Kako danas, kao ustavni sudac, nakon 20 godina gledate na Daytonski sporazum?
- Opće je poznato cijeloj javnosti kako je Općim okvirnim sporazumom obustavljen rat. Mi smo tada, radeći i razgovarajući o okončanju krize, prije svega okončanju rata, očekivali kako će rješenja koja se postignu donijeti politički i gospodarski napredak, jednakopravnost naroda i građana koji ovdje žive. To nije slučaj dvadeset godina nakon parafiranja sporazuma 21. studenog u Daytonu, a završne ceremonije 14. prosinca u Parizu. Jedina konstanta koju imamo je mir i da u tome smislu nema problema. Sve drugo, od političkog rješenja i gospodarskog razvoja, nije se dogodilo. Imam osjećaj da što godine više odmiču od Daytona, sve je teže funkcioniranje institucija, umjesto da se događalo obratno i da smo imali relaksiranije odnose i veće povjerenje između triju naroda i institucija.
Zašto je to tako?
- Kažem, imam osjećaj da je nepovjerenje sve veće posljednjih godina. Entiteti su sve zatvoreniji, posebno jedan od njih, prema integraciji i institucijama BiH, a time i nužnim reformama koje bi donijele boljitak.
Sami pregovori u Daytonu bili su oscilirajući, od napredaka do osjećaja da sve može propasti. Što je presudilo da se dogovor ipak postigne?
- U pravu ste da je bilo velikih oscilacija. Daytonu su prethodili razgovori u New Yorku. S profesorom Kasimom Trnkom sam 15. listopada otputovao i započeli smo razgovore s Robertsom Owenom, kojemu je tada asistirao James O'Brian koji je kasnije bilo savjetnik državne tajnice Madeleine Albright, a povremeno je dolazio i Richard Holbrooke. U američkoj misiji u New Yorku su napravljene tri verzije Ustava BiH. Otuda smo 1. studenog prebačeni u Dayton i priključili se pregovorima.
Što je stajalo u prvim verzijama Ustava BiH?
- Već u New Yorku uočilo se da se nastoji stvoriti koncept građanske države koja je tipična za SAD, bez naroda. Odmah sam reagirao da su u pitanju tri konstitutivna naroda i da smo takvo uređenje imali još u bivšoj socijalističkoj Jugoslaviji. Pred sobom imam dokument od 14. studenog, mjesec dana nakon što sam počeo razgovore i tada je stajalo u Ustavu "Bošnjački, hrvatski, srpski narodi i drugi narodi i građani ..., ovdje odlučuju..." I na to sam reagirao jer se nisu jasno istaknula tri konstitutivna naroda.
Kako je došlo do današnje podjele na dva entiteta?
- Hrvate u BiH nitko ništa nije pitao niti su potpisali tzv. ženevska načela o odnosu 51/49 teritorija između dva entiteta. Mi smo prosvjedovali protiv toga jer je Washingtonskim sporazumom bilo dogovoreno da FBiH čine Bošnjaci i Hrvati, gdje su većina po popisu 1991., a to je bilo oko 58 posto zemlje. Tu su nastali problemi. Mi, Hrvati iz BiH, Zubak, Prlić i ja smatrali smo kako se radi o velikom, nerazumnom odstupanju od Washingtonskog sporazuma. Nas se onda uvjeravalo da je to u interesu mira i da neće biti velikih posljedica.
Kako ste reagirali na objavu prvih mapa u Daytonu?
-Načinili smo dokument koji je podrazumijevao i zamjenu teritorija.
Što ste vi tražili?
-Hrvatska strana je tražila da se ustupi 1280 četvornih kilometara teritorija s 32.000 stanovnika, čime bi Banja Luka dobila zaleđe i kapitalni energetski objekt Bočac. Istodobno, Srbi bi ustupili područje manje površine - 1076 četvornih kilometara, ali na kojemu je 137.956 stanovnika. Srbi bi tako dobili 204 četvorna kilometra u svoju korist.
Koje ste općine tražili?
-Mi smo tada naveli da se ustupa Mrkonjić Grad, Šipovo, Ključ, dio Banje Luke, a srpska strana bi ustupila Bosanski Brod, Odžak, dio Bosanskog Šamca, Derventu, zapadni dio Doboja i nekoliko hrvatskih sela u Modriči.
Što se dogodilo s tim prijedlogom, jesu li Srbi bili protiv?
