Večernji List - najnovije vijesti iz Bosne i Hercegovine, svijeta, sporta, kulture i showbiza
Naslovnica Showbiz

Ivana Paradžiković : 'Život u samostanu jedan je od najljepših perioda u mom životu'

18. svibnja 2020. u 07:43 0 komentara 480 prikaza

Hrabra i neustrašiva, uvijek na strani pravde i malog čovjeka. Ivana Paradžiković već 13 godina kormilari redakcijom istraživačkog magazina "Provjereno". Urednica i voditeljica na Novoj TV jedna je od rijetkih osoba kojoj vjeruju oni koji su izgubili vjeru u baš sve, ljude, zakone i institucije... U poslu je strastvena i predana, a njezin trud nedavno je nagrađen i Večernjakovom ružom koju je "Provjereno" dobilo u kategoriji TV emisije godine.

Priznanje im je dodatan vjetar u leđa da i dalje ustraju na pričama koje moraju biti ispričane. U velikom intervjuu za Večernji list Ivana je progovorila o novinarstvu u doba korone, o potresu, životu u samostanu za vrijeme izbjeglištva, sinu Hugu, ali i putovanjima i destinaciji na koju mašta otići čim se život barem donekle vrati u normalan tijek.

Prije tri tjedna "Provjereno" je prvi put nagrađeno Večernjakovom ružom. Jesu li se slegle emocije? Koliko je redakciji poticajno takvo priznanje koje stiže od publike, ali i struke?

Priznanje je došlo u izuzetno važnom trenutku za cijelu redakciju. Naime, uslijed izvanrednih okolnosti, "Provjereno" se ne producira onako kako smo mi, ali i naši gledatelji naviknuli. Nama, kolegama u redakciji, koji posljednje desetljeće jedni s drugima dijelimo živote svakoga dana i više smo vremena u tim silnim godinama proveli jedni s drugima nego s članovima svojih obitelji, najteže pada to što smo sada razdvojeni. Nagrada u takvom trenutku nevjerojatna je injekcija optimizma, ponosa zbog svega što smo dosad izgradili i vjere da ćemo ponovno nastaviti tim istim putem.

Umjesto u HNK, virtualnu dodjelu Ruže ove ste godine prvi put pratili iz vlastitog doma u kojem proteklih tjedana provodite najviše vremena. Čime si najradije kratite vrijeme u karanteni?

Puno sam čitala, meditirala, igrala se i razgovarala sa sinom, boravila u šumi sa svojim psom Titom. Ovaj ću čudan period pamtiti po nestvarno lijepim trenucima.

Potkraj prošle godine započeli ste s renovacijom novog doma. Jeste li se u međuvremenu uspjeli preseliti i kako ste se uopće odlučili na selidbu?

Nažalost, situacija se jako zakomplicirala, tako da još uvijek iščekujem preseljenje...  Oduvijek sam maštala o građanskom stanu u centru, visoki stropovi, dvokrilna vrata... Iako su mi svi govorili da je bolja novogradnja, nisam ih slušala, kao uostalom što to ne činim gotovo nikad u životu, slijedila sam svoj osjećaj. Ono nedjeljno jutro kada je Zagreb pogodio potres sve do poslijepodneva nisam uopće zvala susjede da čujem u kakvom je stanju zgrada. No imala sam sreće. Više-manje prošlo je sve dobro.

Kako trenutačno izgleda vaš radni dan? Zasigurno se po mnogočemu razlikuje od tipičnih dana u redakciji prije pandemije koronavirusa.

Inače sam ranoranilac, a u posljednjim je mjesecima to još više došlo do izražaja. Budim se oko 6, čak i nešto prije, bez budilice. Prvih sat vremena rezervirano je za čitanje, meditiranje, vježbanje. To je jedna fenomenalna nova navika koja je proistekla iz stanja u kojem smo se zatekli. Prije za to nikada nisam imala vremena. Potom slijedi posao. Drukčije je, jasno, jer kao prvo radim od doma, a drugo, kolege iz Provjerenog trenutačno rade u Dnevniku Nove TV, tako da je bilo poprilično čudno, stresno i zahtjevno. Iskreno, jedva čekam da se opet svi okupimo u redakciji.

A vaši počeci na Novoj TV? Zanimljivo je da ste se u početku radili puno toga, od pisanja scenarija do produkcije... Kako ste završili ispred kamere?

Slučajno. Tadašnja me direktorica informativnog programa pitala bih li se prihvatila toga? Prihvatila sam bez razmišljanja iako mi nikada do tada to nije palo na pamet. Marija Miholjek koja je do tada vodila "Provjereno" odlazila je na porodiljni, tako da sam ja uletjela kao zamjena. Ona mi je bila neizmjerna podrška, da me ona nije vodila kroz sve, pripremala me, držala za ruku, ne znam kako bih uspjela. Do neba sam joj zahvalna na tome. Mare je prije svega ljudina, a ne samo kolegica.

Već ste 13 godina na čelu "Provjerenog". Koja je tajna njegove dugovječnosti?

U ljudima koji ga čine. U zajedništvu. Sve se više-manje može naučiti, novinarstvo je zanat, vještinu možeš savladati, tehnike naučiti. Ali ne možeš naučiti biti dobar čovjek, a to je početak i kraj svega. Novinari u "Provjerenom" su dobri ljudi koji taj posao rade svim srcem i to se u konačnici itekako vidi.

