U razgovoru za Večernji list rukometaš Harun Hodžić govorio je o odlasku iz Zenice sa samo 18 godina, prvim mjesecima u Francuskoj, iskustvu igranja u inozemstvu i ozljedama koje su mu promijenile planove. Osvrnuo se i na reprezentativno iskustvo, izazove s kojima se suočava rukomet u Bosni i Hercegovini te motivaciju koja ga pokreće u razdoblju oporavka. Sa samo 18 godina napustio je Zenicu, obitelj i prijatelje kako bi u Francuskoj ostvario rukometni san. Pred njim su bili novi grad, nepoznat jezik i život daleko od svega što mu je dotad bilo blisko. Umjesto sigurnosti doma, čekali su ga samostalnost i prilagodba na profesionalni sport u novoj sredini.
Osam godina poslije, nakon sedam sezona u Chambéryju i nastavka karijere u Nîmesu, Harun Hodžić ponovno prolazi razdoblje u kojem su strpljenje i upornost važniji od utakmica i rezultata. Nova ozljeda udaljila ga je od terena, ali ne i od rukometnog sna koji je počeo ostvarivati još kao dječak u Zenici. Njegova rukometna priča počela je u Školi rukometa Čelik Junior, gdje je prošao omladinske kategorije i stigao do seniorske ekipe. Ljubav prema ovom sportu rodila se gledajući utakmice na televiziji, a s vremenom je prerasla u ozbiljan cilj. Prilika koja mu se otvorila 2018. godine odvela ga je u Francusku, gdje je započeo novo poglavlje svoje karijere. "Moja rukometna priča počinje u Zenici, gdje sam proveo mnogo godina u Školi rukometa Čelik Junior, kako u omladinskim pogonima tako i u seniorskoj ekipi Čelik Juniora. Za rukomet sam se odlučio gledajući rukometne utakmice na televiziji", prisjeća se Hodžić.
Priliku za odlazak u Francusku dobio je zahvaljujući menadžerima koji su ga preporučili Chambéryju dok je još nastupao za omladinsku reprezentaciju Bosne i Hercegovine. Reprezentaciju je tada vodio Nebojša Golić, a Hodžić je zahvaljujući svojim nastupima dobio priliku za iskorak u profesionalni rukomet. "Prilika za odlazak u Francusku došla je zahvaljujući mojim menadžerima Andreju Goliću i Senjaminu Maglajliji. Oni su me ponudili Chambéryju dok sam još nastupao za omladinsku reprezentaciju Bosne i Hercegovine", govori. Odlazak u novu zemlju sa samo 18 godina značio je mnogo više od promjene kluba. Hodžić je morao naučiti živjeti daleko od obitelji i prijatelja, upoznati novu sredinu i prilagoditi se drukčijem jeziku i svakodnevici. Prije dolaska u Francusku poznavao je tek nekoliko ljudi, a posebno mu je pomogao Fahrudin Melić, tadašnji igrač Chambéryja, kojega je upoznao šest mjeseci ranije. "On mi je mnogo pomogao na samom početku, kako u prilagodbi na novi grad tako i na klub", kaže Hodžić. Prvi mjeseci nisu bili jednostavni, no unatoč teškoćama nikada nije ozbiljno razmišljao o povratku kući. Želja za uspjehom i odluka da iskoristi pruženu priliku pomogli su mu da prebrodi početne izazove.