-Ne samo Srbi. Općenito, oni koji su vodili razgovore nisu se na to obazirali. S druge, pak, strane, na početku pregovora Srbi su tražili i područja koja smo mi cijelo vrijeme rata držali pod nadzorom. A to je dio Orašja i Šamca, odnosno današnjeg Domaljevca, kako bi ušli u Republiku Srpsku radi većeg koridora. Ne treba zaboraviti da u tome trenutku nema Brčko Distrikta. Srpska strana je cijelu ovu općinu promatrala kao svoj dio, te da područje od Gradačca do Majevice čini vezivni dio zapadnog odnosno istočnog dijela Republike Srpske. Oni su tražili koridor širine od 14 do 20 kilometara. Sava bi bila granica sa sjeverozapadne strane, a na jugoistoku Majevica. Mi smo pokušavali davanjem većeg teritorijalnog ustupka napraviti dogovor. Na kraju mi, Hrvat iz BiH, nismo dobili potporu za takav pristup. Bošnjaci se nisu previše zauzimali oko toga dijela. Dapače, jer na tome području živi jako mali broj Bošnjaka. Gotovo im je bilo svejedno, takav sam dojam imao. Bošnjačka strana je inzistirala na Sarajevu, ali su i cijelo vrijeme tražili Goražde, prije svega, ali i dio prema Zvorniku. Mi smo ostali usamljeni, odnosno izolirani.
Kako se u tome slučaju postavila Hrvatska?
-Kada je u pitanju izaslanstvo iz RH, oni su gledali svoje interese kako riješiti pitanje, prije svega, istočne Slavonije. Gdje su vidjeli da to ne ide glatko, povlačili su se ne dajući nam potporu. Na kraju smo mi bili poprilično revoltirani takvim odnosom. Najprije jer smo smatrali da smo prevareni u Daytonu. Ja i dan-danas smatram da smo prevareni jer je u Washingtonu uspostavljena Federacija Hrvata i Bošnjaka s otprilike 48 posto teritorija i s najavom da će cijela BiH biti federalno ustrojena. To se ne smije zaboraviti i to je bila namjera. Zato je dan naziv FBiH.
Smatrate li onda da je Zagreb izigrao bh. Hrvate žrtvujući ih radi rješenja svog teškog pitanja istočne Slavonije?
- Republika Hrvatska je željela dobro i Hrvatima u BiH, u to ne treba sumnjati. Međutim, u situaciji kada su morali birati, oni su se opredijelili za rješavanje istočne Slavonije, odnosno svojih problema koji su bili na stolu za vrijeme pregovora. Mi smo bili ostavljeni boriti se unutar zemlje, gdje smo opet bili razapeti. Bošnjaci, naime, nisu imali prevelik interes inzistirati na Posavini jer ih je tamo bio jako mali broj. Tako, primjerice, Orašje nema ni jednog bošnjačkog sela, kao ni Šamac. Tako smo mi bili prepušteni sami sebi i Hrvatska se nije protivila ostvarenju naših ciljeva, ali potporu, koja nam je bila nužna, nismo imali na potrebnoj razini. Jasno mi je bilo zbog čega je to tako, ali tragedija je što kasnije nije bilo mogućnosti popravka i što su stvari zacementirane. Vidimo, 20 godina nakon Daytona gotovo je nemoguće bilo što promijeniti u tome smislu.
Je li ikada za vrijeme pregovora u Daytonu otvorena mogućnost za ustroj BiH s tri entiteta?
- Ja nisam sudjelovao u tome. Morate znati da sam tada bio ministar pravosuđa, a prije toga zadužen za pravna rješenja. Razgovore o političkom dijelu je vodio Zubak, dok je Prlić bio više orijentiran na ekonomski dio. Hrvati su, međutim, priliku prokockali ranije kada su se trebala rješavati ta pitanja, ali lako je sada komentirati i dijeliti lekcije nakon toliko vremena.
Vidite li danas mogućnost promjene aneksa broj IV. Daytonskog sporazuma, dakle Ustava ove zemlje u sklopu približavanja zemlje EU?
- Velika pogreška Daytonskog sporazuma je što nije imao još jedan aneks koji bi imao samo jednu rečenicu - da se nakon dvadeset godina sazove nova konferencija koja bi ocijenila provedbu ovoga dokumenta i njegove nedostatke. Samo ta jedna rečenica dala bi pravni temelj za novu konferenciju, a ovako, bojim se, ne postoji pravni temelj, nego samo pitanje dobre volje koje, također, nema za to. Ustav jasno propisuje način promjene s dvije trećine u Zastupničkom domu, a u Domu naroda svakako imamo klubove koji mogu ocijeniti je li neko pitanje protivno vitalnom interesu. U ovakvim konstelacijama odnosa ne vidim spremnosti da se bitnije promijeni Ustav u odnosu na postojeće stanje. Zato sam zagovornik da se BiH privuče prema EU. Po meni EU treba donijeti odluku, uz sve uvažavanje kriterija, da Bosna i Hercegovina bude pridruženi član EU i bude pod njezinim patronatom te tako ispunjava uvjete za članstvo. U suprotnom, siguran sam da ja neću dočekati da BiH postane članica Europske unije, a krajnje je neizvjesno kada bi se to moglo dogoditi.
