Večernji List - najnovije vijesti iz Bosne i Hercegovine, svijeta, sporta, kulture i showbiza
Naslovnica Svijet

Tko je čovjek koji je prije točno 90 godina prevario SAD pa dobio Pulitzera za hvalospjeve SSSR-u?

Prošlo je 90 godina otkako je dopisnik New York Timesa iz Moskve Walter Duranty dobio Pulitzerovu nagradu za tekstove u kojima je hvalio SSSR i tako obmanjivao svoju zemlju
25. travnja 2021. u 20:34 0 komentara 329 prikaza
Foto: Wikipedia/Kristina Franić
Pogledajte galeriju 1/3

Staljin ruskom narodu daje – ruskim masama, ne pozapadnjačenim zemljoposjednicima, industrijskim bankarima ili intelektualcima, već ruskim seljacima i radnicima kojih je 150 milijuna – ono što zaista žele, točnije, zajedničke napore, komunalne napore. Pamflet koji je izdala sovjetska partija 1931.? Ne, tekst dopisnika New York Timesa iz Moskve Waltera Durantyja 1931. godine zbog kojeg je dobio Pulitzerovu nagradu!

Ove se godine obilježava točno 90 dugih godina otkad je NY Times objavio znamenite tekstove “našeg čovjeka iz Moskve”, kako su novine zvale Durantyja. Serija od 11 tekstova, od kojih je većina izašla u lipnju 1931., na kraju je nagrađena Pulitzerovom nagradom zbog toga što je čitateljima na Zapadu približila mistične kutke SSSR-a. Neki autori danas govore da je u tom trenutku, u ranim 1930-ima, Duranty bio “najpoznatiji novinar na svijetu”. Bio je dobar i talentiran pisac koji je znao kako zapadnom uhu približiti u tom trenutku potpuno nerazumljiv kolektivistički sustav vlasti i ideja. 

Amputiran mu dio noge

Bio je isto tako – apologet i propagandist režima okrutnog diktatora kojeg je opravdavao, umivao, čak i slavio. U 1930-ima je nagovorio tadašnjeg predsjednika Sjedinjenih Država Franklina Delanoa Roosevelta da uspostavi odnose sa SSSR-om. Najkontroverzniji trenutak njegove karijere, i možda najsramotniji članak u povijesti najuglednijih novina na svijetu, došao je pak 1933. kada je usred velike gladi u Sovjetskom Savezu koja je odnijela živote četiri milijuna Ukrajinaca u NY Timesu napisao tekst s engleskim naslovom od pet riječi koji je odavno ušao u anale novinarstva: “Russians Hungry But Not Starving” (“Rusi su gladni, ali ne umiru od gladi”). Novine za koje je pisao odavno su ga opisale kao lošeg novinara. Devedeset godina od njegovih tekstova još jednom treba sagledati karijeru i motive novinara koji je sudjelovao u zapadnom tumačenju režima koji će postati uzor i za režim uspostavljen u Jugoslaviji nakon Drugog svjetskog rata, a koji je također građanima naširoko oduzimao slobode.

Walter Duranty slavu je stekao kao dopisnik New York Timesa iz Moskve. Došao je u glavni sovjetski grad 1922., nakon što su boljševici stabilizirali vlast u Rusiji i zatim osnovali Sovjetski Savez. Tek su tada dopustili stranim dopisnicima ulazak u zemlju. Od svih zapadnih novinara koji su došli izvještavati iz nepoznate države, Duranty je bio najslavniji. Iako je radio za američke novine, bio je Britanac. Rođen je 1884., a kako su mu roditelji brzo osiromašili, praktički ih se odrekao i nikada ih više nije vidio nakon što je diplomirao na Cambridgeu. Na praznicima u Francuskoj teško je s 40-ak godina ozlijeđen u sudaru vlakova i kirurg mu je morao amputirati dio noge zbog čega je nosio drvenu protezu i do kraja života vidljivo šepao. Pisao je za New York Times iz Francuske u kojoj je bjesnio Prvi svjetski rat, a novine su ga zatim poslale u Moskvu, gdje je postao miljenik režima. Namješten mu je sjajan stan u glavnom gradu goleme zemlje u kojem su se uvijek mogle naći poslastice poput kavijara ili pak opijati. Organizirao je slavne zabave. S ruskom je ljubavnicom dobio dijete. Isto je tako dobio i dva ekskluzivna intervjua sa Staljinom kojima se proslavio. Poznata povjesničarka i novinarka Anne Applebaum koja je napisala knjigu o gladi u Ukrajini 1933. godine, tvrdi da Duranty nikada nije bio povezan s ideološkom ljevicom. “Umjesto toga usvojio je pozicije tvrdoglavog i skeptičnog realista koji je slušao obje strane priče”, pisala je u Atlanticu i zatim dala primjer njegova teksta iz 1935. u kojem je pisao da je “patnja kulacima nanesena s plemenitom namjerom”. Durantyja je umjesto ideologije u ispiranju lošeg imidža Staljinova režima motivirala želja za slavom: ako on izvještava o nekom režimu, ta vlast mora biti jedinstvena u svijetu, o njezinoj mistici može suditi samo Duranty, a nikako se ne može raditi o čistoj zločinačkoj politici što je u stvarnosti bila.

