Goran Bogdan trenutačno je jedan od najtraženijih hrvatskih glumaca, a njegov su talent već odavno prepoznali i izvan granica Hrvatske. Danas je postao prvi hrvatski glumac u povijesti nominiran za nagradu Europske filmske akademije, poznate i kao "europski Oscar". Nominaciju je zaradio za ulogu u filmu "Otac" redatelja Srđana Golubovića. Do sada je za tu prestižnu nagradu nominirana bila samo jedna hrvatska glumica, Zrinka Cvitešić za ulogu u filmu "Na putu" Jasmile Žbanić 2010. godine. Film "Otac" dobio je dvije nagrade na ovogodišnjem Berlinaleu, a film je prikazan i na ovogodišnjem Sarajevo film festivalu, nakon kojeg smo i razgovarali s Bogdanom.
Po čemu ćete najviše pamtiti prvo online izdanje Sarajevo film festivala? Jesu li vam nedostajali festivalska atmosfera, kolege, publika?
Kako da ne, nedostajali su mi jako. Već sam zadnjih nekoliko godina stalni gost SFF-a. Slavlje je to filma, ali možda, što je i važnije, mjesto povezivanja i odskočna daska za nove projekte, poznanstva i suradnje. Ovogodišnje izdanje ćemo pamtiti kao i sve, sve će ove godine imati koprenu korone. Drago mi je da se festival ipak održao online, da se ne prekida tradicija koju ni rat ni opsada Sarajeva nisu dokinuli.
Na SFF-u ste se predstavili filmom Srđana Golubovića "Otac" i TV serijom "Močvara". Dvije sasvim različite tematike, a opet svaka surova na svoj način. U koji vam je lik bilo teže ući?
I jedan i drugi projekt su mi posebno dragi, oba su bila i posebno teška. Zato ih vjerojatno toliko i volim. I istina, potpuno su drugačiji. "Otac" je temeljen na istinitoj priči, probe su bile fizički zahtjevne, što je, nadam se, urodilo plodom. Socijalna tematika dodatno je bila otežana samim time što ta priča, na kojoj smo se temeljili, još traje. U stvarnoj priči otac još nije vratio svoju djecu. "Močvara" je potpuna fikcija, čak i komentar stanja u Srbiji, iako nam to nije bio temeljni motiv. Kako i sam naslov govori, mračno je to podneblje i ta fiktivna vlaga utkala se u likove i dodatno ih opterećuje. Kao da je okolina glavni lik. Ne znam odgovor na pitanje što je bilo teže.
"Otac" je ostvario značajan uspjeh, dvije nagrade na Berlinaleu, nagrada na FEST-u, a nedavno je stigla i informacija da se film našao u utrci za europski Oscar. Smatrate li da je ovo vaša najznačajnija uloga u dosadašnjoj karijeri?
Ja se nadam da nije, da ćemo imati još projekata kojima ću se izazivati. Barem ću se truditi. Ali da je uspjeh, jest. Osobno sam dosta optimističan što se tiče domaće iliti regionalne kinematografije. A i krajnje je vrijeme da se ide dalje, da bude i bolje i veće. Već dulje vrijeme naši filmovi ostvaruju zavidne uspjehe na svjetskim festivalima. No, unatoč tome, to su još krhke kinematografije. Volio bih da jednog dana ti filmski uspjesi budu slavljeni kao i sportski. Ne zbog mog osobnog ega ili jer je meni potrebna potvrda, nego da film dobije fokus koji bi mogao imati da razvije svoj puni potencijal. Da se politiziranjem ne bacaju klipovi pod noge već krhke grane.
U posljednje vrijeme sve češće boravite u susjedstvu. Je li riječ o nekom novom angažmanu? Na čemu trenutačno radite?
