Večernji List - najnovije vijesti iz Bosne i Hercegovine, svijeta, sporta, kulture i showbiza
Naslovnica Svijet

Uznemirujuće pismo iseljenika: Kunem onaj sat kad sam došao u Ameriku. To je prokleta zemlja, izgubit ću živu glavu

Objavljeno je u broju 44 od 1. studenog 1900. pod naslovom "Ljudi ne idite u Ameriku!", a uz svu osobnost odražava i sumornu sliku stanja u domovini zbog kojeg su naši ljudi bili prisiljeni odlaziti u svijet.
29. rujna 2020. u 18:09 0 komentara 769 prikaza
Foto: Pixabay

Danas ljudi sve manje pišu pisma. Taj prastari način komuniciranja kao da izumire, potisnut tehničkim postignućima koja, istina, štede vrijeme, ali istovremeno i ubijaju dušu. Jedni drugima šaljemo video poruke, e-mailove, sms-ove.. U svemu tome izgubila se bliskost i ljudska toplina kakvu nalazimo u pismima, posebno u onima iz davnih dana.

Jedno takvo staro iseljeničko pismo s početka stoljeća pronašli smo u zagrebačkom listu "Hrvatski narod" koji je uređivao dr. Ivan Ružić. Objavljeno je u broju 44 od 1. studenog 1900. pod naslovom "Ljudi ne idite u Ameriku!", a uz svu osobnost odražava i sumornu sliku stanja u domovini zbog kojeg su naši ljudi bili prisiljeni odlaziti u svijet.

Pismo prenosimo u cijelosti: 

"Hvaljen Isus i Marija! Stelton, Nord Amerika, dne 2. oktobra 1900. Draga moja ženo! Da ti znaš kako ja ovdje služim, ti bi sve kod kuće prodala, prodala pa bi me kući odpremila – ako za me mariš. Ja ovdje neznam kad ću glavu izgubiti. Kad god idem u fabriku, onda moj atres ostavim, da oni koji ostanu živi budu znali moji sirotinji pisati. Samo ja uvijek kunem onu uru i onaj čas, kad sam u Ameriku pošao, gdje ja tužan svoju krv pijem. Bolje je kod kuće travu pasti, nego iti u Ameriku. Amerika je prokleta zemlja i silno će naše ljude požderati. Naš je brat Janko Kaurić iz Vel. Soline poginuo vozeć zemlju u vagon tačkama, pa je pao na štreku i u njem nešto puklo i bolovao mjesec dana, onda je umro. Svi smo mu išli na sprovod. Tako naši ljudi pogiblju svaki dan po jedan.  Draga ženo, da me vidiš sada, kako sam mršav, a brki izgoreli od ognja gdje se željezo tali! Bila me i ruka zaboljela pa nisam mjesec dana mogao raditi, već sam mislio da ću bez ruke ostati, ali mili Bog dao pa je sada opet dobro i mogu raditi. Ja mislim da i ti na me misliš i Bogu se pomoliš za moje zdravlje. Ja sam vas troje ostavio kao troje pilića i otišao od kuće, da se nisam nikad ogledao od muke do Zagreba. Kad sam pošao iz Zagreba pa do Beča, nisam vidio ni neba ni zemlje od teškog plača – i još bolje, kad sam izišao u Prajsku. Tužno li je srce moje na sve vieke! Šaljem ti 100 kruna za odjeću djeci i tebi, onda za drva i da 30 forinti odplatiš duga. Ako se djelo ne zatvori i Bog dragi dade života i zdravlje, opet ću poslati novaca za dug izplatiti, a onda, ako Bog da, doma i nikad više pomisliti na Ameriku!" piše Stanko Bartolić iz Male Soline.

Uz ovo pismo zanimljivo je pogledati i što se savjetovalo onima koji su odlazili u daleki svijet. 

Iz splitskog "Pučkog lista" prenio je "Hrvatski narod" 1900. ovih nekoliko savjeta:

1. Ako možeš živjeti kod kuća nigda ne putuj u svijet, navlastito ako si odmakao godinama. U svijetu ima i previše mladosti, za stare ljude neima mjesta

2. Kad si u svietu, najprvo uči jezik, ako je moguće čitat i pisat. Tad uči običaje zemlje, da znaš gdje si

3. Stoj, gdje si došao, i drži svoj novac za se.

Napišite prvi komentar!

Za komentiranje je potrebna prijava/registracija. Ako nemate korisnički račun, izaberite jedan od dva ponuđena načina i registrirajte se u par brzih koraka.