Jeste li ikada osjetili zasićenje novinarstvom?

Novinarstvo te može ubiti, ali će te barem držati živim dok se baviš njime. To je najbolja definicija novinarstva koju sam upamtila, ali nažalost ne znam njezina autora. Naravno da znam osjetiti zasićenje, dođe mi jednom mjesečno da odem živjeti na selo, negdje daleko od civilizacije i ljudi, pa se pitam koji je smisao, zašto izgaram. Osjetim se potrošenom, a onda ponovno naiđe priča zbog koje krv brže procirkulira, koja pobudi osjećaj u trbuhu nalik zaljubljenosti. Kada si tako zanesen poslom, potpuno nesvjestan vanjskog svijeta, prođu sati, a ti imaš osjećaj da su minute, to znači da radiš i stvaraš ono što voliš.

Vežete li se emotivno za ljude teških životnih sudbina? Koliko vas te priče osobno pogađaju? Koliko je teško suspregnuti emocije i ostati profesionalan u tim trenucima?

Vežemo se i pogađaju nas. I sve dok je tako radit ćemo taj posao. Kada se navikneš, oguglaš, distanciraš, znači da je tvoje vrijeme u novinarstvu prošlo. Puno je priča na kojima ste radili i koje su naposljetku imale sretan završetak.

Postoji li neka koja vas je posebno dirnula, a da nije imala sretan kraj?

To su uglavnom one priče koje, iako smo znali za njih, nismo uspjeli realizirati jer se nitko nije usudio skupiti hrabrosti i stati pred našu kameru. A to je početak svake priče. Zajedno možemo puno, a sami gotovo ništa. Nažalost, tijekom svih ovih godina znali ste se susretati i s raznim prijetnjama, pa čak i prijetnjama smrću.

Iako odajete dojam neustrašive osobe, kad dođete doma nakon napornog radnog dana i legnete u krevet, prođe li vam najgori scenarij kroz glavu?

Ne, ja one sekunde kako licem dotaknem jastuk, zaspim. Cijena čiste savjesti je neprocjenjiva. Uvijek govorim je da sve što imam u životu jest ime i čist obraz, a s tim se nikad ne kockam.

Jeste li ikada bili primorani tražiti policijsku zaštitu?

Ne.

Novinarski posao dosta je stresan. Kako se vi nosite sa stresom? Što vas opušta?

Smijeh. Smisao za humor je jedna od najvrednijih kvaliteta koju cijenim kod drugih. Moraš se znati smijati svemu. Životu, sam sebi. Ljudi koji se uspiju nasmijati i najvećim problemima moji su heroji.

Nosite li svoj posao kući? Zasigurno vam se vrlo često događa da se ne možete isključiti i izvan radnog vremena.

Nema tu granice posao - kuća. Sve je posao, stalno je posao, jer posao je život. Ali kada je posao poziv, kada to voliš, to nema onu negativnu konotaciju koja se uglavnom veže uz ambicioznu ženu.

Kako vaš sin Hugo (14) reagira kad vas vidi na malim ekranima? Gleda li on "Provjereno"?
 

Uopće time nije fasciniran, njemu je to posao kao i bilo koji drugi. Gleda samo kada ga ja prisilim zbog neke određene priče za koju mi je stalo da pogleda. Za razliku od Huga, vaš je životni put u njegovim godinama bio izrazito težak.

Rođeni ste u Srijemskoj Mitrovici, a tijekom života selili ste se čak 17 puta. Živjeli ste u Njemačkoj, Kutini, Popovači, a jedno vrijeme utočište ste pronašli i u samostanu kod časnih sestara. Po čemu pamtite to razdoblje?

To mi je jedan od najljepših perioda života. Cijela obitelj bila je nagurana u jednu malenu sobicu od desetak kvadrata. Ali nikad se više nismo smijali i nikad više voljeli nego u toj sobici, stisnuti kao sardine, na madracima na podu.

Kako danas gledate na izbjeglištvo? Jeste li se nakon progonstva ikada vratili u Vojvodinu?

Nisam se nikada vratila. Na dan pada Vukovara 18.11.1991. moja obitelj je bježala. Nije to meni izlet. Otići tamo i suočiti se sa svime što je 10 godišnje dijete u meni zaključalo duboko u podsvijest zahtijeva ozbiljnu pripremu. Kada budem spremna, otići ću.

Iako nerado govorite o privatnom životu, nedavno ste u jednom intervjuu dali naslutiti da se u vašem životu konačno pojavio netko poseban. Ima li u tome istine? Jeste li doista zaljubljeni?

Imate pravo, nerado govorim o privatnom životu.

Nije tajna da uživate u putovanjima. Imate li spremnu već iduću destinaciju na koju biste voljeli otići kad se sve ovo malo smiri?

Na Vis. To je moj otok sreće. Lakoća življenja koju tamo osjetim razlog je što mu se uvijek rado vraćam.

 

Napišite prvi komentar!

Za komentiranje je potrebna prijava/registracija. Ako nemate korisnički račun, izaberite jedan od dva ponuđena načina i registrirajte se u par brzih koraka.