Brojna su nagađanja o mogućem ishodu sastanka Trump – Putin, koji bi se trebao održati u petak, na Veliku Gospu, 15. kolovoza 2025. u Anchorageu na Aljasci. Očekivanja obje strane su velika. Kremlj želi, kao prvo, legalizaciju svojih osvajanja u Ukrajini i priznanje ruske aneksije pet ukrajinskih oblasti (Krim, Herson, Zaporižje, Doneck i Lugansk). Kao drugo, želi partnerski odnos sa SAD-om, iz čega će proizići sve ostalo, u prvom redu izlazak iz kruga sankcija, barem američkih. Pri tome Rusija doživljava Ameriku kao sebi ravnu silu, što je nadrealno, jer jedini stvarni takmac Amerike je Kina. Sve pregovore o nastavku rata u Ukrajini i o sigurnosti Europe, naravno, Rusija želi voditi izravno s Amerikom, bez sudjelovanja EU i Ukrajine.
Kod Amerikanaca je sve jednostavnije. Bijela Kuća želi kao prvo Donaldu Trumpu osigurati Nobelovu nagradu za mir, to je na vrhu svih prioriteta, jer to je Trumpova “tiha patnja” još od 2009., kad je Obama dobio Nobelovu nagradu. Kao drugo, Trump želi savezništvo s Rusijom u skorom obračunu Amerike s Kinom, a smetnja tom traženom savezništvu su Ukrajina koja ne želi kapitulirati pred ruskom agresijom. Smetnja je i Europska Unija (bez Orbanistana) koja ne želi nagraditi agresiju Rusije, jer se time otvara Pandorina kutija nesigurnosti za cijeli svijet.
Koji su onda mogući ishodi ovog susreta Trumpa i Putina? Uzme li se u obzir tradicija, odnosno sastanak Trumpa i Putina u Helsinkiju 2018., sastanak će se održati bez zapisnika, bez zajedničke izjave... Odnosno, ako i bude nekih izjava, čut će se će na tiskovnoj konferenciji. U Helsinkiju je Trump manje-više ponavljao Putinova stajališta. Tri su, dakle, moguća ishoda ovog sastanka.
Prvi mogući ishod jest da sastanak završi bez ikakvog dogovora, odnosno bez javno obznanjenog dogovora postignutog “ispod stola”. Indikativno je da Trump i njegov tim naglašavaju kako je ovo “sastanak radi utvrđivanja činjenica i stajališta Rusije o završetku rata”, kao da ta stajališta Rusije nisu ionako vrlo dobro poznata svima. Stoga je doista moguće da sastanak završi bez ikakvog dogovora, kao spektakularno ništa. Svaki rusko-američki dogovor, mimo Ukrajine, mimo EU i mimo Kine, povlači ozbiljne dugoročne posljedice za obje zemlje, pa mi se čini najrealniji ovaj ishod.
Doduše, prije ovog sastanka Trumpov je posebni izaslanik Steven Witkoff održao seriju sastanaka s Putinom, ali je vjerojatno krivo shvatio što Putin predlaže. Vjerujem i da se u Kremlju valjaju od smijeha nad tim šarlatanom kojeg im Trump šalje, koji nema pojma ni o politici, ni o zemljopisu, pa je Putinov prijedlog o “povlačenju Ukrajine” shvatio kao navodni Putinov prijedlog o “povlačenju Rusije”. Možda zato jer mu je prevoditelj po običaju iz Kremlja, a ne iz američkog veleposlanstva. Stoga ne čudi što Trump želi “iz prve ruke” doznati što Putin doista misli.
Drugi mogući ishod jest da sastanak završi s Trumpovim razočaranjem u Putina, s posljedičnim raskidom dosadašnje komunikacije, uvođenjem brutalnih sankcija i otvaranjem dosad neslućenih mogućnosti Ukrajini za nabavu američkog oružja, bilo kupnjom, bilo donacijama, kako bi se prisililo Rusiju na razumniji pristup pregovorima – jednako kao što su operacije “Oluja”, “Maestral” i “Južni potez” 1995. prisilile Srbiju na pregovore u Daytonu. Ne vjerujem o ovaj scenarij. Naime, od početka ožujka 2025. Trump je već objavio ultimatum Putinu da prekine rat unutar dva tjedna ili će ga udariti sankcijama. Taj ultimatum od dva tjedna Trump je objavio ne jednom, nego četiri puta za redom! I svaki put se Putin oglušio na Trumpove prijetnje. Nakon toga je došao na red Trumpov ultimatum od 50 dana. I što smo dobili nakon isteka tog roka? Sankcije Rusiji? Slanje oružja Ukrajini? Ne, nego Trumpov prijedlog da se sastane s Putinom. Sve što je Trump, dakle, postigao u ovih šest mjeseci svog mandata ovim ultimatumima jest to da se Putin uopće želi sastati s njime.
