Prema službenom popisu stanovništva, u Japanu postoji oko devet milijuna praznih kuća, što je 13,8 posto ukupnog stambenog fonda. Neke od njih prodaju se za jedan jen, odnosno manje od jedne marke. Razlog nije samo emigracija, već tržišno pravilo koje se bitno razlikuje od našeg. Prazne kuće u Japanu nazivaju se akija, što doslovno znači prazna kuća.
Od tih devet milijuna, oko 3,85 milijuna je zaista napušteno, što znači da se ne iznajmljuju niti koriste kao kuće za odmor. Većina ih je u ruralnim prefekturama. U Wakayami i Tokushimi, svaka peta kuća je prazna. Ali Tokio također ima blizu milijun praznih stanova, odnosno deset posto svog fonda.
Zašto kuće tamo gube na vrijednosti
Evo razlike koja objašnjava sve ostalo. U našoj zemlji, u Europi i Sjedinjenim Državama, starija kuća s vremenom može dobiti na vrijednosti. U Japanu je obrnuto. Stambena zgrada tradicionalno se tretira kao potrošna imovina, slično kao automobil. Nakon dvadeset do trideset godina, kuća je praktički bezvrijedna u izračunima, a vrijednost ostaje samo u zemljištu. Zato kupci preferiraju novogradnju, a naslijeđenu kuću u selu nema tko prodati, prenosi N1.
Kako uopće ostanu prazne?
Uz to ide i demografija. Mladi ljudi odlaze u gradove, prvenstveno Tokio, Osaku i Nagoyu. U širem području Tokija živi preko 37 milijuna ljudi, gotovo trećina cijele zemlje. Kada roditelji umru, obiteljski dom na selu ostaje prazan. Djeca koja su izgradila svoje živote u Tokiju nemaju razloga za povratak.
Prema preliminarnim podacima popisa stanovništva objavljenim ovog proljeća, broj stanovnika Japana pao je za oko tri milijuna ljudi u pet godina. Od 47 prefektura, 45 je izgubilo stanovništvo. Samo je Tokio dobio.
Što platiti, a što ne platiti?
Cijene se kreću u rasponu koji zvuči nestvarno. Neke se kuće nude za jedan jen ili besplatno, jer općini nije stalo do novca, već do toga da netko živi u kući i održava je. Uobičajeni raspon za kuću na selu je od pola milijuna do pet milijuna jena, odnosno oko šest do šezdeset tisuća maraka.
Za usporedbu, nova kuća u Japanu u prosjeku košta između 35 i 40 milijuna jena, odnosno preko četiristo tisuća maraka.
Zašto "besplatno" nije besplatno
Evo dijela koji se najčešće izostavlja u naslovima. Preporuka koju daju agencije je da se cijeni kuće doda još pedeset do sto posto tog iznosa za obnovu, plus jednogodišnji troškovi održavanja. Ako kupite kuću za tri milijuna jena, realno biste trebali očekivati da ćete tijekom prve dvije godine platiti ukupno šest do devet milijuna. Uz to, tu su i porez na stjecanje nekretnine, troškovi njezine registracije u zemljišnim knjigama i godišnji porez.
I još nešto važno: napuštanje kuće nije opcija. Nakon što je kupite, obveze ostaju. Neke općine nude subvencije za obnovu, u rasponu od pola milijuna do tri milijuna jena. Svatko može kupiti, ali ne može svatko živjeti u njoj. Ovo je ograničenje koje prekida najveći dio priče. Japan nema ograničenja za strane kupce. Stranac može kupiti i zgradu i zemljište, s istim pravima kao i građanin, bez dopuštenja i bez vize. Ali vlasništvo nad kućom ne daje vam pravo boravka.
Ako želite trajno živjeti u toj kući, morate zasebno dobiti dugoročnu vizu, prema istim pravilima kao i svi ostali. Osim toga, u travnju ove godine uvedena je nova obveza. Strani kupci koji nisu rezidenti moraju prijaviti kupnju japanskom Ministarstvu financija u roku od dvadeset dana, čak i ako kuću kupuju za vlastite potrebe.
Zašto se to uopće događa?
Za japansku državu ovo nije samo tržišno pitanje. Prazne kuće propadaju, postaju opasne i snižavaju vrijednost cijelih naselja. Zato su općine osnovale takozvane akiya banke, tj. javne registre praznih kuća, te nude subvencije onima koji ih preuzmu. Kyoto je otišao korak dalje i uveo porez na prazne nekretnine.
Interes je porastao. Pretrage japanskih nekretnina na engleskom jeziku ove su godine, prema jednom izvoru, šest puta veće nego prošle godine. Ono što ostaje neriješeno jest uzrok. Kako kuće u Japanu s godinama gube vrijednost, prazne kuće stvarat će se brže nego što će se prodavati.
Otvori KEKS Pay
