Došao je travanj, proljeće je ponovno zablistalo u svom ruhu, a sjećanja na dane ponosa i slave preplavila su ponosni hrvatski narod u BiH. Mjesec je utemeljenja Hrvatskog vijeća obrane koje je osnovano 8. travnja 1992. godine, a toga dana počelo je granatiranje Gruda. Da, prošla je 21 godina, a legendarni zapovjednik brigade Viteza Ranka Bobana Marinko Sosa Zvijezda danas predsjednik Udruga proisteklih iz Domovinskog rata, i ratni načelnik općine Grude, te ministar u Herceg Bosni profesor Jozo Marić još se sjećaju svih trenutaka davnih 90-ih. Donose mi dokumente i fotografije velikih dana.
Dvije žrtve
U Hrvatskoj grudi iz 1992. Jozo u predgovoru piše: “Iznad Gorice, Sovića, Gruda, od Imotskih jezera do Prispe: gomile, sveti klanci, sveti potoci, stećci. Po prastarom svetištu Svetigora dobila ime, po grudama Grude - po Grudama Hrvatska gruda. Neka i ona bude čvrsta i čista kao i ova sveta brda po kojima su Grude i ona dobile ime”. Uz njega je i intervju čovjeka koji je poveo jedan narod u teškom vremenu, predsjednika Hrvatske zajednice Herceg Bosne magistra Mate Bobana.
- Smatram kako je za BiH jedino rješenje potpuna jednakost naroda. Problem BiH sada je u tome što Muslimani i Srbi vide Bosnu i Hercegovinu od jučer i danas, a mi vidimo Bosnu i Hercegovinu kakva ona treba biti sutra. A to je Bosna i Hercegovina u kojoj će hrvatski narod imati potpuno jednaku vlast kao druga dva naroda. Bosna i Hercegovina kao država jednaka drugim državama jest jedina opcija hrvatskoga naroda u Bosni i Hercegovini - govorio je predsjednik Mate Boban.
Bombardiranje Gruda i Dragićine, kako napisa poznati grudski novinar Dominik Andrijanić u tom broju Hrvatske grude, počelo je 8. travnja 1992. godine. Napadi su vršeni na civilne i gospodarske objekte, a najgore je prošla zgrada u središtu Gruda koja je kasnije nazvana Betonka zbog svoje snage i izdržljivosti. U njoj je bila ostala samo jedna obitelj, i to znameniti grudski slikar i nekadašnji nastavnik Stjepan Mikulić Bili, supruga mu Slava i djeca Zora, Ivana i Zoran. I na sreću svi su preživjeli.
- Božje čudo, reče Zvijezda i nasmija se sjećajući se tih velikih dana. Ja sam propustio prva dva bombardiranja. Prvog sam dana bio u Tomislavgradu, pa u Šuici, na Kupresu, a kad je bilo drugo bombardiranje na Livnu smo tražili nestale... Zamisli da nijedna prijava nije podnesena za bombardiranje Gruda, govori mi i vidim da ga to pogađa. Dobro zna što su ljudi ovdje preživjeli i kakve su se strahote događale.
Pobjeda za udžbenike
Unatoč snazi agresorske JNA, ponosni hrvatski puk iz Gruda nije se predavao i smogao je snage ustati i krenuti hrabro naprijed. U četiri napada, 8., 21. i 22. travnja, te 8. svibnja poginule su dvije osobe. Desetogodišnji dječak Sanel Šegetalo iz Mostara. Nevino dijete je s roditeljima svratilo u Grude i dragom Bogu se vinulo iz ovog lijepog i ponosnog mjesta. Druga žrtva bila je Gruđanka Nevenka Ćorluka. Bila je podvornica u školi, a kroz priču Gruđani je se rado sjete kao vrijedne i dobre žene. I ona je utkala dio sebe u povijest svojih Gruda. Strepnje i strah iz tog vremena, zamijenio je ponos i sjećanje. Hrvatski narod još nije jednakopravan, a prošla je već 21 godina. Bosna i Hercegovina je slobodna zahvaljujući i Hrvatskome vijeću obrane, a jedan njen narod i dalje se omalovažava. Onako proročki, 1992. godina za Hrvatsku grudu to je ustvrdio i predsjednik Boban:
- Onoga trenutka kada hrvatski narod, organiziran u Hrvatsko vijeće obrane, izvojeje sjajnu pobjedu - što će sigurno ući u udžbenike vojnih škola - i tada će se netko naći tko će taj uspjeh omalovažiti.
Zaključiti ću tekst rečenicom profesora Joze Marića iz te velike 1992. godine kada se hrvatski narod u Bosni i Hercegovini dignuo poput Feniksa i onda prkosio pa zadao udarac strašnom agresoru. “Grude i hrvatski čovjek Gruda i Bekije daje sve što ima - daje sebe za slobodu i mir naše i svoje svete zemlje”.
