Večernji List - najnovije vijesti iz Bosne i Hercegovine, svijeta, sporta, kulture i showbiza
Naslovnica Vijesti

Dan kad je hrast odlučio umrijeti

Hercegovina je znala pričati da je sita, a gladna da gladnija nije mogla biti. Znala je odbiti vjedro s hladnom i bistrom vodom uvjeravajući i sebe i sve oko sebe da žedna nije, a usne joj žeđ ispucala. Znala se smijat iz sve duše, a sve su joj činili da neutješno nariče i plače
07. veljače 2016. u 07:00 0 komentara 332 prikaza

Na svu tešku i krvavu povijest što je s noga preživi, Hercegovina je znala pričati da je sita, a gladna da gladnija nije mogla biti. Znala je odbiti vjedro s hladnom i bistrom vodom uvjeravajući i sebe i sve oko sebe da žedna nije, a usne joj žeđ ispucala. Znala se smijati iz sve duše, a sve su joj činili da neutješno nariče i plače. Navlačila na pleća vunene ogrtače po najvećoj žegi kad su i cvrčci mantali i ni cvrčati nisu imali snage. I bilo joj je vruće kad je mraz srce lomio. Guba je ni jedna nije zaobišla, ni jedan rat, ni jedna glad. Burom se glasala i jugom tužila, naopako konje potkivala i odlazila dolazeći, a vraćala se odlazeći. Hercegovina zemlja pitoma kao tilovina, divlja kao grab. Mirisna kao smilje, zdrava nasmrt.

Iz nje je iznikao fratar. Baš kao i njegova zemlja ispucalog i žuljevita dlana, mile duše, kratka života, ubojite molitve. Znao je da se morao novi roditi i tek bi onda on smio umrijeti. I pozorno, sva ta duga vremena, održavao biološki sat rađanja i umiranja, vjernosti i predanja, uvijek s mrvom onoga samo njemu pridržanog. Sve je ratove i sva progonstva u kroniku zapisivao, pamtio i davao onim tek rođenim, onima koji su u svemu tome trebali stasati i rasti.

Stigoše godine Drugog svjetskog rata. Partizani nekako odmah s njegova početka, 20. svibnja 1942. muče i ubijaju kongorskog župnika fra Stjepana Naletilića, brata mu Marijana i Matišu Penavića. Za grob im se ne zna. Zemlja ga krije i od sebe, i od potomaka, i od krvnika. Samo je nevjesta njegova, harna Penavuša u drvetu “izdiljala” lik njegov i njegove redovničke braće smaknute.

Fra Stjepan se sa smrću prvi “vjenča”, a slijedila ga braća njegova po redu. Njih još šezdeset i pet. I, isti ih ubiše. I sve “in odium fidei”. U župnom uredu u Međugorju 30. listopada 1944. bombom ubiše starca na glasu svetosti, fra Križu Galića. Dok su ga braća s pukom u Kovačici ukopavala, krvavi je režim s ratom koji jenjava bičem fijukao. Fra Maksimilijana Jurčića, pomoćnika meštra novaka i humačkog kapelana, muža svetog redovničkog života, glasovi crni vele, smakoše 28. siječnja 1945. negdje u Vrgorcu…

A u Čapljini župnika fra Petra Sesara 1. veljače 1945. muče i ubijaju na nepoznatom mjestu. I njemu zemlja grob krije i ne da ga.

A onda su tužne i bolne vijesti sustizale jedna drugu. Mnoge su i prekasno i nejasno stizale jer su krvnici sve tajno, po mrklim noćima i bez svjedoka činili.