"U početku mi je bilo jako teško prilagoditi se svim tim novim okolnostima i elementima života u Francuskoj. Međutim, kada smo mladi i imamo određenu želju i cilj, lakše dolazimo do njih. Nisam imao nijedan trenutak u kojem sam poželio vratiti se kući. Jednostavno, već sam se u Chambéryju osjećao kao kod kuće", prisjeća se. Chambéry je postao sredina u kojoj je proveo sedam godina i razvijao se kao profesionalni rukometaš. Nakon dugog razdoblja u istom klubu odlučio je napraviti novi korak. Želio je pronaći sredinu u kojoj će imati priliku nastupati u europskim natjecanjima, a njegovi ciljevi poklopili su se s ambicijama Nîmesa. "Odluka o promjeni kluba bila je u skladu s mojim ambicijama, odnosno željom da pronađem klub s kojim mogu igrati u europskim natjecanjima. Nîmes je imao velike ambicije, tako da su se naši ciljevi poklopili i promjena kluba dogodila se vrlo brzo", objašnjava. Profesionalni rukomet sa sobom donosi i svakodnevicu koju publika rijetko vidi. Iza utakmica i rezultata stoje treninzi, pripreme, putovanja i odricanja koja često određuju privatni život sportaša. Dok drugi planiraju slobodne dane i blagdane, rukometaši ih nerijetko provode na putu ili u dvorani. "Svakodnevica profesionalnog rukometaša razlikuje se od života većine ljudi jer u nekim stvarima jednostavno nemamo isti ritam kao ostali. Dok su mnogi na odmoru, mi smo na pripremama, a dok drugi imaju slobodne dane ili blagdane, mi smo često na utakmicama ili putovanjima", govori Hodžić. Ipak, profesionalni sport ima i svoje prednosti, a Hodžić ističe da sportaši imaju vremena koje mogu posvetiti sebi.
Na njegov razvoj utjecali su brojni treneri, od kojih je nastojao nešto naučiti tijekom svake faze karijere. Smatra da je važno slušati savjete i biti spreman napredovati, a među vratarskim uzorima posebno mjesto zauzima Enid Tahirović. "Iskreno, mislim da je svatko pomalo utjecao na moj rukometni razvoj. Uvijek sam slušao svoje trenere, bez obzira na to o kojem se treneru radilo tijekom moje karijere.
Od svakoga sam pokušao nešto naučiti i imao sam veliku podršku", kaže. A kada je riječ o igraču koji ga je posebno nadahnuo, nema dvojbe. "Što se tiče vratara koji me najviše potaknuo, to je bio Enid Tahirović. On je bio moj uzor i svojevrsni idol", dodaje. Nakon godina rada, odricanja i dokazivanja u francuskom rukometu, Hodžić se posljednjih sezona suočio s jednim od najtežih izazova u karijeri. Nakon dugotrajnog oporavka od prve ozljede koljena uspio se vratiti na teren, no u travnju 2026. zadesila ga je nova teška ozljeda. Operacija je obavljena u svibnju, a rehabilitacija je ponovno postala dio njegove svakodnevice. Za razliku od prvog puta, iskustvo mu je pomoglo da zna što ga čeka i kako pristupiti oporavku. "Iskreno, odmah sam bio spreman na sve mogućnosti i znao sam što me čeka. Znao sam koji su prvi koraci koje trebam poduzeti odmah nakon ozljede kako bi cijeli proces prošao što bolje. Jednostavno, bio sam svjestan situacije i znao sam kako trebam reagirati", kaže. Operacija je obavljena u svibnju, a procjenjuje da mu predstoje još tri do četiri mjeseca oporavka. Ipak, konačan povratak na teren ovisit će o tijeku rehabilitacije i procjeni liječnika. Ozljede, osim fizičkog oporavka, donose i razdoblja preispitivanja. Sportaš koji je navikao trenirati, natjecati se i svakodnevno raditi na napretku odjednom mora usporiti, prihvatiti ograničenja i strpljivo čekati. Posebno je teško gledati suigrače kako se bore za rezultate dok se vlastiti povratak još ne nazire. "Naravno, u takvim trenucima svašta prolazi kroz glavu. Međutim, tada se prisjetimo zašto se bavimo ovim sportom i jedva čekamo ponovno se vratiti na teren, još jači i bolji", govori Hodžić. U najtežim trenucima vraća se uspomenama na svoje rukometne početke. Upravo mu one pomažu da zadrži motivaciju i ne izgubi iz vida ono zbog čega je još kao dječak počeo trenirati. "Ono što mi je najviše pomoglo bilo je prisjećanje na moje rukometne početke. To mi je davalo dodatnu motivaciju da nastavim dalje i ne odustanem", ističe. Dok traje njegov oporavak, Nîmes nastavlja sezonu, a rezultati momčadi donose mu razlog za zadovoljstvo, premda bi najradije ponovno bio na terenu. Posebno ga veseli napredak suigrača i činjenica da klub ostvaruje zapažene rezultate u francuskom prvenstvu.
