Večernji List - najnovije vijesti iz Bosne i Hercegovine, svijeta, sporta, kulture i showbiza
Naslovnica Večernjakov pečat

Veličanstven je osjećaj svirati Odu radosti na Večernjakovu pečatu

02. lipnja 2021. u 08:01 0 komentara 420 prikaza
Pogledajte galeriju 1/3

Mustafa Mujo Behmen jedan je od najboljih i najpoznatijih bh. gitarista. Član je Orkestra Muzičke produkcije BHRT-a, gdje je i stalno zaposlen i za taj orkestar predstavlja ono što je, primjerice, gitarist Ante Gelo za Orkestar HRT-a. Ovaj virtuoz surađivao je i surađuje s brojnim glazbenim zvijezdama - od Halida Bešlića, Dine Merlina, Mladena Vojičića Tife do Hanke Paldum, a ovdašnja ga publika najviše poznaje kao člana jedne od frakcija Mostar Sevdah Reuniona, u kojem je proveo osam godina i snimio tri albuma. U sviračke sposobnosti Muje Behmena uvjerila se publika na Večernjakovu pečatu, što je ujedno i povod za ovaj razgovor.

Večernji list: Kako vas se dojmio Večernjakov pečat i nastup Orkestra Muzičke produkcije BHRT-a?

- Jako sam zadovoljan kako je sve ispalo. Meni je čast svirati na ovakvim manifestacijama, pogotovo jer se radilo o 20. jubilarnom Večernjakovu pečatu, koji je samim tim imao poseban značaj. I uz sve to svirati Odu radosti, koja je naša europska himna, veličanstven je osjećaj. Bilo je lijepo biti dio svega toga. Najviše su me se dojmili heroji u bijelom, naši liječnici i medicinsko osoblje koje je iznijelo najveći teret ove COVID krize i drago mi je što je Večernjakov pečat njihov trud znao prepoznati i vrednovati.

Večernji list: Vi ste jedan od članova Orkestra Muzičke produkcije BHRT-a. Kako je svirati sa svim tim vrsnim glazbenicima koji vas okružuju?

- Sve te ljude znam dugo vremena i privatno, kliknuli smo na prvu. Lijepo je svirati s nekim koga dobro poznaješ i tko te razumije. Radi se o glazbenicima “high klase”, a svatko voli igrati u dobrom timu.

Večernji list: Jednom prilikom ste rekli da jako puno vježbate za nastupe, gotovo svakodnevno, i da tu nema improvizacije?

- Imamo kontinuitet nastupa jer je Muzička produkcija jako aktivna. Tu su emisije koje snimamo i u kojima sviramo. Jako je brz ritam snimanja pa moramo, a sve to vježbanjem i radom. Zatrpani smo poslom, premda to nama nije problem jer najljepše je raditi ono što voliš. Ma, mi bismo svirali i da nas ne plaćaju (smijeh).

Večernji list: To je, nažalost, i surova stvarnost, jer su baš vaši kolege instrumentalisti bili i sada su među najugroženijih skupinama ljudi u pandemiji koronavirusa. Mnogima je zbog gubitka posla i nemogućnosti nastupa ugrožena gola egzistencija?

- Da, nažalost, to je tako. Jer i oni koji su imali nešto ušteđevine, ona je dosad potrošena i teško se preživljava. Sad su mjere malo popustile pa je za nadati se da će se moći ponovno svirati. Mi koji smo zaposleni u državnim institucijama mogli smo koliko-toliko normalno funkcionirati, iako je i to sve mizerno, a najteže je onima koji ovise samo o svirkama. Uglavnom, naš “esnaf” je najviše pogođen i nije lako.

Večernji list: Pričajte nam malo o svojim počecima. Kad ste počeli svirati gitaru?

- Pa počeo sam već s devet godina. Prvo sam svirao bubnjeve, ali kad sam uzeo gitaru u ruke, sve se promijenilo. I ta ljubav ostala je do danas.

Večernji list: Jeste li imali uzora?

- Naravno da sam imao uzora. Imao sam starijeg brata koji je donosio kući jako dobru glazbu. Mogu reći da sam imao odlično glazbeno odrastanje uz ploče Dire Straitsa, Garyja Moorea, Queena... Taj rock and roll osamdesetih bio je presudan. Ja sam, prije svega, rock-gitarist iako sviram i etno, gipsy, narodnu glazbu, ali rock je baza, temelj svega. Na početku sam slušao velike gitariste poput Hendrixa, kasnije i Leb i sol, i to je bilo jako bitno za formiranje moga glazbenog ukusa. Moja generacija je jako voljela slušati Vlatka Stefanovskog jer mi smo bili malo zatvoreni i nismo imali prilike slušati referentne gitariste kao Ala di Meolu, Allana Holdswortha, Franka Gambalea... Nama je Vlatko bio glavni.

