U ljeto 1991. godine, dok je Europa s distance promatrala početak rata u Hrvatskoj, 25-godišnji Francuz Jean-Michel Nicolier iz grada Vesoula donio je odluku koja ga je stajala života, ali koja ga je zauvijek upisala u povijest. Prateći potresne scene na televiziji, osjetio je poziv da pomogne hrvatskom narodu čiju borbu nije mogao samo nijemo gledati. Svojoj majci Lyliane, koja ga je preklinjala da ne ide, kazao je: „Želim pomoći tim ljudima, oni me trebaju. Ja moram ići, ali vratit ću se. Ti znaš da sam ja divlja trava koja nikada ne nestaje.“ U srpnju 1991., potpuno sam, s fotoaparatom u ruci i nadom da će postati ratni reporter, sjeo je na vlak za Zagreb. Bio je jedan od 481 stranog dragovoljca iz 35 zemalja koji su se odlučili boriti za hrvatsku slobodu, ne tražeći ništa zauzvrat.
Njegov dolazak u Zagreb bio je početak kratkog, ali herojskog puta. Nakon što je na Glavnom kolodvoru slučajnu prolaznicu upitao gdje se može priključiti obrani Hrvatske, upućen je u sjedište Hrvatskih obrambenih snaga (HOS). Tamo je fotoaparat zamijenio puškom. Iako bez vojnog iskustva, njegova hrabrost i srčanost brzo su došle do izražaja. Prvo ratište bilo mu je u Mejaškom Selu kod Duge Rese, no kako su borbe na istoku zemlje postajale sve žešće, Nicolier je shvatio da želi biti tamo gdje je najteže. Krajem rujna, s prvom grupom dragovoljaca HOS-a, dragovoljno odlazi u Vukovar. Suborci ga pamte kao vedrog i duhovitog mladića, daleko od savršenog vojnika po obuci, ali punog dobrote i srčanosti.
U paklu vukovarskog Sajmišta, gdje su se vodile najkrvavije borbe, Jean-Michel se borio rame uz rame s hrvatskim braniteljima. Unatoč ponudama da ga se kao stranog državljanina izvuče iz grada, sve je odbijao. „Ja sam kao dragovoljac došao u Vukovar. To je moj izbor, i u dobru i u zlu“, rekao je. Ranjen je 9. studenoga 1991. i prebačen u vukovarsku bolnicu. Nekoliko sati prije nego što je zarobljen, u podrumu bolnice dok su pored njega prolazili vojnici JNA, dao je svoj posljednji, legendarni intervju francuskim novinarima. Iscrpljen i mršav, s osmijehom je opisao strahote kojima je svjedočio. Na pitanje što za njega simbolizira Vukovar, odgovorio je s tri riječi koje lede krv u žilama: „Klaonica. Klaonica. Klaonica.“
Nakon pada grada, 20. studenoga 1991., sudbina Jean-Michela Nicoliera bila je zapečaćena. Zajedno s ostalim ranjenicima, civilima i medicinskim osobljem odveden je iz bolnice na stratište Ovčara. Prema svjedočenju preživjelih, ondje je posebno izdvojen i brutalno premlaćen. Spasoje Petković zvani "Štuka" izvukao ga je polumrtvog iz hangara, usmrtio ga metkom i iz džepa mu uzeo posljednjih 20 franaka. Njegov ubojica je zločin kasnije priznao pred sudom u Beogradu, no zbog statusa svjedoka-suradnika i danas živi slobodno u Srbiji, nedostupan hrvatskom pravosuđu.
Tijelo mladog Francuza nikada nije pronađeno u masovnoj grobnici na Ovčari ekshumiranoj 1996. godine, čime je za njegovu obitelj započela desetljetna agonija. Njegova majka, Lyliane Fournier, postala je simbolom neumorne potrage za istinom i pravdom, ne samo za svojim sinom, već za svim nestalima u Domovinskom ratu. Svake godine korača vukovarskom Kolonom sjećanja, a njezina borba odjeknula je i u svjetskoj politici. Prilikom posjeta francuskog predsjednika Emmanuela Macrona Hrvatskoj, osobno ga je zamolila za pomoć, nakon čega je Macron obećao izvršiti pritisak na Srbiju da otkrije informacije o grobnicama.
No sada se pojavila vijest koja je probudila nadu. Prema neslužbenim informacijama, prilikom ekshumacije nove masovne grobnice, stotinjak metara od zloglasnog hangara na Ovčari, pronađeni su posmrtni ostaci trojice muškaraca. Jedan od njih, kako se vjeruje, pripada upravo Jean-Michelu Nicolieru no još se čeka službena potvrda DNK.
Jean-Michel Nicolier posthumno je odlikovan Redom Nikole Šubića Zrinskog, a njegova žrtva trajno je utkana u sjećanje Vukovara i cijele Hrvatske. Pješački most preko Vuke danas nosi njegovo ime, a na njemu stoji i spomen-bista kao vječni podsjetnik na mladića koji je udoban život u Francuskoj zamijenio za obranu Vukovara.
Otvori KEKS Pay
