Lyliane Fournier, francuska majka hrvatskog heroja, dočekala je dan koji je iščekivala duge 34 godine. Na Memorijalnom groblju u Vukovaru danas će naposljetku sahraniti svoga sina Jean-Michel Nicoliera, čiji su posmrtni ostaci identificirani proteklih dana. Uoči posljednjeg ispraćaja, svoje je misli i osjećaje odlučila podijeliti u razgovoru za Večernji list, kojem je nazočio i njezin unuk Leo Nicolier, kao i bliski obiteljski prijatelj, također francuski dragovoljac Domovinskog rata, Hervé Rousseau.
Kako se osjeća majka koja danas, nakon 34 godina očekivanja i strepnje, sahranjuje svoga sina? Koji su to osjećaji koji se trenutačno miješaju u vama? Iako su prošle tolike godine u velikoj nadi, bila sam vrlo iznenađena što je naposljetku pronađeno njegovo tijelo, jednostavno, nisam očekivala da ću dočekati taj dan. U meni su sada pomiješani osjećaji olakšanja i sreće zbog njegova pronalaska, kao i tuge i boli jer ga nisam pronašla živog. Još uvijek nisam svjesna da konačno sahranjujem Jean-Michela, ne razumijem u potpunosti što se događa.
Kada ste saznali, i na koji način primili vijest, da su Jean-Michelovi posmrtni ostaci naposljetku pronađeni? Naš prijatelj Hervé Rousseau primio je poziv ministra hrvatskih branitelja Tome Medveda, prošlog ponedjeljka u večernjim satima, dva dana uoči identifikacije u Vukovaru. Ministar nas je tom prilikom pozvao nas na sastanak koji će se održati sutra ujutro, u utorak. Naravno, bili smo u dogovoreno vrijeme u njegovom uredu gdje smo dobili još uvijek neslužbene informacije da bi jedan od ekshumiranih osoba mogao biti moj sin, da postoji velika vjerojatnost, jake pretpostavke, da je to upravo on. Ministar je zatražio da svakako dođemo na službenu identifikaciju u Vukovar u srijedu u 11 sati, gdje smo naravno došli i saznali toliko dugo iščekivanu vijest.
Uoči pogreba, odaslali ste apel javnosti da na posljednjem ispraćaju ne želite vidjeti bengalske vatre, kao ni zastave navijača, ali ni ratnih postrojbi iz Domovinskog rata. Želite li još nešto dodati ili pojasniti vašu molbu svima onima koji pristižu u Vukovar, kako bi zajedno s vama i vašom obitelji odali počast hrvatskom heroju? Još jednom, zamolila bih i zatražila, zbog dostojanstva, smirenosti i poštovanja prema obitelji, u molitvi, da se ne donose bengalske vatre, kao ni zastave navijačkih skupina kao što su Bad Blue Boys, Armada i Torcida, isto tako zastave braniteljskih udruga, kao što su Tigrovi, HOS, Pauci, Gromovi itd. Podsjećam sve da je ovo sprovod, ja pokapam svoga sina. Želim da ispraćaj prođe dostojanstveno.
Također, molila bih da hrvatska javnost ne zaboravi da Jean-Michel nije jedini čiji su posmrtni ostaci pronađeni toga dana, trojica su sve te godine ležala čak u istoj grobnici s mojim sinom. (Oni su: Josip Batarelo, rođ. 1947., pripadnik 204. brigade HV-a, ubijen na Ovčari u dobi od 44 godine, Zorislav Gašpar, rođ. 1971., pripadnik 204. brigade, ranjen 15. listopada 1991. od granate, ubijen na Ovčari u dobi od 20 godina, a uz njih identificiran je i Dragutin Štic, rođ. 1939., odveden sa Sajmišta i ubijen u dobi od 52 godine, te su njegovi posmrtni ostaci ekshumirani iz masovne grobnice na Petrovačkoj doli, op. a.). Želim da građani budu nazočni na sva četiri sprovoda, da isprate na posljednji počinak sve njih, i da u narodu dugo živi sjećanje na te ljude, ne samo na mog sina.
Danas se na Memorijalnom groblju u Vukovaru očekuje dolazak tisuća, čak i desetaka tisuća ljudi - Jean-Michelovih suboraca, ali i njegovih poštovatelja - iz cijele Hrvatske. Što vam znači prisustvo tolikih ljudi? Nisam iznenađena tolikim brojem ljudi koji je najavljen, jer i ranije sam primala podršku tisuća i tisuća ljudi, putem poziva na telefonu, društvenih mreža, medija, tijekom susreta s građanima i Jean-Michelovim suborcima uživo. Ta podrška meni kao majci traje godinama i za mene to nije ništa novo. Dobro znam koliko je Jean-Michel voljen u hrvatskom narodu, u Hrvatskoj i kod naših ljudi u svijetu. Pa opet, nikad nisam mislila da je moguće da će toliki ljudi iz cijele Hrvatske doputovati na ispraćaj u Vukovar.
