mjesec, čiji je sjaj nagrđivala jedna tamna mrlja. Svoje je viđenje opisala poglavarici, s. Sapienzi, ali nije uspjela utvrditi značenje tog viđenja. Naposljetku je nakon nekoliko dana molitve Julijana čula glas s neba koji joj objašnjava značenje:
„Mojoj Crkvi nedostaje jedno liturgijsko slavlje, koje bih htio osnovati. To je svetkovina najvećega i najsvetijega Oltarskog sakramenta. Trenutačno se ovog otajstva spominjete samo na Veliki četvrtak, ali i toga su dana glavni predmet razmatranja moja patnja i smrt; stoga želim ustanoviti još jedan, zaseban dan u kojem će taj sakrament slaviti svi kršćani…“
Glas joj je dao tri razloga za to: prvi – ovom će se svetkovinom učvrstiti vjera u Presveti sakrament kad god u budućnosti netko posumnja u njegovu valjanost; drugi – iskrenim i dubokim klanjanjem Presvetom sakramentu vjernici će se ojačati na svom putu u krepost; treći – slavljenje ove svetkovine i pozornost koja je tako iskazana sakramentu pružit će zadovoljštinu za svako nepoštovanje i uvredu nanesenu Presvetom sakramentu, donosi kristofori.hr.
Više od 20 godina Julijana redovnicima nije rekla ništa o svom viđenju, ali je na kraju rekla tadašnjem biskupu iz Liègea Robertu de Thoreteu, dominikancu Hughu, koji je poslije postao papinski poslanik u Nizozemskoj, i Jamesu Pantaleonu, koji je tada bio arhiđakon Liègea. Poslije je James Pantaleon postao biskupom i ubrzo je nakon toga izabran za papu Urbana IV.
Budući da su u to vrijeme biskupi mogli ustanoviti svetkovinu za svoju biskupiju, biskup de Thorete 1246. godine sazvao je sinodu na kojoj su sudjelovali i ovi učeni i sveti ljudi. Međutim, od trenutka kad je Julijana s njima podijelila poruku o svom viđenju do otvaranja ove sinode prošlo je punih 16 godina. Nakon što su raspravljali o mogućem utemeljenju svetkovine, zaključili su da ona nije u suprotnosti s naukom Crkve. Nadalje, odlučeno je da će se svetkovina utemeljiti kao zahvala svemogućem Bogu jer nam je dao Presveti oltarski sakrament. Zatim je određeno da se to novo slavlje održi iduće godine. Redovnik Ivan trebao je sastaviti obred za tu prigodu. (Izvorni dekret i dijelovi ovog obreda čuvaju se u Binterimu).
Biskup de Thorete nije poživio dovoljno dugo da vidi izvršenje njegove odredbe. Umro je nešto poslije iste te godine, 16. listopada 1246., ali su svetkovinu svejedno prvi put održali kanonici župe sv. Martina u Liègeu.
Povlastice za vjernike
James Pantaleon, jedan od prvih koji je Julijanino viđenje smatrao iskrenim i vjerodostojnim, 29. kolovoza 1261. godine postao je papa Urban IV. Novi biskup Liègea Henry iz Gueldersa poticao ga je da proširi slavljenje svetkovine na cijeli svijet. Papa je, kao velik štovatelj nove svetkovine, 8. rujna 1264. izdao bulu Transiturus. U njoj je odredio da se svetkovina Tijela Kristova slavi svake godine u četvrtak nakon nedjelje Presvetog Trojstva, a istodobno je i odobrio oproste vjernicima koji dođu na svetu misu i crkvene obrede povodom svetkovine. Ovaj obred, koji je po Papinu nalogu sastavio crkveni naučitelj sv. Toma Akvinski, smatra se jednim od najljepših u Rimskom brevijaru.
Papin nasljednik, Klement IV., ponovo je naredio slavlje ove svetkovine. No, tek za vrijeme stolovanja pape Ivana XXII. (1316. – 1334.) ovu su svetkovinu slavili s procesijom u kojoj se u pokaznici nosio Presveti sakrament. Papa Martin V. i papa Eugen IV. odobrili su mnoge druge povlastice za sve koji sudjeluju u procesiji. (…)
Četiri oltara
Danas je u katoličkim dijelovima Europe, osobito u Austriji i južnoj Njemačkoj, blagdan Tijelova državni praznik, koji se obilježava veličanstvenim procesijama po gradskim ulicama.