Dana 6. veljače na Mostarskom Gracu šestoricu uhitiše i po dubokom ih snijegu put Gostuše u “svoju komandu” žicom svezane povedoše, i onda stadoše i ubiše do jednog: profesora na Širokom Brijegu, bivšeg direktora gimnazije i bivšeg provincijala fra Kređimira Pandžića…, fra Leopolda Augustina Zupca, profesora fizike, i kapelana na Širokom Brijegu i upravitelja Hidrocentrale…, fra Rolanda Zlopašu, profesora matematike na Širokom Brijegu…, fra Zvonka Grubišića, kapelana u Mostarskom Gracu…, i dvojicu bogoslova učenika, djecu provincije, fra Rudu Jurića i fra Kornelija Sušca…

Krvava veljača 1945. kao da je Hercegovinu, njen puk i fratre odlučila umoriti, zatrti u korijenu. Smrt se udomaćila, i pokolj i mržnja. Tako 6. i 9. veljače 1945. ubijaju fra Filipa Gašpara, župnika u Gradnićima, i starca fra Ćirila Ivankovića koji s njim bijaše, te čitlučkog župnika fra Jaku Križića…

Široki Brijeg, kolijevka provincije, 7. veljače 1945. u kroniku bilježi slovima ognja i krvi svojih fratara. Dvanaestoricu ih partizani toga dana zatekoše u samostanu, jednog po jednog na ulazu u sklonište ubiše, te ih onda sve zapališe i sklonište zatrpaše:

fra Marka Barbarića-Lesku, fra Stanka Kraljevića, fra Ivu Sliškovića, fra Krstu Kraljevića , fra Arkanđela Nuića, fra Dobroslava Šimovića, fra Tadiju Kožula, fra Borislava Pandžića, fra Žarka Leventića, fra Viktora Kosira, fra Stjepana Majića, fra Ludovika Radoša.

Sutradan iz Hidrocentrale samostanu dođoše njih osmorica, kamo su se od topova sklonili. I njih u žice svezaše i u nepoznatom smjeru odvedoše. Vele prema Splitu, te ubiše na nepoznatom mjestu. Neki spominju Zagvozd. A, imena im:

fra Andrija Jelčić, gvardijan, fra Bonifacije Majić, časni starac u miru, fra Radoslav Vukšić, ravnatelj gimnazije, fra Fabijan Paponja, profesor i ravnatelj konvikta za vanjske đake, fra Leonardo Rupčić, profesor francuskog, fra Miljenko Ivanković, bogoslov, fra Melhior Prlić, brat stolar, fra Fabijan Kordić, brat krojač i vrtlar, fra Mariofil Sivrić, vikar samostana.

A od 10. su do 13. veljače 1945. partizani od župnih obitavališta odveli i na nepoznatim mjestima na okrutan način ubili:

fra Julijana Kožula, župnika u Veljacima, i fra Pašku Martinca, njegova kapelana, fra Martina Soptu, profesora Bogoslovije koji bijaše tih dana na Čerinu, fra Zdenka Zupca, župnika u Ružićima, fra Slobodana Lončara, kapelana u Drinovcima.

Dana 11. veljače 1945. iz Izbična su partizani od sv. mise otrgnuli i u nepoznato odveli i ubili fratre:

fra Marka Dragićevića, profesora, fra Nevinka Mandića, dugogodišnjeg katehetu u Mostaru, i fra Bonu Andačića, časnog brata i provincijskog krojača.

Bila je čista srijeda, 14. veljače 1945. Mostarski samostan opustio bez svojih bogoslova studenata. U samostanskoj zbornici skupili partizani i pod stražom drže cijelu samostansku obitelj na čelu s o. provincijalom. Izabiru one koje će svezati u žicu, odvesti do Čekrka, mučiti i baciti u hladne valove rijeke Neretve. Odvedoše u nepovrat:

fra Grgu Vasilja, gvardijana i župnika u gradu Mostaru, fra Jozu Bencuna, fra Bernardina Smoljana i fra Rafu Prusinu, časne i nemoćne starce, fra Kažimira Bebeka, župnika u Pločama, fra Nenada Venancija Pehara, profesora na Širokom Brijegu. Sve ih predvodi u žicu svezan s rukama naopako na leđima časni otac fra Leon Petrović, milošću Božjom provincijal Hercegovačke franjevačke provincije Uznesenja BDM.

