Nakon što je američki državni tajnik Marco Rubio kazao kao će "demontirati" Međunarodni kazneni sud (ICC) te pozvao druge države da im se pridruže, nazivajući ga političkim, možda se treba prisjetiti kako ga je - prvi - politizirao Washington. Rubiov potez je i očekivan, uzevši u obzir ne samo politiku Trumpove administracije, nego i onih ranijih koje su to radile - skrivenije. Poznato je da SAD nikada nije ratificirao Rimski status kojim je osnovac ICC - iako je itekako sudjelovao u njegovom stvaranju te ga i potpisao.
Ali ono što se manje pamti jest to, da u doba kad je Hrvatska, poslije Domovinskog rata, izručivala svoje građane, četvoricu generala i jednog brigadira - Antu Gotovinu, Ivana Čermaka, Mladena Markača, Rahima Ademija i Mirka Norca, Međunarodnom sudu, i to pod stranim, posebno jakim američkim pritiscima, SAD je intenzivno, i vrlo politički, što su oni sami tako nazvali, pritiskao i ucjenjivao Hrvatsku da s njima potpiše sporazum po kojem američke državljane - ne bi izručivali ICC-u. Hrvatska je to odbijala, i to vrlo oštro, da bi stigla odmazda - politička, ali i novčana - SAD je odmah uskratio pomoć Hrvatskoj u okviru unaprijed dogovorene suradnje, u vrijednosti od skoro 6 milijuna dolara.
Kako je tekao težak razgovor između američkog i hrvatskoj izaslanstava o toj temi otkiva jedna američka diplomatska depeša koju je objavio Wikileaks. Američka diplomatkinja Marisa Lino je 12. 7. 2003. predvodila izaslanstvo koje je stiglo u Zagreb kako bi s hrvatskom stranom razgovaralo o sklapanju bilateralnog ugovora o neizručenju. Naime, na konferenciji UN-a o osnivanju Međunarodnog kaznenog suda održanoj u Rimu, 17. srpnja 1998. usvojen je Statut Međunarodnog kaznenog suda. Predsjednik Bill Clinton potpisao je Rimski statut 2000., ali ga nije podnio Senatu na ratifikaciju, kao ni njegov nasljednik, predsjednik George W. Bush. Agenda kojom su se vodili bila je ta da bi, zbog intenzivne američke nazočnosti, u raznim misijama, ali i šire, njihovi vojnici bili pod većim rizikom od suđenja. Hrvatska ga je potpisala i ratificirala. Članak 98. Statuta pak daje izlaz državama koje ne žele ratificirati sporazum - da bi izbjegle da neka država izruči njihove građane Međunarodnom sudu, moraju s njom potpisati poseban sporazum. Amerikanci su to odmah učinili s BiH, ali je Hrvatska bila druga priča.
U američkom izaslanstvu su, uz Marisu Lino, bili i najviši pravni i politički stručnjaci iz države i Ministarstva obrane. Hrvatsko izaslanstvo bilo je "autoritativno, predvođeno zamjenikom ministra vanjskih poslova Ivana Šimonovića, zamjenika ministra obrane Zlatko Gareljić te pravni i politički stručnjaci iz Ministarstava vanjskih poslova, pravosuđa i obrane. Bio je i, formalno, profesor prava Ivo Josipović, ali neformalno glavni pravni savjetnik premijera Ivice Račana, koji je i bio hrvatski predstavnik na pripremama za Rimski statut.
Šimonović je, pišu Amerikanci, kao najvažnije pitanje istaknuo povezanost Međunarodnog kaznenog suda i Haaškog suda. "Hrvatska je dobrovoljno prihvatila nadležnost Haaškog suda, ali stvarnost je da ga je nametnula međunarodna zajednica i Hrvatska nije imala izbora. Kad bi Hrvatska potpisala izuzeće za Amerikance, nemoguće bi bilo uvjeriti hrvatske birače da nije riječ o dvostrukim standardima", prenose Šimonovićeve riječi.
Amerikanci su i ranije govorili kako argument da država pretendira pridružiti se EU kod njih nema nikakvu težinu, tog puta Šimonović nije spominjao pritiske EU, ali je inzistirao da Hrvatska ne može biti "potpisnica za pokazivanje" te da bi više zemalja EU trebalo potpisati potpisati sporazume o neizručenju prije nego što bi Hrvatska o tome mogla razmisliti. Istaknuo je jedinstven položaj Hrvatske opisujući tri kategorije susjeda: zemlje koje su već potpisnice članka 98. i nemaju neposredne aspiracije za članstvo u EU, zemlje koje nisu potpisnice i ne primaju vojnu pomoć SAD-a i zemlje koje su ili već u NATO-u ili će to uskoro biti. Ostala je, kazao je, samo Hrvatska. "Sigurno Americi nije namjera ili interes izdvojiti Hrvatsku u posebnu kategoriju i kazniti, zaključio je Šimonović", piše u depeši.
Andreja Metelko-Zgombić iz Ministarstva vanjskih poslova navela je da brojni već postojeći pravni instrumenti pružaju zaštitu koju Amerikanci traže, navodeći multilateralne sporazume, među njima i Daytonski, koji pružaju pun imunitet američkim vojnicima, a ne samo neizručivanje. Amerikancima to nije bilo dovoljno. No Hrvatska nije došla praznih ruku na razgovore: prijedlog hrvatske strane, koji je iznio Josipović, bio je da se "duh predloženog sporazum o neizručenju mogao ugradi u širi dokument koji pokriva pravnu suradnju".
"Hrvatska i SAD trenutačno nemaju ugovor o Pravnoj pomoći u kaznenim pitanjima (MLAT), a važeći ugovor o izručenju između dviju država datira još iz 1904. godine. Josipović je rekao da ga je Vlada RH tražila da sastavi dokument koji bi odgovarao takvom opisu i nadao se da će uskoro biti spreman", stoji.
Američka diplomatkinja je bila spremna vidjeti prijedlog, no istaknula kako se slaže da je odluka o potpisivanju sporazuma o neizručenju zapravo politička odluka. To je ponovio i veleposlanik Rossin i jasno rekao da će promatrati kako će reagirati hrvatska vlada, da argumenti oko Haaškog suda i smjernica EU-a za Amerikance ne nose nikakvu težinu. O tome hoće li Hrvatska popisati bilateralan sporazum ili ne, ovisit će i odnosi dviju država, istaknuo je. Tu je poruku ponovio Josipoviću na radnom ručku kao poruku koju treba prenijeti Račanu. Epilog priče je da Hrvatska nije potpisala takav bilateralan sporazum sa Sjedinjenim državama. Amerikanci su 2002., u jeku rasprava oko Međunarodnog kaznenog suda, donijeli Zakon o zaštiti američkih vojnika. Citirajući taj zakon, Hrvatskoj je odmah stoga stigla kazna: u fiskalnoj godini 2004. uskraćeno je Hrvatskoj 5,8 milijuna, a u 2005. godini 50 tisuća dolara vojne pomoći u okviru ranije dogovorenih programa.
Otvori KEKS Pay