Jedan od primjera je grad Freiburg im Breisgau u Schwartzwaldu gdje je dugo bio običaj da biskup, svi svećenici iz grada (njih oko dvjesto), stotine ministranata i svi katolici iz grada sudjeluju u veličanstvenoj procesiji s Presvetim sakramentom koja traje i do četiri-pet sati. U svim se župama slavi sveta misa u sedam sati ujutro, a onda oko deset sati ujutro u katedrali počinje procesija, prolazi gradom i staje zbog blagoslova kod četiri različita oltara postavljena na otvorenom, i na kraju se vraća u katedralu. Od 25 do 30 različitih grupa – policija, vatrogasci, Crveni križ, vojska, zračne snage, sportski klubovi i mnoge druge institucije, svi u uniformama – sviraju i pjevaju predivne pjesme dok prolaze gradom. I vjernici pjevaju, pa se glazba prenosi kao u valovima kada vjernici jedni za drugima počnu pjevati.
Cijelom duljinom puta kojim prolazi procesija zataknute su grane breze u rupe u zemlji; na trošak grada Freiburga. Ispred svakog od četiri oltara napravljena je oko 60 metara duga staza od latica cvijeća koje su postavljene po vrlo složenu uzorku. Ljudi iz svih župa u gradu sudjeluju u izradi ovih cvjetnih tepiha, ostajući budnima od ponoći do pet sati ujutro. Žene, djevojke i starci provode sate i sate trgajući latice s cvijeća, slažući ih na gomile prema boji. Muškarci i dječaci zatim slažu latice po boji na ulicu, slijedeći uzorke koji su iscrtani na velikim komadima papira. Angažirani su i drugi ljudi, iz okolnih mjesta, koji održavaju latice vlažnima. U novije se vrijeme međutim umjesto latica cvijeća upotrebljava obojeno kamenje, kako vjetar ili oluja ne bi uništili uzorak. Ljudi u svim ulicama kojima prolazi procesija ukrašavaju prozore žuto-bijelom katoličkom zastavom, barjacima, zavjesama, raspelima ili drugim nabožnim predmetima. Po završetku procesije sva zvona u gradu zvone 15 minuta bez prestanka. Cijelo to slavlje predstavlja ispovijest vjere, javno priznanje da je netko katolik, kao i čin iskazivanja počasti Presvetom sakramentu.
Preporuke svetaca
Sveci preporučuju, osim odlaska na svetu misu i primanja sakramenta, još jedan čin pobožnosti – klanjanje pred Gospodinom prisutnim u Euharistiji.
Sv. Alfonso iskreno potiče vjernike da provedu barem 15 minuta ili pola sata u klanjanju, izjavljujući:
„Morate biti svjesni da ćete u 15 minuta molitve pred Presvetim sakramentom možda dobiti više milosti nego u drugim pobožnim djelima toga dana.“ Svetac dodaje: „Svi koji odu u Jeruzalem i posjete špilju gdje se Isus, Utjelovljena Riječ, rodio, mjesto na kojem su ga bičevali, brdo Kalvariju na kojem je umro i grobnicu gdje je pokopan, osjećaju veliku nježnost i pobožnost, ali koliko bi tek veća trebala biti naša nježnost kada posjetimo oltar na kojem je Isus stalno prisutan u Svetom sakramentu.“
Sv. Terezija Avilska kaže da je nemoguće svim podanicima razgovarati s kraljem i da moraju biti zadovoljni ako mogu razgovarati s njim preko posredništva treće osobe. „No, da bismo razgovarali s Tobom, o, Kralju Nebeski, nema potrebe za trećom osobom, jer svatko tko to želi može Te pronaći u Presvetom sakramentu.“
Inače, Drži se kako je upravo papa Urban IV. sudjelovao u prvoj tijelovskoj procesiji 11. kolovoza 1264., kada je u talijanskom Orvietu izašao ususret procesiji koju je predvodio mjesni biskup noseći u rukama relikviju tj. korporal iz crkve sv. Kristine u Bolseni, gdje je 1263. njemački svećenik posumnjao u stvarnu Kristovu prisutnost u euharistiji, pa je na korporal potekla krv. Na papinu odluku da proglasi svetkovinu za cijelu Crkvu utjecalo je još jedno euharistijsko čudo, kada su se 1239. hostije namijenjene kršćanskim vojskovođama prije bitke s muslimanima pretvorile u krvave mrlje i danas se čuvaju u relikvijaru u Daroci.