Zanimljive se stvari događaju u Srbiji, svojevrsna renesansa proizvodnje i sadržaja. Kada smo snimali "Močvaru", mislim da je u isto vrijeme bilo oko 30 projekata paralelno u proizvodnji. Evo, i sada, dok snimamo "Vreme zla" pod provjerenom palicom redatelja Ivana Živkovića, paralelno se snima ne znam ni ja koliko drugih serija i filmova. Kada vidimo da je financijska situacija u Hrvatskoj povoljnija nego u susjedstvu, pitam se zašto kod nas nije tako. Dosta je prostora za poboljšanje filmske i produkcijske situacije i kod nas. Dobro, situacija s koronavirusom komplicira sve i puno egzistencijalnije grane života. Ipak, smatram da mjesta za poboljšanja ima.
Jedan ste od najzaposlenijih domaćih glumaca, ne zaobilaze vas domaći, ali ni regionalni angažmani. Čini se da proteklih godina sve više radite izvan Hrvatske. Smatrate li da u Hrvatskoj nema dovoljno angažmana?
Ima angažmana, ali bi li ih moglo biti više? Moglo bi. Mislim da mi moramo vratiti svoju domaću publiku prema domaćim projektima. Prema statistikama stranih streaming servisa vidi se da potražnje za sadržajem itekako ima. U svijetu je već dosta dugo na snazi preporod televizije preko streaming servisa. Serije su sve bolje i hrabrije. Trebali bismo i mi iskoristiti taj val. Ne da budemo samo konzumenti. Identitetski mislim da ima prostora da plasiramo "našu priču" prvo doma, a onda i u inozemstvu. Na Netflixu i HBO-u gledamo ne samo američke serije nego ove i bliže nama. Ne vidim razloga zašto ne bi bilo i obrnuto.
Jeste li ikada doživjeli neko neugodno iskustvo dok ste boravili u Srbiji? Kako ste tamo prihvaćeni? Osjećaju li se i dalje nacionalne podjele u društvu?
Iskreno, ni blizu. Već dulje vrijeme radim tamo kao i svuda. I imam samo pozitivna iskustva. Ali i ja sam takav da se ne zamaram više podjelama. Ni ovim bitnijim unutarnjim, a kamoli takvima kakve su nacionalne.
Koronakriza poprima sve veće razmjere, a i sami ste zbog kontakta sa zaraženom osobom bili u izolaciji. Kako ste provodili te dane?
Uživao sam. Toliko toga još imam za pročitati i pogledati. Veliki dio mog posla je samovanje, pripremanje i istraživanje. Sam sam se, odgovornosti radi, stavio u samoizolaciju da ne bih bio mogući širitelj zaraze. Vrijeme sam tako iskoristio radno.
Strahujete li vi od zaraze? Nosite li masku, rukavice, pridržavate li se svih preporučenih mjera?
Izgleda da sam ipak manje hrabar nego što sam mislio i da postajem hipohondar. Navukao sam se na pranje ruku. Trošim asepsola ko trabant goriva.
Uz koronu Zagreb je nedavno zadesio i potres. Pokušavate li sami sebi dati odgovor na pitanje 'zbog čega nam se ovo sve događa'?
Kako bih ja to mogao? I do kojeg bih odgovora došao?
Pandemija koronavirusa utjecala je na brojna područja i djelatnosti među kojima je i kreativna industrija koja je trenutačno pred kolapsom. Strahujete li od još goreg scenarija ako se sve ovo nastavi i u idućim mjesecima? Kako doskočiti tom problemu?
Kriza je ovo velika. I tek će se osjetiti njene ekonomske i društvene posljedice. Nije se događalo, osim u velikim ratovima, da imamo paralelno krizu i potražnje i ponude. Ekonomije na svjetskoj razini tonu paralelno, grafički gledajući... Potrebna će biti velika revizija svih sektora. Pad će biti, ostaje samo pitanje koliki i kako se s njime nositi. U svim krizama uvijek bivaju pogođeni najsiromašniji slojevi društva. Posljedice krize sigurno bi bilo moguće olakšati pravednijom raspodjelom dohotka i bogatstva, progresivnijim oporezivanjem viših društvenih slojeva. Povijest je pokazala da tu uvijek postoji otpor. Sad, hoće li trenje u društvu otići toliko daleko da eskalira u nerede i prekrajanje svjetskih poredaka? Ne znam. Nadam se da će svijet pokazati otvorenost i hladnu glavu u vremenima koja nam predstoje. Kreativna industrija je, da se ne zavaravamo, ipak dokolica i itekako ovisi o miru u drugim područjima i djelatnostima. Na nama je da čekamo kako će se situacija razvijati u primarnim djelatnostima.