Panegirici diktatoru 

Pa kako su izgledali članci koji su napisani sredinom 1931. i zbog kojih je dobio Pulitzera? Duranty je otišao na odmor u Pariz i odande poslao 11 tekstova u drugoj polovici lipnja koji su objavljeni na naslovnici New York Timesa. Prvi se zvao “Crvena Rusija današnjice vođena je staljinizmom, a ne komunizmom”. U tom je tekstu Duranty zaključio da su karakteristike sovjetske države, i ljudi koji u njoj žive, više azijske nego europske, i da za nju ne mogu vrijediti ista pravila kao za zapadnu Europu. Individualizam je Sovjetima stran, i za vladanje Rusijom potrebna je čvrsta ruka. “Staljin sam sebe ne vidi kao diktatora ili autokrata, već kao čuvara svetog plamena ili ‘partijske linije’ kako je zovu boljševici, koju zbog nedostatka boljeg imena valja nazvati staljinizmom”, pisao je Duranty u vrijeme kada je režim Sovjetskog Saveza provodio vrlo snažnu represiju, dvije godine nakon uvođenja politike kolektivizacije na selu u kojoj je seljacima najprije oduzeo zemlju, a zatim ih natjerao da rade na državnim posjedima gdje im je vlada oduzimala žito. Istodobno je proveo kažnjavanje bogatih seljaka, tzv. kulaka od kojih je mnoge režim raselio po Sibiru, a neke i ubio. Prvi Durantyjev tekst praktički je panegirik sovjetskom diktatoru: ukinuo je osobnu inicijativu u Sovjetskom Savezu “ne zato što je toliko okrutan ili pun mržnje prema kapitalizmu kao takvom, već zato što ima njuh za politički menadžment kojem nema premca otkad je umro Charles Murphy”, (newyorški političar, nap. a.) piše Duranty. Ta se špranca zatim stalno ponavlja: Staljina se predstavlja kao sjajnog organizatora, a njegovi eventualni zločini ili pak mane uopće se ne spominju ili ih se opravdava. Komunizam se vidi kao nešto neizbježno, više kao sveprisutna pojava, a ne kao sustav vlasti. U svih 11 tekstova Duranty nema nijedan citat običnog čovjeka, čak ni partijskog dužnosnika srednje razine. Kolektivizam koji je postao simbol komunističkih vlasti postao je i duh koji prožima Durantyjeve tekstove.