Crkva je do sada priznala autentičnost ukupno 132 euharistijska čuda koja izmiču svim prirodnim zakonitostima, navode u svojoj knjizi „Dokazi nadnaravnoga“ dvojica poljskih istraživača Gregorz Gorny i Januzs Rosikon, koju je izdao Verbum iz Splita. Najstariji je fenomen na tomu popisu čudo iz Lanciana o kojemu, za koji kako vele, ne postoji vjerodostojna povijesna dokumentacija, no potvrđeno je naknadnim opsežnim znanstvenim istraživanjima.
Da se euharistijsko čudo dogodilo u osmom stoljeću u Lancianu, malenu talijanskome gradiću smještenu u gorama Abruzza, potvrđuje natpis na kamenoj ploči u tamošnjoj franjevačkoj crkvi: “Oko godine Gospodnje 700. u ovoj crkvi, koja je tada nosila ime sv. Longina, neki je svećenik, monah iz reda sv. Bazilija, posumnjao da je sveta hostija doista tijelo Gospodinovo, a vino njegova krv. Slavio je misu i dok je izgovarao molitvu posvete, vidio je kako se hostija pretvara u tijelo, a vino u krv. Pokazao je to okupljenima, a potom i cijelome narodu. Tijelo je sačuvano u cijelosti, a krv se zgrušala i podijelila na pet nejednakih dijelova. Sve se to može vidjeti u kapeli koju je dao izgraditi Giovanni Francesco Valsecca godine Gospodnje 1636.”
Redovnici su, navode Gregorz Gorny i Januzs Rosikon, nabavili poseban relikvijar i pohranili u nj čudesnu hostiju i krv. S vremenom se mijenjao izgled relikvija. Krv je koagulirala i podijelila se na pet ugrušaka. Tijelo se počelo sušiti i skupljati zbog nedostatka vode. Da bi to spriječili, monasi su ga stavili na drvenu ploču i zakovali čavlima. Međutim, sušenje i skupljanje tkiva se nastavilo, ali ovoga puta ne prema sredini nego u smjeru čavala i tkivo se naposljetku raskomadalo tako da je relikvija poprimila oblik kotača s rupom u sredini.
Oni navode kako je te predmete euharistijskoga štovanja u Lancianu Crkva istraživala četiri puta: 1574., 1637., 1770. i 1886. No, znanost tada nije mogla utvrditi je li doista riječ o ljudskomu tijelu i krvi, što se promijenilo tek u 20. stoljeću razvojem medicinske znanosti i tehnologije.
Naime, franjevci su početkom 70-ih prošlog stoljeća prvi inicirali istraživanje fenomena iz Lanciana. Kontaktirali su profesora Odoarda Linolija, uglednoga stručnjaka za anatomiju, histopatologiju, kemiju i klinička mikroskopska istraživanja, koji je u to vrijeme bio direktor laboratorija za kliničku analizu i patološku anatomiju u bolnici Riuniti u Arezzu, koji je uživao međunarodni ugled kao stručnjak na tom području.
