Tako i danas, kada svjedočimo jednoj od najvećih političkih i institucionalnih kriza u daytonskoj BiH, zapravo govorimo o djelovanju koje je izravno povezano s bonnskim ovlastima.
Što omogućuju ovlasti
To su posebne ovlasti koje su dane visokom predstavniku za Bosnu i Hercegovinu na sastanku Vijeća za provedbu mira (PIC) u Bonnu 1997. godine. Ove ovlasti omogućuju visokom predstavniku da smijeni javne dužnosnike koji krše zakonske obveze i Daytonski mirovni sporazum te da nametne ključne zakone ako ih ne usvoje zakonodavna tijela BiH. Najviše ih je koristio Britanac Paddy Ashdown. U četiri godine mandata nametnuo je 430 odluka. Među ostalim, smijenio je 59 srpskih dužnosnika, uključujući Dragana Kalinića, koji je bio čelnik SDS-a i predsjednik Narodne skupštine RS-a, kao i Zorana Đerića, tadašnjeg ministra unutarnjih poslova RS-a. Navodeći kao razlog zloupotrebu položaja i korupciju, s mjesta direktora Elektroprivrede BiH smijenjen je tadašnji direktor i bivši federalni premijer Edhem Bičakčić, a Dragana Čovića uklonio je s mjesta člana Predsjedništva BiH zbog podizanja optužnice na Sudu BiH, a koja ga je teretila u predmetu "Lijanovići". Austrijski diplomat Wolfgang Petritsch za bonnskim je ovlastima posegnuo 242 puta. To uključuje i njegovo djelovanje na slamanju "hrvatske samouprave", koje se provodilo beskrupulozno uz demonstraciju vojne sile i uništavanjem Hercegovačke banke. Među ostalima, Petritsch je smijenio člana Predsjedništva BiH Antu Jelavića 2001. godine. Carlos Westendorp nametnuo je 80 odluka. Schwartz-Schilling je za bonnskim ovlastima posegnuo 66 puta, dok je Valentin Inzko, iako je imao najdulji mandat, "samo" 50 puta koristio bonnske ovlasti. Ipak, Miroslav Lajčák ostao je upamćen po tome što je najmanje koristio bonnske ovlasti, dok Carl Bildt nije ni imao tu mogućnost jer mu je mandat završio prije konferencije u Bonnu. Osim smjena koje su imale različit učinak na stabilizaciju situacije u BiH i njezin demokratski i svaki drugi napredak, visoki predstavnici su navedene ovlasti koristili i za "guranje" reformi i nametanje zakona.
Tako je odlukama Carlosa Westendorpa BiH dobila jedinstven izgled zastave, himnu, konvertibilnu marku kao jedinstvenu valutu, a definiran je i izgled putovnice i registracijskih pločica za vozila. Visoki predstavnici su preko bonnskih ovlasti bili uključeni i u reforme izbornog zakonodavstva, obrane, pravosuđa, poreznog sustava, obavještajno-sigurnosnih djelatnosti, ali i kaznenog zakonodavstva. Upravo intervencije Christiana Schmidta u tu oblast, kao i potezi koje je u tom smjeru povlačio njegov prethodnik Valentin Inzko, mnogi vide kao izvorište aktualne krize u BiH. Naravno, bilo bi previše pojednostavljeno odgovornost i krivnju svaljivati (samo) na visoke predstavnike, ali je očito da ogromna moć koja im je na raspolaganju sa sobom nosi i veliku odgovornost.
Pozivi i djelovanje
I sad nakon svega puno je poziva upravo visokom predstavniku da ponovno djeluje i "raspetlja" cijelu situaciju. Da bi to uradio, visoki predstavnik mora procijeniti bi li ishod njegova djelovanja uistinu bio pozitivan za situaciju u BiH, a jednako važno i ima li međunarodnu potporu za to. Čini se kako Schmidt procjenjuje da ni jedan od ovih dvaju uvjeta nije ispunjen, pa je stoga i malo vjerojatno da će on u skorije vrijeme koristiti bonnske ovlasti vezano uz aktualnu krizu u BiH. U konačnici, nije naodmet podsjetiti i što je zapravo sama institucija visokog predstavnika za BiH (OHR) i što joj je izvorna uloga. To je međunarodna organizacija uspostavljena Daytonskim mirovnim sporazumom 1995. godine. Visoki predstavnik je odgovoran za nadgledanje provedbe civilnih aspekata mirovnog sporazuma i koordinaciju aktivnosti međunarodnih civilnih organizacija i agencija koje djeluju u zemlji.
Visoki predstavnik surađuje s građanima i institucijama BiH kako bi osigurao razvoj zemlje u mirnu i održivu demokratsku državu te njezinu integraciju u euroatlantske institucije. OHR ima status diplomatske misije u BiH i financira ga Vijeće za provedbu mira, koje čine najutjecajnije zemlje i organizacije.