Najzanimljiviji su članci u kojima je priznavao velike probleme u SSSR-u, a zatim ih je odmah kontekstualizirao, uvijek s pozicije koja bi zadovoljila režim. Tekst objavljen 22. lipnja 1931., točno 10 godina prije napada nacističke Njemačke na SSSR, naslovio je “Sovjeti upravljaju javnim mnijenjem najširom kontrolom”. Autor piše da je “formiranje i kontrola javnog mnijenja najveća u povijesti velikih zemalja”, ali odmah zatim dodaje da postoji “samokritika” koja dopušta žalbe, ali unutar granica boljševizma. U tekstu poslije dodaje da previše revni kritičari mogu biti otpušteni ili “čak isključeni iz partije”. U stvarnosti, bili su zatvarani, ubijani ili protjerivani u Sibir. U sljedećem tekstu zatim piše da se “cenzura, iako oštra u nekim smjerovima, uglavnom primjenjuje s inteligencijom i umjerenošću”. U stvarnosti, u SSSR-u 1930-ih godina uopće nije bilo disidentskih mišljenja u javnosti. Najzloslutniji tekst objavio je pod naslovom “Staljinizam uništava neprijatelje u Marxovo ime” u kojem piše da je možda u Americi to teško čuti, ali činjenica je da “staljinizam ne samo da teži potpunom uništavanju klasnih granica, nego se time i hvali” te Duranty priznaje da se “likvidacija kulaka kao klase” odnosi na čak pet milijuna ljudi. Moraju li bivši kulaci i inženjeri biti “fizički uništeni”, pita se? Naravno da ne, govori, samo će ih protjerati u daleka mjesta gdje će moći ponovno steći građanska prava kao proleteri tako što će raditi u zajednici. “Odbijete li, nećemo vas ubiti, ali nećete jesti mnogo, nećete biti sretni”, piše i dodaje da je u komunističkom načinu razmišljanja krajnje odredište za neprijatelje naroda smrt. “Reducirano u oštre osnove, to je današnji staljinizam. Nije lijep niti dobro zvuči u vanjskom svijetu, i ja kao dopisnik ne navijam ni za ni protiv njega, niti imam neku drugu namjeru osim da kažem istinu. A istina je – u tom načinu mišljenja – svatko za sve i svi za svakoga, a ne svatko za sebe i kvragu s ostalima”, ističe Duranty koji o patnjama milijuna ljudi piše bez ijedne zadrške.

Za tu je seriju tekstova Duranty dobio Pulitzera, no još uvijek nije napisao svoje najpoznatije retke. Oni su došli 1933. kada je mladi velški novinar Gareth Jones, i bivši tajnik nekadašnjeg britanskog premijera Davida Lloyda Georgea, došao u SSSR i na svoju ruku, kršeći diplomatska i sva druga pravila, otišao u ukrajinska sela gdje je iz prve ruke svjedočio nevjerojatnim patnjama gladnih ljudi (kao i Duranty, govorio je ruski). Glad je nastala zato što je Staljinova vlast konfiscirala žito i svu hranu na državnim posjedima nakon što je provedena kolektivizacija. Istodobno je sa sustavom “unutarnjih putovnica” zabranila ljudima da se sele u potrazi za hranom. Umrlo je, piše Applebaum, četiri milijuna ljudi samo u Ukrajini. Taj je poznati slučaj ostao u ukrajinskom pamćenju zapamćen kao Holodomor. I danas traje rasprava je li Staljin namjerno organizirao glad u Ukrajini kako bi uništio baš tu naciju. Nekoliko milijuna ljudi umrlo je i izvan Ukrajine, a posebno je stradao Kazahstan. 

Staljinov apologet

“Kamo god sam išao, svi su mi govorili isto. ‘Nema kruha, nismo ga jeli dva mjeseca, mnogo je ljudi umrlo’”, zapisao je Jones u bilježnicu. Jedan mu je seljak rekao da meso nije jeo godinu dana. Vidio je tisuće ljudi u redovima za kruh, leševe na ulicama. Sve je to ispričao na konferenciji za novinare u Berlinu te su tako informacije o velikoj gladi stigle do Zapada. Na to mu je Duranty odgovorio svojim poznatim člankom objavljenim 31. ožujka 1933.: “Rusi su gladni, ali ne umiru od gladi” u kojem je napisao da vjeruje Jonesu o tomu što je vidio, ali da je to jedan mali dio SSSR-a. Postoji ozbiljna nestašica hrane, pisao je Duranty, ali se ne umire od gladi. Odmah u nastavku rečenice dodao je da je ipak “široko rasprostranjen mortalitet od bolesti zbog pothranjenosti”. Uvjeti su loši, ali nema masovne gladi, zaključio je. Istraživači danas smatraju da su strani dopisnici, ne samo Duranty, znali što se događa u Ukrajini. Britanski diplomat William Strang tvrdi da mu je Duranty još krajem 1932. rekao da je u Ukrajini od gladi umrlo deset milijuna ljudi. No, on je to prešutio. Za koju godinu savjetovao je predsjedniku SAD-a Rooseveltu da uspostavi odnose sa sovjetskom državom, a on ga je i poslušao. Bio je toliko utjecajan da je zajedno sa sovjetskim šefom diplomacije Maksimom Litvinovom stigao u SAD te je bio gost velikog banketa koji je ministru priređen u “Waldorf Astoriji” zajedno s 1500 gostiju. Povjesničari pišu da je upravo Duranty od svih dobio najveći pljesak. “Amerika je tako priznala Rusiju i Waltera Durantyja”, pisao je New Yorker.