„Linoli je 18. studenog 1970. došao u Lanciano i u prisutnosti mjesnoga biskupa Pacifica Perantonija iz sakristije crkve sv. Franje Asiškoga uzeo dva uzorka relikvije euharistijskoga čuda. Biskup je prvo slomio pečat na relikvijaru koji je stavio njegov prethodnik Francesco Petrarca 26. listopada 1886., nakon posljednjega istraživanja, a potom je profesor Linoli otvorio relikvijar i uzeo iz njega hostiju. S njezine je vanjske strane kirurškim škarama odrezao dva komadića, svaki težine oko 20 miligrama, i spremio ih. Nakon toga izvadio je pet grumena krvi i položio ih na ljekarničku vagu. Zajedno su težili 15,85 grama. Znanstvenik je odvojio uzorak težak 318 miligrama, a zatim je vratio relikviju u relikvijar, koji je biskup ponovno zapečatio. Linoli je odnio materijal u laboratorij u Arezzo, a franjevci su nestrpljivo čekali rezultate ispitivanja. Dana 11. prosinca Linoli je redovnicima poslao telegram. U njemu je bila samo jedna rečenica na latinskome jeziku: “In principio erat Verbum, et Verbum caro factum est. U početku bijaše Riječ, i Riječ je tijelom postala.”“, pišu Gorny i Rosikon, navodeći kako je to bila onoga što je prof. Linoli službeno objavio 4. ožujka 1971.
On je na početku službene izjave naglasio je kako je tijekom svoje analize proveo različita straživanja: histološka, mikroskopska, mikrokemijska, kromatografska, kao i elektroforezu proteina, hlenhuthovu metodu i fotometrijsku metodu za utvrđivanje vrijednosti mineralnih supstanci. Na temelju takvih analiza Linoli je mogao identificirati obje relikvije bez mogućnosti pogreške. U konačnome izvješću o svojim istraživanjima napisao je:
“Primjena tankoslojne kromatografije radi utvrđivanja prisutnosti hemoglobina potvrdila je da je krv euharistijskoga čuda iz Lanciana doista krv. Tijelo potječe od mišićnoga tkiva, točnije od srčanoga mišića (iz središnjega sloja srčanoga zida), na što ukazuju sincicije (višejezgrene stanice) rastezljivoga tkiva. Otkrivene su vena i arterija kao i dvostruka grana pneumogastričnoga živca. Osim toga, pronađeni su i fragmenti endokarda s karakterističnom izbočenom površinom, kao u normalnomu vaskularnom srčanom mišiću. Uhlenhuthov test potvrdio je da su i tijelo i krv ljudskoga podrijetla. Test određivanja krvne grupe tekućinskom kromatografijom potvrdio je da krv i tijelo imaju istu krvnu grupu, AB. U eluiranoj krvi pronađene su frakcije bjelančevina koje imaju sličnu vrijednost kao u normalnoj, svježoj krvi, s neznatnim odstupanjima uzrokovanim starošću uzorka…”
„Profesor Linoli i njegovi kolege bili su šokirani što su svojstva toga tijela i krvi bila ista kao na uzorku tijela i krvi žive osobe. Frakcionacija proteina u krvi bila je normalna i jednaka razini frakcionacije u svježoj krvi. Drugim riječima, ti uzorci kao da su bili uzeti od žive osobe istoga dana kada su provedeni testovi. Začuđen rezultatima pretraga, profesor Linoli sve je testove ponovio oko 500 puta, ali svaki je put dobio isti rezultat. Ipak, kako bi bio potpuno siguran, zamolio je drugoga uglednog stručnjaka za patološku anatomiju, profesora Ruggera Bertellija, pročelnika katedre za anatomiju na Sveučilištu u Sieni, da također obavi pretrage. On je potvrdio sve rezultate profesora Linolija“, navode Gregorz Gorny i Januzs Rosikon, dodajući da je konačni zaključak glasio ovako: “Rezultati su medicinskih istraživanja neupitni. Suvremena tehnologija i postojeće medicinsko znanje anatomije i histologije daju nam potpunu sigurnost glede utvrđenih podataka. Tehnologija će se zasigurno i dalje razvijati, ali to nipošto ne će promijeniti ove rezultate.”
No, Gorny i Rosikon navode kako su ti rezultati bili golem šok za suvremeni mentalitet i stoga su ih ubrzo počeli osporavati, no franjevci iz Lanciana odlučili su zatražiti mišljenje Ujedinjenih naroda i Svjetske zdravstvene organizacije (WHO), pa su 1976. povjerenstvo koje je osnovala WHO, kao i još jedno povjerenstvo UN-a, potvrdili su sve rezultate talijanskih profesora.