Treći mogući ishod je da sastanak završi Trumpovim prihvaćanjem Putinovih vizija o kraju rata u Ukrajini, kao “deal” Rusije i SAD-a, uz pristanak Trumpa na marginalizaciju uloge Ukrajine i EU u sklapanju mira. Drugim riječima omogućavanjem Putinu da za pregovaračkim stolom postigne brzu pobjedu u ratu, što mu samo Trump može omogućiti. Trump će pristati na sve to: i na rusku aneksiju ukrajinskih oblasti, i na Ukrajinu izvan NATO-a koja prihvaća Putinove uvjete mira, i na Putinovo ugrožavanje članica EU, samo zato da mu Putin bude saveznik u obračunu s Kinom.
Međutim, ne postoji baš nijedan razlog zašto bi Putin nakon svega zaratio s Kinom? Dakle s Xi Jinpingom koji mu sve ove godine uredno kupuje naftu, s kojim gradi plinovode, kojem je spreman staviti na raspolaganje sibirska rudna bogatstva, dok računa na kineski kapital i na kineske investicije u sankcijama nagrizeno rusko gospodarstvo. U takvu budalaštinu da će Putin raskinuti dugoročnu unosnu vezu s Xijem radi pet ukrajinskih oblasti može vjerovati samo Trump. Putin razmišlja strateški i dugoročno, jer zna da je Trump danas tu, a sutra tko za tko.
Koja je onda svrha ovog sastanka? Kratkoročno, u ova dva tjedna uspjeh je na strani Putina, jer je ovaj sastanak s Trumpom znak “normalizacije” odnosa s Trumpovom Amerikom. Naime, nije bilo službenih sastanaka na ovoj razini sve od sastanka Biden – Putin još 2021., prije ruske invazije na Ukrajinu. S Putinom su se nakon veljače 2022. od NATO čelnika sastajali Orban i Fico, ali nikad do sada predsjednik SAD-a. To se može činiti kao uspjeh. No dugoročno gledano ni Putin ni Trump nemaju razloga za optimizam. Stoga su čudne najave u ruskim medijima i slavodobitne objave domaćih rusofila o velikom uspjehu ovog sastanka.
Prvo, ključno pravilo međunarodnih odnosa jest to da se na suverenu državu poput Ukrajine ne odnose međunarodni sporazumi u sklapanju kojih nije sudjelovala. Isto se odnosi na članice EU, koje su – njih 26, bez Orbanistana – jasno potvrdile da nema dogovora o miru u Ukrajini bez Ukrajine. Svaki dogovor Trump-Putin na štetu Ukrajine znači da je Trumpov Sporazum o ukrajinskim mineralima mrtav. Dakle, kad rat jednom završi, u Ukrajini će biti europske kompanije, odnosno kanadske, korejske i japanske, pa čak i kineske, ali američkih kompanija neće biti. Trump se ne može nadati nekom “dealu” o ruskim mineralima jer je sve to, kao i manje-više sve drugo u Središnjoj Aziji već odavno zakupila Kina.
Drugo, svaki dogovor Trump-Putin na štetu Ukrajine i na štetu EU znači konačno razbijanje iluzije unutar EU o Trumpovoj Americi, o tome “da će se Trump kad-tad okrenuti protiv Putina”, odnosno da je Trump ipak, unatoč svemu pouzdan partner Europe. U ratu, kao i u politici, najvažnije je doznati s kime doista možeš računati, a s kime ne možeš. Stoga je ovakav brak Trumpa i Putina jasan dokaz da Trumpova Amerika nije i nikad neće biti partner EU. To ujedno znači izolaciju Trumpovih i Putinovih pijuna unutar EU, poput Orbana, odnosno promjenu načina glasovanja u tijelima EU kako bi se izbjegle blokade odlučivanja. Trump ujedno može zaboraviti na potporu EU u obračunu s Kinom.
Treće, Xi Jinping neće mirno čekati razvoj događaja, nego će pojačati komunikacije Kine s EU, koje su ionako intenzivirane od notornog govora J.D. Vancea u Münchenu. Kina je dosad tolerirala zbližavanje svojih vazala u Moskvi i Pyongyangu, no pitanje je koliko će joj ta veza odgovarati u okolnostima kada se Rusija preslaguje na američku stranu. Xiju odgovara kraj rata u Ukrajini, ali ne takav u kojem je Rusija osnažena, a Kina izolirana od EU i Ukrajine, nego onakav kraj rata u kojem je Rusija vazal Kine, koja onda može raspolagati bogatstvima Sibira.
Posve je sigurno, međutim, da nijedan od tri spomenuta ishoda ovog sastanka neće trenutačno zaustaviti rat i razaranje Ukrajine. Štoviše, svaki od ishoda može samo potaknuti Putina na nova razaranja Ukrajine. No oslobođenje od iluzija o Trumpovoj Americi može voditi i na eskalaciju ukrajinskih razaranja Rusije.
Otvori KEKS Pay