I filmska industrija nije ostala neokrznuta zbog pandemije koronavirusa. Brojni su glumci pretrpjeli znatne financijske gubitke. Kako se to sve odrazilo na vas?
A svima je isto tako da ne kukam. Evo, počeli smo raditi na klimavim nogama. Nadam se da neće biti novi val ili valovi te da ćemo polako nastaviti s radom i razvijati ga do punog potencijala.
Može li se u Hrvatskoj živjeti samo od filma?
Teško samo od filma. Ali serije, kazalište, dječji rođendani, eventi, malo vrta, dvije-tri koze i snađe se čovjek (smijeh).
Vaši brojni kolege zbog nedostatka angažmana, ali i financijske isplativosti prihvaćaju uloge u sapunicama. Biste li vi, da vam ponude, prihvatili ulogu u sapunici?
Ne vidim zašto ne. I rekao bih, ima sapunica i sapunica. Ja smatram da se u svakoj formi može i treba napraviti dobar proizvod.
U jednom intervju otkrili ste da ste zbog jedne uloge smršavjeli gotovo dvadeset kilograma za mjesec i pol dana. Do koje su vam granice prihvatljivi zahtjevi koji su pred vama kada je riječ o ulozi? Na što ne biste nikada pristali?
Ne znam. Ne bih to romantizirao i mistificirao. To mi je posao. Činim sve da bih si olakšao. Ono što bi mi pomoglo za ulogu. Ne znam do kuda bih išao. Nastojim do kraja. Nastojim se pomaknuti iz komfora. Daleko od toga da uvijek uspijem. Dapače. A na što ne bih pristao? Meni nije problem odvojiti sebe i svoje osobne ideale, mišljenja, svoje male svjetove od onoga što radim. Ja u životu i ja u filmu odvojene su stvarnosti. Nemam problem glumiti nešto što je potpuno odvojeno od mene samog. Meni je propitivanje nula tako da uživam kada mogu ispitujem i istražujem suprotnosti u sebi. Time se još više učvršćujem.
Nedavno se pisalo i da ste se okušali u ugostiteljskim vodama. Kako ste se uopće našli u tom biznisu? Može li se i vas ponekad vidjeti u kuhinji, barem kod kuće?
Ja kuhanje obožavam. Prije akademije baš sam se bacio bezglavo u kuhinju i istraživanje. Ništa me ne smiruje kao dobra knjiga i kuhanje. Nažalost, od akademije nikada ne nalazim vremena posvetiti se kuhanju. Uvijek je, ako i ikako, nešto na brzinu. Što se tiče restorana, Filipa Horvata upoznao sam dok je još kuhao u bistrou Ab ovo i tu sam se oduševio. Nije to samo prostodušno rečeno kuhanje, Filip je umjetnik. Tako da sam ja sa svojim kolegama, moglo bi se reći, u tom pothvatu. Tako da ja to ne bih nazvao poduzetničkim pothvatom, više umjetničkim. Ostao sam blizu ZeKaeM-u koji mi je i dalje kao obitelj, a usput imam i mjesto gdje mogu uživati, čitati, piti dobro vino i još bolje jesti.
Glumački poziv je dosta stresan. Kako vi podnosite stres? Kako se najradije opuštate?
Samom glumom se opuštam. Kad mi dobro ide, nema ljepšeg osjećaja i lijeka protiv stresa. Osim toga, uvijek nastojim imati dobru knjigu uz sebe. Meni dosta.