Jedno od važnih euharistijskih čuda ima i Hrvatska, u Ludbregu, u svetištu Predragocjene Krvi Kristove. Ondje, premda nema nikakvih pisanih dokumenata, predaja govori da se samo godinu dana nakon posvete župne crkve u kapelici dvorca Batthtyany 1411. zbio nesvakidašnji događaj. Za vrijeme bogoslužja svećeniku koji je sumnjajući u istinitost riječi Pretvorbe “Ovo je tijelo moje” i “Ovo je moja krv….” u kaležu je nakon lomljenja hostije na tri dijela potekla prava krv.
„Zaprepašten i silno preplašen, svećenik je brzo završio svetu misu. Tekućinu iz kaleža pospremio je u staklenu posudicu, skrio, i o događaju šutio do kraja života. Tek na samrti javno je priznao što se dogodilo i ampulu s tekućinom predao na čuvanje svojoj subraći svećenicima u župnoj crkvi. Sv. Trojstva“, navode u svetištu Predragocjene Krvi Kristove, dodajući kako se glas o tome događaju vrlo brzo pronio cijelim krajem i narod je u sve većem broju počeo dolaziti u Ludbreg.
„Svi su željeli vidjeti taj opipljivi i svima vidljivi znak Božje prisutnosti u maloj staklenoj posudici. Predaja govori da su se od toga vremena u Ludbregu počela događati čudesna ozdravljenja na zagovor Presvetoj Krvi“, navode u svetištu.
Sumnja u istinitost događaja potaknula je je plemića Tomu de Zecha iz Lentija da o čudesnom događaju i svemu što se poslije u Ludbregu događalo obavijesti papu Julija II. Papa je istragu povjerio opatima Aquilejske dijeceze, Ivanu i Leonardu Šketa koji su odmah došli u Ludbreg. Istragu pod njihovim vodstvom vodio je odbor uglednih svećenika i svjetovnjaka.
„Povijesni izvori navode gospodara Ludbrega Bernardina Turoczy, kneza Petra Balšu i plemiće Sigismunda Fronchera, Kristofa Moderaša, Mihajla Leštaka i Đuru Pattaka. Uz te plemiće u istrazi su sudjelovali Stjepan Popov župnik iz Ludbrega, Stjepan župnik iz Sv. Đurđa, Simon župnik iz Martijanca i Stjepan iz Križovljana. Oni su o svemu ispitali mnogo svjedoka čudesnih ozdravljenja nakon učinjenog zavjeta Krvi Kristovoj koji su dolazili čak i iz udaljenih zemalja: Štajerske, Mađarske, Srijema, Hrvatskog Zagorja, Prigorja“, navode u svetištu, a nakon dugotrajnog i temeljitog ispitivanja sastavljen zapisnik na temelju kojeg je papa Julije II izdao dva pisma.
Prva bula Julija II je u stvari nalog zagrebačkoj biskupiji da se provede istraga. Druga bula zavedena u registru suplika 16. prosinca 1512., napisana je nakon provedene istrage u Ludbregu i kojom se događaj proglašava autentičnim, te je odlučeno da se na Tijelovo, Malu gospu i Sv. Tomu mogu dijeliti oprosti vremenitih čistilišnih kazni.
Nedugo po izdavanju bule, 21. veljače 1513. papa Julije II je umro, a njegov nasljednik na Petrovoj stolici, papa Leon X. na temelju bule svoga prethodnika i nakon što je u Rimu s relikvijom predvodio procesiju, konačno je završio posao svoga prethodnika. Staklenu ampulu vratio je u Ludbreg i o svemu 19.03.1513. izdao bulu, papinsko pismo, u kojem nalaže da se relikvija za sva vremena čuva u Ludbregu i u nedjelju prije Male Gospe izlaže narodu na pobožnost i klanjanje. Tim papinskim pismom čiji se prijepis čuva u Kaptolskom arhivu u Zagrebu i službeno je utemeljeno ludbreško proštenište Predragocjene Krvi Isusove.
Otvori KEKS Pay