Obezglavljena je Hercegovačka franjevačka provincija. Osakaćena. I njezin preživjeli i ucviljeni puk. Ne zna gdje su joj se djeca rasula, ne zna tko je od njih živ, tko ubijen. Vijesti nikakve ne stižu, a kad stignu, sve tužnija i teža jedna od druge. Narod Hrvata s Bleiburga poredaše u četveroredima na Križni put i povorke smrti. Sazna se da u njima sa stotinama tisuća vjernog puka Hrvata ubiše i hercegovačke fratre:

fra Bonu Jelavića, župnika u Vitini, fra Radoslava Glavaša, načelnika bogoštovlja u Zagrebu, fra Metoda Puljića, župnika u Izbičnu, fra Julijana Petrovića, bogoslova, fra Brunu Adamčika, profesora glazbe, fra Anđelka Nuića, kapelana u Međugorju, fra Branka Šuška, župnika u Blizancima, fra Jenka Vasilja, katehetu iz Konjica, fra Emila Stipića, župnika u Gorancima, fra Danu Čolaka, kapelana u Drinovcima, fra Tihomira Zupca, kapelana u Grudama, fra Ljubu Milićevića, fra Svetislava Markotića i fra Darinka Mikulića, mladomisnike, i fra Antu Majića, bogoslova.

Najkrvavije ubojstvo, jedino koje je učinjeno pred svjedokom, koji ubojice nikada prokazao nije, bijaše 20. svibnja 1945. godine u Kočerinu. Ubojice bijahu partizani, žrtve bijahu fra Valentin Zovko i fra Andrija Topić. Sve je to gledala fra Andrijina majka, fra Valentinova sestra. Od svega ostadoše krvave daske i plahta s fra Andrijinom krvlju.

Kao nekoć pred starozavjetnom majkom Makabejkom, pred očima su majke Hercegovine krvnici mučili i ubili njezine sinove. Srca ih je skamenjena u naručju držala i u dušu im šaptala. Svome fra Leonu Petroviću i šezdeset i petorici njegove braće hercegovačkih franjevaca.

To su bili dani zatora. Stari je širokobriješki hrast sve to gledao i sve vidio. Bio je to dan 7. veljače 1945. u kojem je stari hrast donio odluku da sljedećeg proljeća neće prolistati. Dan u kojem je hrast odlučio umrijeti.

Čarlijao je vjetar s Čabulje u njegovim granam, ili je to hrast sa sobom razgovarao. Piskutavo i siktavo:

“Ja sam donio konačnu i jedinu razumnu odluku: najbolje se osušiti. Dočekati prvo proljeće i ne htjeti prolistati. Ni jednim pupom, ni jednom grančicom. Stati i nestati. Točka! Gotovo! Sve je gotovo. Sve je u plamenu. Tijela fratara gore. Naroda nema. Neka i mene nema!”

Vjetar je prestao. Hrast se ušutio. Čut će ga. Može netko naići pa se čuditi hrastu koji govori. I opet puhnu vjetar, ali nekako milije i toplije. Miluje i grije uspavane grane hrasta i stablo. I hrast opet otvori oči, svoja usta i poteče njegov šapat:

“Ali, kad proljeće slavuji najave, te u smjenama od večeri do zore nastave pjevati, nešto kao da po duši poteče. Pomislim, eto proljeća u kojem pupovima pupanje treba, u kojem suhom lišću novo mlado i jedro treba. Suhe grane valja odbaciti, ali novim valja krošnju razgranati. I tako su mi često oni prijašnji ubijeni kroz stoljeća i umrli u granama i godovima, i fra Didak, pa se sav naježurim i ustresem svakim listom. I ovi su ubijeni ušli u mene. Ocrtali su svoj god u mom stablu. Sav je krvav. Neće mi u proljeća dati mira. Izbit će istina o njima na svaki moj pup, svaku grančicu i list. I samo će mi reći pupaj i listaj, slaži godove.”

Vjetar je opet stao. Utiha. Hrast se umirio zadnjom grančicom i glasa ne zbori. Samo gleda i pamti.

Kad stigne 7. veljače hrast šuti. Tih bez lista i gleda ljude. Mnoštvo ljudi. Dolaze i mole.

Ponetko još zastane, kao da pozorno osluhne, kao da pomisli da je hrast govorio.

Napišite prvi komentar!

Za komentiranje je potrebna prijava/registracija. Ako nemate korisnički račun, izaberite jedan od dva ponuđena načina i registrirajte se u par brzih koraka.