Dopisnik je u Moskvi ostao do 1936., a za NYT pisao je još četiri godine dulje. Umro je 1957. Prevrednovanje njegova djela započelo je još 1990. kada je izašla knjiga autorice S. J. Taylor “Staljinov apologet”. New York Times jako se pohvalno izjasnio o knjizi, a za Durantyjevo je pisanje tada rečeno da je bilo među najgorima koje se ikada pojavilo u tim novinama. S druge strane, Staljin je 1933. Durantyju rekao: Vi ste dobro izvještavali o našoj zemlji iako niste marksist. Posljednjih 20-ak godina ukrajinski političari i znanstvenici traže da se Durantyju posmrtno oduzme Pulitzerova nagrada. Još 2003. odbor sveučilišta Columbia koji ju je dodijelio priopćio je da je neće oduzeti novinaru zato što nije dokazano da je Duranty “namjerno zavaravao” čitatelje. No, priopćio je da njegovi tekstovi sigurno ne ispunjavaju današnje kriterije za dobro međunarodno izvještavanje. NY Times iste je godine unajmio profesora Marka von Hagena kako bi nezavisno dao mišljenje treba li Durantyju oduzeti nagradu. Treba, i to zbog nedostatka balansiranosti tekstova, zaključio je profesor. Same novine, desetljećima nakon Durantyjevih tekstova, vrlo su transparentne u odnosu prema Durantyju. Svi tekstovi koje smo citirali u našem članku i danas se nalaze u internetskoj arhivi NYT-a. Isto tako, istraživači koji pišu o Durantyju naglašavaju da se i on u svom izvještavanju suočavao s problemima. SSSR-ovi telegrafisti jednostavno ne bi poslali tekst iz zemlje ako ne bi prošao cenzuru vlade te je stranim dopisnicima u Moskvi stalno nad glavom visio Damoklov mač – prijetnja izgonom iz zemlje, kako je to rekao William Henry Chamberlin iz Christian Science Monitora. No, kolega dopisnik Manchester Guardiana iz Moskve Malcolm Muggeridge uspio je prokrijumčariti tekstove o gladi u Ukrajini iz zemlje te ih je anonimno objavio u svojim novinama. No, članci su zatim u Britaniji ublaženi zato što se urednici u tim lijevim novinama nisu slagali s Muggeridgeovom kritikom sovjetske države. Muggeridge je inače Durantyja nazvao “najvećim lažljivcem od svih novinara” koje je upoznao.

U Americi je ponovno živnula rasprava o Durantyjevu liku i djelu nakon što je 2019. snimljen poljsko-ukrajinsko-britanski film “Mr. Jones” o spomenutom Garethu Jonesu koji je zapadnoj javnosti otkrio veliku glad u Ukrajini. S druge strane, Duranty je glavni negativac. A ostao je glavni negativac za mnoge kritičare New York Timesa i njegovo se ime svaki put spominje kada su desnica ili strane vlade nezadovoljne pisanjem tih novina, i to unatoč višedesetljetnom transparentnom priznanju NYT-a da se zaista radilo o lošem izvještavanju. U kolovozu 1933. Duranty je objavio još jedan članak iz Moskve, pod naslovom “Teški gubici od gladi u južnoj Rusiji” u kojem je tekst, naslovu unatoč, započeo ovim riječima: “Odlična žetva pokazuje da su sva izvješća o gladi u Rusiji pretjerivanje ili zlonamjerna propaganda”, a odmah u drugoj rečenici priznaje da je cijela populacija protekle godine bila zahvaćena nestašicom hrane koja je, piše dalje, povećala smrtnost u zemlji prethodne zime za čak četiri puta. Zatim daje svoje objašnjenje porasta cijene kruha u SSSR-u i dodaje: “U bilo kojoj drugoj zemlji ovo bi objašnjenje zvučalo fantastično, ali SSSR nije bilo koja druga zemlja, i u davanju ovog objašnjenja autor nije ‘sovjetski apologet’, već konstatira jasne činjenice”.

Napišite prvi komentar!

Za komentiranje je potrebna prijava/registracija. Ako nemate korisnički račun, izaberite jedan od dva ponuđena načina i registrirajte se u par brzih koraka.