Na neki način, moram priznati, malo me je tolike gužve i strah. S jedne strane, željela bih sina sahraniti u privatnosti i nadam se da će ljudi razumjeti zašto se tako osjećam, ali s druge strane svjesna sam što moj sin znači za Hrvatsku i razumijem potrebu ljudi da se na ovaj način u velikom broju oproste od njega.
Postoji li u vama gorčina zato što je trebalo proći toliko dugo, čak 34 godina od dana njegova strašnog ubojstva, sve do pronalaska njegova tijela? Svakako da postoji gorčina. Nisam puno očekivala, niti sam se previše nadala, osobito s vremenom nisam vjerovala da ću ga pronaći živog, iako nada nikada ne nestaje, ne umire tako lako. No, nakon toliko vremena koliko je prošlo od nestanka mog sina, nisam očekivala sretnu vijest, onu najsretniju za majku, ali za mene puno znači da su nakon tako dugog vremena barem pronašli njegovo tijelo.
Iznenađena sam, osobito stoga što je cijeli slučaj mirovao sve do 2011. godine, sve dok nisam prvi puta došla u Hrvatsku, otkada se puno procesa pokrenulo. Svaka čast svima koji su u tome sudjelovali, a osobno želim još jednom zahvaliti ministru hrvatskih branitelja Tomi Medvedu na svim naporima i trudu koji je uložio u pronalazak posmrtnih ostataka moga sina, i ne samo moga sina.
Vaš sin naposljetku ima posljednje počivalište, ali što je s pravdom, ona nije zadovoljena? Pravda ide svojim putem. Istraga se vodi i u Hrvatskoj i u Francuskoj.
Prema dostupnim informacijama, vašeg je sina na Ovčari, nakon pada Vukovara i odvođenja iz bolnice u jesen 1991., teško pretučenog upucao u zatiljak iz pištolja Spasoje Petković zvani Štuka. Poklapa li se to s informacijama kojima raspolaže vaša obitelj? Na ovo pitanje ne mogu odgovoriti zbog tajnosti istrage, mogu samo reći da francuska i hrvatska policija, kao i tužiteljstva obje države rade dalje svoj posao. Ne mogu otkriti puno, ali logično je da će sada, kada je pronađeno tijelo, biti lakše pronaći i njegova ubojicu. Timovi forenzičara i antropologa sada puno lakše mogu napraviti cijelu rekonstrukciju, što se sve i u kojim okolnostima moglo dogoditi i tko je počinitelj, jer to je bilo puno teže bez tijela. Pronalazak njegovih posmrtnih ostataka sada će zasigurno pomoći u istrazi.
Je li u vama bilo ikakve dvojbe gdje ćete, jednog dana kada ga pronađete, sahraniti svoga sina? Vaš izbor je, sada je to poznato, upravo Vukovar. Mislim da je potpuno normalno da Jean-Michel bude pokopan među svojim suborcima, s braniteljima Vukovara, s kojima je bio na prvoj crti obrane na Sajmištu. Oduvijek sam znala da će jednog dana, kada bude pronađen, počivati na Memorijalnom groblju Vukovar, u Hrvatskoj koju je toliko volio. Uostalom, nije li rekao da s Hrvatima ostaje u dobru i zlu?
Kakav je osjećaj znati da ćete konačno moći na sinovu grobu zapaliti svijeću? Veliko je to za mene olakšanje, neizreciva utjeha, znati da postoji mjesto gdje mogu zapaliti svijeću i donijeti buket cvijeća, što prije nije bilo moguće. To mi je jako važno za spas, za pokoj njegove duše. Svaki put kada u budućnosti budem odlazila na grob moga sina, ondje ću moliti za njega, ali i za druge, za sve nestale hrvatske branitelje i civile koji još uvijek nemaju svoj grob. Također, u svojoj molitvi, zatražit ću od Jean-Michela da bude zagovornik kod dragog Boga, da od njega zatraži pomoć da se nađu i drugi nestali, da i njihovim majkama bude lakše.
Što će dalje biti s vama, jeste li donijeli konačnu odluku gdje ćete živjeti: u Hrvatskoj, Francuskoj ili na relaciji između dvije države? U Hrvatskoj, naravno, bliže svom sinu.
Je li u vama, nakon pronalaska sina, ostalo još želja? Najveća mi je želja sada da i druge obitelji pronađu svoje najmilije, kao što sam ja pronašla svog Jean-Michela.
Otvori KEKS Pay