Večernji list: Preko Vlatka ste, vjerujem, došli do Johna McLaughlina?

- Naravno. McLaughlin je glazbenik za kojeg si, da bi ga shvatio, morao glazbeno sazrijeti. Tako da sam njega kasnije počeo istraživati jer je on toliko filozofije imao u svojoj glazbi i, da biste to shvatili, morali ste ipak biti puno zreliji na svaki način.

Večernji list: Koga ste voljeli još od jazz i fusion gitarista?

Pa, recimo, Wesa Montgomeryja, na njega se sve naslanja. George Benson i on dinosauri su jazz glazbe i svega. Oni su temelj jazza.

Večernji list: Budući da ste svirali i gypsy glazbu, je li ikakvu ulogu u formiranju vašeg stila sviranja imao Django Reinhardt?

- Volim gypsy glazbu u svakom obliku, od francuskog, grčkog do rumunjskog, i to me čini sretnim, ali gypsy jazz, odnosno swing, to je ipak posebna grana glazbe koju ne možete svrstati ni u gypsy ni u jazz. Django Reinhardt utemeljio je taj stil i to se svira iznutra. Da biste to svirali, morate se opet roditi i početi odmalena.

Večernji list: Kao vi s rockom?

- Da, rock je moja baza. Odrastao sam na tome. Ovo što sam radio i radim danas samo su primjese, Sviram pop, rock i gypsy, pa i jazz. Premda, da bi jazz svirao, moraš biti čist od svega. Znači, ne postoji ništa drugo osim toga. Ta se glazba mora živjeti da bi bila kako treba. Za pop-glazbu morate biti dobro teorijski potkovani. Sarajevo je u glazbenom smislu oduvijek bilo sjecište svega, iako je prednjačio pop-rock. Sviralo se svašta i ja nisam nikad bio profilirani gitarist. Volio sam šarati, mijenjati razne stilove, a u jednom trenutku i život me natjerao tako raditi.

Večernji list: Ta sarajevska pop-rock škola bila je jedinstvena i u okvirima bivše Jugoslavije. A gdje je ona danas u regionalnim okvirima?

- U problemu. Ja se kao tinejdžer sjećam tog doba. Sve što se slušalo i sviralo u Londonu, sviralo se i slušalo u Sarajevu. Osamdesetih Sarajevo je bilo mali London kad je popularna glazba u pitanju. Skenderija je bila hram rock and rolla, tu su stasali brojni bendovi koji su žarili i palili ovim prostorima. S ratom sve je nestalo. Društvo je potpuno razoreno, u međuvremenu se i glazba promijenila, a nema više ni institucija kroz koje bi se njegovala ta vrsta glazbe.

Večernji list: A promijenio se i sam odnos glazbe prema krajnjem konzumentu i obrnuto. Prije su slušatelji s nestrpljenjem iščekivali novi album omiljenog izvođača, danas omiljeni izvođač sam traži put do slušatelja. Uspješnost se mjeri klikovima?

- Prije se sve radilo iz ljubavi, nitko nije pitao za novac. Glazba se voljela i svirala iz duše. Milijun bendova je sviralo, iz čega je nastala pop-rock scena. Danas svatko pita samo za novac.

Večernji list: Publika u Mostaru i Hercegovini najbolje vas upoznala kao člana Mostar Sevdah Reuniona. Po čemu pamtite to razdoblje svoje karijere?

- Mostar Sevdah Reunion meni je pao iz vedra neba. Sve svoje znanje i kreativnu energiju uložio sam u taj projekt. To smatram izrazito uspješnim razdobljem svoje karijere. Snimio sam tri albuma s MSR-om, dva studijska i jedan live, i bila je to lijepa priča koja je završila odlaskom dvaju članova - Ilije Delića i Nedeljka Neđe Kovačevića, ikona koje više nitko nije mogao nadomjestiti. To je bio kraj priče.

Večernji list: Nažalost, ta priča nije mogla proći bez ružnih stvari i raskola benda na dvije-tri frakcije. Zbog novca, taštine ili nečijeg ega?