Uz klupsku karijeru u Francuskoj, važno mjesto u njegovu sportskom životu zauzima reprezentacija Bosne i Hercegovine. Nastup u nacionalnom dresu smatra jednim od najvažnijih trenutaka dosadašnje karijere, ali priznaje da reprezentativno razdoblje nije ostalo zapamćeno samo po lijepim uspomenama. "Nastup za reprezentaciju za mene je možda i najvažniji trenutak u dosadašnjoj karijeri. Nažalost, iz reprezentativnog razdoblja ne nosim samo najljepše uspomene. Ipak, ono što će mi zauvijek ostati jest činjenica da sam ostvario jedan veliki san", govori. Želja za ponovnim nastupom u dresu Bosne i Hercegovine i dalje postoji, ali Hodžić otvoreno govori i o određenim dvojbama. "Želja za igranjem u dresu Bosne i Hercegovine uvijek postoji, ali nisam siguran možemo li u ovom trenutku i ja i reprezentacija, odnosno obje strane, pomoći jedni drugima", kaže. Iskustvo francuskog rukometa dalo mu je priliku da upozna drukčiji sustav rada i razvoja igrača, zbog čega danas jasnije prepoznaje probleme s kojima se suočava rukomet u Bosni i Hercegovini. Kao najveće nedostatke izdvaja omladinske pogone i organizaciju, smatrajući da bez kvalitetnog rada s mladima nema ni dugoročnog napretka. "Kada bih morao izdvojiti dvije najvažnije stvari, to bi bile omladinski pogon i organizacija. Mislim da smo u nekim segmentima, pa čak i desetljećima, iza Francuske, što se, naravno, vidi i po rezultatima", upozorava. Smatra da Bosna i Hercegovina ima mnogo potencijala, ali da ga nije dovoljno samo prepoznati. Potrebni su kvalitetan rad, edukacija, iskustvo i spremnost na usavršavanje. Posebno ističe važnost trenera koji rade s mlađim uzrastima jer upravo njihov pristup može odrediti daljnji razvoj mladih rukometaša.
"Mislim da Bosna i Hercegovina ima mnogo više potencijala nego neke druge države, ali problem su nekvalitetan rad, nedostatak iskustva, edukacije i želje za napredovanjem", kaže. Njegova kritika ne odnosi se na sve klubove i trenere. Naprotiv, ističe da postoje sredine koje pokazuju kako se može raditi kvalitetno i napredovati, a među njima posebno izdvaja Izviđač.
"Izviđač je trenutačno primjer svim ostalim klubovima i školama rukometa. Tome u prilog govori i njihova pobjeda protiv Chambéryja u posljednjem međusobnom europskom susretu. Mislim da je upravo to put kojim bi bosanskohercegovački rukomet trebao ići", ističe Hodžić. Kada se osvrne na put od Zenice do francuske lige, Hodžić svoj uspjeh ne mjeri isključivo sportskim rezultatima. Profesionalna karijera donijela mu je priliku za upoznavanje novih sredina, ljudi i kultura, ali najviše cijeni prijateljstva koja je izgradio i sačuvao.
"Mislim da je moj najveći osobni uspjeh to što sam ostao ista osoba od svojih početaka u Zenici pa sve do danas. Uspio sam zadržati svoj krug pravih prijatelja oko sebe i to mi jako mnogo znači", ističe. U novu sredinu otišao je sam, bez svakodnevne blizine obitelji, pa je morao naučiti osloniti se na sebe. Njihova podrška bila mu je posebno važna u razdoblju prilagodbe i svladavanja početnih teškoća. "Odlazak u Francusku bio je isključivo moja odluka, a roditelji su me u tome podržali. U Francusku sam otišao sam i morao sam se sam snaći. Njihova podrška bila mi je iznimno važna jer sam uz njihovu pomoć uspio prebroditi teže početke i prilagoditi se novom životu", prisjeća se. Danas je Francuska sredina u kojoj je izgradio profesionalnu karijeru i pronašao drugi dom. Iza njega su godine rada, promjene klubova, reprezentativna iskustva i razdoblja koja su od njega tražila dodatnu snagu. Pred njim je još jedan povratak, ovaj put nakon nove ozljede, uz strpljenje koje takav proces zahtijeva.
Otvori KEKS Pay
