Ljeti, kad udari vrućina i kad na nebu danima nema niti oblačka, život u mostarskom prigradskom naselju Ortiješ uz prometnicu M-17, tzv Novom naselju u kojem su kuće izgradili prognanici iz Bosne, je teško podnošljiv. Nedostatak asfaltirane ceste u naselju razlog je velikoj prašini ljeti, a blatu zimi što stvara velike poteškoće. Mještani kažu kako pred svake izbore dobiju “čvrsta” obećanja kako će se prometnice u naselju asfaltirati. I tako godinama... Pred zadnje izbore asfaltiran je jedan dio, a čim su izbori prošli, radovi su stali.

Samo obećanja

- Ma što ti imam pričati, evo vidiš i sam. Blato i samo blato. Stalno govore da će nam asfaltirati naselje - kaže Vlado, mještanin Ortiješa. Došao je, kaže, pomoći kumu oko radova na kući. Na naš upit kome da se obratimo za neke službene informacije o stanju u Ortiješu, neodređeno nas upućuje na neke osobe. Krenuli smo na Bunu, u zgradu Općine, i uporno od vrata do vrata napokon došli do Regine Čarapina, šefice Gradskog područnog ureda Jug. - Prvi, primarni problem mještana izbjegličkih naselja Ortiješ i Buna je dodjela samog zemljišta. Naime, mještanima je dodjeljivano zemljište s pravom korištenja istog, tako da oni nisu 100 postotni vlasnici. Drugi problem je voda. Vodovod je došao u Ortiješ, ali u izbjegličko naselje na Buni još uvijek nije pušten - kazala je Čarapina.

 Istaknula je kako se mještani tih dvaju naselja obraćaju njima za pomoć za, između ostalog, asfaltiranje naselja, rješenja za mjesno groblje i uličnu rasvjetu ali, kako kaže Čarapina, oni im tu nažalost ne mogu pomoći. Jedino što mogu, to je da prime zahtjev i na sjednici Gradskog vijeća isti iznesu nadležnim službama. U razgovoru s nekolicinom mještana, naglasili su kako je ranije, dok javna rasvjeta nije dovedena, bilo velikih problema s provalnim krađama. “Opljačkali su mi trgovinu prije šest mjeseci. Sve su odnijeli - kazao nam je Igor, dvadesetogodišnjak koji studira, radi i vodi trgovinu. Igor već 7 godina živi u Ortiješu. Prognanik je iz Konjica, živio je s roditeljima u Mostaru dok nisu deložirani. Kaže kako je ovdje lijepo, mirno i da čak i kad bi mogao, ne bi se mijenjao za Mostar. “Dok nije bilo rasvjete bilo je kriminala, pogotovo krađe auta. Ali sad je sve u redu, i vodovod je došao. Još kad bi nam asfaltirali naselje ovdje bi bio raj, priča nam Igor. Njegovo mišljenje ne dijele svi. Mještani su ogorčeni na mnogo toga, prvenstveno na gradske vlasti jer nisu ispunili data obećanja.

Najteže je djeci

I obitelj Krešo ima svoju priču. Tihomir i Veronika imaju troje djece. Najstarija Karla ima 12 godina, Ivan osam, dok najmlađi Roko ima tri godine. S njima živi i Tihomirova majka Ana (87). Tihomir je iz Trusine kod Konjica i ima osmero braće. “Svi žive vani, Hrvatska, Austrija... samo sam ja ostao ovdje - kaže Tihomir. Prije rata je radio u Austriji i došao je u Hrvatsku čim je bilo naznaka da će biti rata. Priključio se postrojbama ZNG i stao na prvu crtu obrane. Zarobljen je u rujnu 1991., kada je pošao u Trusinu obići obitelj. U srpskom logoru je proveo pola godine. Kad je izašao, vratio se u rodnu Trusinu. Ubrzo potom, počeo je i rat u BiH, a Tiho se priključuje postrojbama HVO-a. U Hercegovinu, u Mostar je došao 1993. Ne svojom voljom, naglašava. Ovdje, u Ortiješu je već desetak godina. Od grada je, kaže, dobio samo plac, a on je uz pomoć brata sve drugo sam izgradio.

“Teško je ovdje živjeti, moram priznat. Mi što imamo hrvatsku mirovinu možemo i nekako, nisu loša primanja. Ali za djecu je ovdje katastrofa. Nema nikakvih događanja, šta god želiš uraditi trebaš sjesti u auto i u grad. Nema ni kulturnih, ni sportskih događanja. Tek nedavno su nam vodu uveli, a i to je završeno tek kad smo mi uložili nekoliko tisuća maraka u gradnju čatrnje ili bunara - s gorčinom priča Tiho i kaže kako bi najradije vratio zemlju i sve ostalo kad bi mu obnovili njegovu rodnu kuću u Trusini. - Samo obećavaju - priča Tiho. Odlazeći iz ovoga naselja, samo ostaje nada da ćemo sljedeći put doći kao novinarska ekipa koja će pratiti otvaranje asfaltirane ceste, puštanja u rad vodovoda ili pak otvoranja neke kulturne manifestacije.

Čovjek kupio stan za 98.000 eura i sad ga prodaje za 275.000. Zagrepčanka: ‘Rekla sam da se treba sramiti’