- U pozadini svega je novac, ali i ego. Mi glazbenici inače imamo problem ega, kao da smo znanstvenici, a ne zabavljači. Uvijek govorim: mi glazbenici smo zabavljači koji smo tu da zabavljamo i opuštamo ljude. Nije bitno sviramo li klasiku ili narodnu glazbu, naša svrha je opustiti. Grubo rečeno, dvorske lude. I to glazbenici ne mogu shvatiti niti se s time pomiriti. I novac, naravno. Tu je problem uvijek zbog netransparentnosti. Smatram da se stvari trebaju riješiti u samom početku, ugovorima, kao što se radi vani. Nema ništa od onoga “lako ćemo”. I tu najviše puca među ljudima.

Večernji list: Svirali ste, teško je nabrojiti s kim niste. S kim vam je bilo najdraže surađivati?

- Jako volim Mladena Vojičića Tifu. On je čovjek dobre duše, premda katkad zna biti čudan. Volio sam njegove pjesme. Mostar Sevdah Reunion bio mi je drag zbog nekoliko ljudi koji su mi davali luđačku energiju. To je bila glazbena fuzija koja se ne može svrstati nigdje. Iako nisam iz tog filma, funkcionirali smo. Jako smo puno putovali po festivalima, svirali mahom strancima koji su našu glazbu razumjeli više nego mi ovdje.

Večernji list: Je li, po vama, Tifa najbolji pjevač na ovim prostorima?

- Tifa je paket kompletne zvijezde koju karakterizira izuzetno jaka karizma, pjeva iskreno i njegova boja glasa je nenadmašna. Ta boja glasa koju Tifa ima vrijedi nečijeg života. Glas od milijun dolara. E, sad je malo zašao i u godine pa treba izvlačiti te “lage”, za što treba puno energije.

Večernji list: Cijeli život ste u glazbi, svirali ste u raznim bendovima i orkestrima. Jeste li ikad pokušali napraviti solo izlet i snimiti samostalni album? Možda instrumentalne glazbe?

- Pokušavam uraditi jedan album. Dosad nisam imao vremena, stalno me je tjerala borba s egzistencijom. A za posvetiti se takvim osobnim stvarima, stvarima koje voliš, treba biti i pomalo “rahat”, da je čovjek svega rasterećen. Evo, sad je ta prilika, uradio sam nekoliko stvari pa ću to nastojati kompletirati u jedan album, a kad će to biti, ne znam ni ja.

Večernji list: O kakvoj se glazbi radi?

- To će biti neki smooth jazz, funk, bit će udrobljeno svega i pitko za svakog. Moći će normalan svijet to slušati. Ja volim melodiju koju, kad čujem, mogu zapamtiti. E, upravo će to biti estetski zadovoljeno. Mislim.

Večernji list: Osim solo albuma, imate li uskoro u planu svirke ako pandemija popusti?

- Kao zaposlenik Muzičke produkcije na prvom su mi mjestu nastupi i svirke vezane uz Orkestar BHRT-a. Moram istaknuti da sam s Adisom Sirbubalom i Vladimirom Mićkovićem sudjelovao na snimanju albuma sefardske glazbe na kojem sam snimio gitare. Mislim da ću kao pridruženi član tog sastava nastupiti na Sarajevo Jazz Festu u Sarajevu u listopadu. Radi se o jako zanimljivom projektu jer Sefardi su kao nomadi, neka gypsy varijanta. Tu ima i primjesa flamenca i Mediterana, jako specifičan projekt koji je za mene bio izazovan, gdje sam htio vidjeti dokle mogu dobaciti. Mislim da sam izvršio zadatak dobro, međutim, ako ne čuje publika ništa od toga... Vrlo zanimljivo će biti.

Večernji list: I za kraj standardno pitanje za rock-gitariste: Fender ili Gibson?

- Mijenjam po potrebi, ali sam pobornik Fender Stratocastera jer to je gitara kojom mogu opslužiti sve, kao Golf dvica.

Večernji list: Obično se iskusniji gitaristi u poznijim godinama vraćaju akustici. Zašto i je li takav slučaj i kod Vas?

- Zato što se čovjek, kako stari, vraća prirodi. To je drvo, a čovjek, što je stariji, sve više voli ići u prirodu. Akustična gitara je priroda, ona je sastavni dio tijela kad je uzmeš i sviraš. Premda je i električna vrlo moćan instrument. Ništa ne može proizvesti energiju kao električna gitara.•

Napišite prvi komentar!

Za komentiranje je potrebna prijava/registracija. Ako nemate korisnički račun, izaberite jedan od dva ponuđena načina i registrirajte se u par brzih koraka.